Ova e-priča o „američkom“ Bogu, bogovima ili bozima koju upravo počinjete čitati velikim je dijelom napisana prije više od mjesec dana kada su, u to doba friškog, ministra znanosti, obrazovanja i sporta prof. dr. Predraga Šustara – inače školovanoga biologa koji je znanstvenu i nastavničku karijeru posvetio povijesti filozofije i filozofiji znanosti, ali mu vrag nije dao mira, pa se zaputio u politiku – opako spopale neke kolege znanstvenici, nažalost, odreda 'Nesnošljivi bežboznici'.
Povod za njihov agresivni, krajnje nesnošljivi, verbalni napad bio je prije četiri godine objavljeni koautorski članak (članak je napisao u suradnji s kolegicom dr. Aleksandrom Golubović ) "Znanost i religija kod Ruđera Boškovića" u kojem autori dokazuju tezu kako teorija evolucije ne osporava temelje na kojem počiva vjera velikog dijela ljudi da je Bog ipak stvorio svijet.
Ukratko ću podsjetiti kako su autorica i autor „dizajnirali“ svoju ključnu tvrdnju:
"Svijet je očito dizajniran, a znanosti nam taj dizajn ne mogu u potpunosti objasniti. Religija nudi objašnjenje, pozivajući se, poput Boškovića, na Boga kao dizajnera, no mnogi znanstvenici odbijaju teističko objašnjenje. Tako imamo situaciju da ili nemamo konačno objašnjenje (kao što je to slučaj s objašnjenjem dizajna u znanosti) ili ne prihvaćamo objašnjenje (jer ono dolazi iz religije). Bošković je već na početku svoje rasprave o Bogu rekao da je svijet uređen, svrhovito i s ciljem (tj. ciljevima), i da je dizajner Bog. Svijet, prema njegovu mišljenju, nije mogao nastati slučajno, ni sam od sebe, nego ga je Bog upravo takvim stvorio i uredio kako bi život u njemu, osobito za čovjeka, bio uopće moguć.“
Na primjeru genijalnoga fizičara, matematičara, geodete, zvjezdoznanca, retoričara, filozofa, teologa, ali i isusovačkog fratra, tragična usuda (skončao je život u Milanu, a njegovu je smrtovnicu prije pola godine u milanskom arhivu pronašao naš i hrvatski veliki prijatelj, bibliofil i odvjetnik Cristiano Pambianchi), ministar Šustar i dr. Golubović u spomenutom članku izvlače zaključak koji je za svakog vjernika, ali i svakom objektivnom prirodnom znanstveniku, jedino logičan: da ni suvremena znanost ne može teorijom evolucije u potpunosti (!) objasniti postanak - dizajn (stvaranje) svijeta.
Kao i naš ministar Šustar, prije osam godina u SAD-u je moralnom linču bio izložen prof. dr. Francis S. Collins jer je dokazao da teorija evolucije i dogme o Božjem stvaranju nisu nespojivi pogledi na svijet
Marne Šustarove kolege, u pravilu jalovi znanstvenici, koje su dvije godine šutjele o sadržaju spomenutoga članka, jer za njega nisu ni znali, nakon što su ga novinari „iskopali“, obrušili su se na živopisnog ministra kao vrag ili Zli na grešnu dušu, stvarajući moralnu paniku uz tezu kako ministar, navodni vjerski zatucani fanatik, kreacionist, mora hitno podnijeti ostavku!
Tako je, puna dva desetljeće nakon što je bila u fokusu američkih javnih rasprava „evolucionista“ i „kreacionista“ (1995..- 2005.), velika javna tema o ulozi dragoga Boga i prirodne evolucije u stvaranju svijeta na mala, portalska, vrata došuljala i do hrvatske političke i znanstvene javnosti (2016.).
Priča o američkom i hrvatskom Bogu ili bozima imala je prije mjesec i nešto dana izravan POVOD što je kod novinske priče uvijek važno, jer je svaka priča bez živoga povoda u pravilu je za čitatelje nezanimljiva, mrtva priča. Međutim, kad sam vidio da se u tu raspravu uključio čak i diplomirani matematičar, a profesionalni „antifašist“ Zoran Pusić, mislio sam da nije pravi čas za unošenje u hrvatsku političku raspravu – američkog Boga ili bogova.
I baš kad sam pomislio da mi je vrijeme pojelo povod za raspravu o Bogu i bogovima, u američkim medijima je ovih dana najavljena svjetska premijera - u 171 zemlji, na 45 jezika, u gotovo isto vrijeme (u Hrvatskoj se emitira 10. travnja u 20.55 na National Geographic Channel-u) - dokumentarca „Priča o Bogu“ s oskarovcem Morganom Freemanom kao jednim od producenata (uz njega je producentica Lori McCreary), glavnim tragačem za Bogom i bozima u različitim zemljama, religijama i kulturama te glavnim naratorom.
Ako ništa drugo, ovim vas esejom želim potaknuti da gledate tu dokumentarnu seriju u kojoj autori pokušavaju odgovoriti na pitanja koja se svakom normalnom ljudskom stvoru povremeno pojavljuju u mislima i na koje svatko od nas traži odgovore: Tko/Što je Bog? Odakle dolazimo? Ako Bog postoji i ako je svemoćan, zašto se zla u svijetu ipak događaju? Što nas čeka nakon smrti?
Za samog Morgana Freemana, veličanstvenog crnog glumca koji je čak dvaput na filmu glumio Boga, dokumentarna je serija bila duboko proživljeno osobno vjersko iskustvo (poznato je da je praktični vjernik), pa je povodom svjetske premijere Priče o Bogu izjavio:
"Priča o Bogu jedan je od najvećih otajstava/misterija i jedna od najvažnijih ideja u svijetu. Za mene to je osobna i trajna potraga za razumijevanjem božanskog, pa sam vrlo počašćen što imam priliku da se s gledateljima uputim na ovo nevjerojatno putovanje."
Tijekom snimanja serije, Freeman je posjetio najveća i najmističnija vjerska svetišta u svijetu: Zid plača u Jeruzalemu, Sveto stablo u Indiji, hramove Maja u Gvatemali i egipatske piramide. Putovao je s arheolozima u potrazi za davno izgubljenim religijama, a pristao je da suvremeni mozgoslovi (neuroznanstvenici) snimanjem njegova mozga i mozgovnih reakcija pokušaju otkriti maleni dio vječne tajne o odnos ljudskog mozga, duha, uma, vjere i „duše“.
Dakle, kao što ću osobno s velikom pažnjom pratiti šest nastavaka – Nakon smrti, Kraj dana, Stvaranje, Tko je Bog, Zlo i Čuda – mislim da biste i vi, štovani čitatelju, trebali pogledati seriju koja nudi više pitanja i tema za razmišljanje o odnosu čovjeka, prirode, otajstvenog, znanstvenog i nedokučivog nego to dnevno-političke moralne i političke rasprave o „krecionizmu“ ministra Šustara sugeriraju.
Bog/ovi u Americi
U američkom javnom, pa i političkom životu Bog ima znatno istaknutije mjesto, nego je to slučaj sa Starom Damom – Europom. O Hrvatskoj koja baštini polustoljetno nasljeđe bezboštva da i ne govorimo.
Korijeni su te posebne važnosti Boga i vjere/religije u američkoj „svjetovnoj religiji“ (popularnoj, narodnoj, ali i političkoj kulturi) vrlo duboki i sežu sve do iskona: dolaska prvih američkih doseljenika brodom Mayflower iz luke Southamptona - isplovili su 9. rujna 1620., a u nepoznatu luku, koju su nazvali Plymouth, uplovili su i usidrili se 16. studenog 1620. – u novi svijet. Ti su prvi doseljenici sebe nazivali i smatrali širiteljima kršćanske vjere i sebe su nazivali hodočasnicima.
Od tog prvog dana do danas, kulturni je imperativ svakom američkom predsjedniku i političaru da prizivaju Božji blagoslov za Ameriku i američki (politički) narod, jer je važnost dragoga Boga u američkoj politici i kulturi osnažena odlukom američkog Kongresa iz 1956. o zamjeni dotadašnjeg neslužbenog mota SAD-a „E pluribus unum“ u službeni moto „U Boga vjerujemo“ (In God We Trust). Vjera u Boga, dakle, već punih 60 godina (predsjednik Dwight Eisenhower zakon o službenom motu potpisao je 30. srpnja 1956.) zakonska je „obveza“, pa se taj moto nalazi i na američkim novčanicama. Isticanjem vjere u Boga na novcu na paradoksalan je način potvrđena i neosporna činjenica da je u ovoj zemlji drugi najvažniji bog – dolar.
Koliko je vjera/religija važna u svakodnevnom životu Amerikanaca pokazuje činjenica da je upravo ova zemlja velika iznimka od pravila o negativnoj povezanosti vjere i razvoja prema kojem ekonomski, obrazovni i kulturni razvoj dovodi do opadanja važnosti religije u životu pojedinca i nacije.
Dakako, kako je vjernička i vjerska struktura američkog društva u posljednjih 60-tak godina dramatično izmijenjena, a slični će se procesi nastaviti i u XX. stoljeću, postavlja se pitanje u kojeg i kakvog Boga ili bogove vjeruju današnji Amerikanci.
Amerikanci Boga doživljavaju na četiri načina: za jedne on je autoritativan, za druge dobroćudan, za treće kritičan, a za četvrte dalek, nedokučiv
Velika važnost religije u životu Amerikanaca ogleda se i ogromnom broju istraživanja koja pokazuju kako uobičajena hrvatska i europska „trodioba“ religijskih uvjerenja i osjećaja ljudi – vjernici (teisti), nevjernici (ateisti) i sumnjičavci (agnostici) – ni izbliza ne izražava svu složenost odnosa čovjeka i Boga: jer kao što većina vjernika nije 100% sigurna da Bog jeste, tako ni 100% nevjernika nije sigurna da GA nema.
Dosad najopsežnije i najtemeljitije istraživanje o predodžbama Amerikanaca o Bogu provela je skupina istraživača sa Zavoda za istraživanja vjere Sveučilišta Baylor.
Terensko je istraživanje trajalo pune tri godine (od 2005. do 2008.), a sastojalo se od dubinskog intervjua (upitnik je imao čak 400 pitanja) 1.700 ispitanika.
Na temelju rezultata tog istraživanja profesori Paul Froese i Christopher Bader objavili su 2010. knjigu „Četiri američka Boga: Što govorimo o Bogu i što taj govor kazuje o nama“ (America's Four Gods: What We Say about God-- & what that Says about Us).
Ključni je rezultat istraživanja i temeljna poruka spomenute knjige saznanje da u današnjoj Americi doista postoje četiri paradigmatske osobne, kulturno zadane, predodžbe ili “slike” Boga koji pisci knjige nazivaju “četiri Boga”.
Prvog Boga nazivaju “Autoritativni (zapovjedni, mjerodavni, strogi) Bog” (Authoritative God): u Boga kojeg ispitanici vide kao vrlo strogog, ponekad i vrlo ljutitog, goropadnog motritelja i sudca svakog i svih ljudskih postupaka, utjerivača božanske pravde na zemlji, vjeruje 31% Amerikanaca (treba kazati da je uzorak obuhvatio opću populaciju, dakle, vjernike raznih vjera, ali i nevjernike).
U drugog Boga kojeg nazivaju „Dobroćudni (dobrohotni/dobronamjerni) Bog“ (Benevolent God) vjeruje i uzda se 24% Amerikanaca; za njih je Bog milostiv, dobronamjeran, popustljiv, sklon gledanju kroz prste i oprostu malim, ali i velikim grešnicima kojem se uz ufanje mogu u molitvama obratiti kad su potrebiti, zdvojni i ranjivi.
U „Kritičnog Boga“ ili „Boga – kritičara“ (Critical God) vjeruje 16% Amerikanaca: oni vjeruju da bog stalno, neopaženo i pažljivo, kritički promatra i prosuđuje svakoga od nas i sve ljude iz beskraja nebeskih visina, da je sklon pomoći onim najpotrebitijima, ali da rijetko djeluje na Zemlji, jer se priprema za Posljednji Sud koji ne gine svakom od nas smrtnika.
Daleki (udaljeni, nedokučivi) Bog (Distant God) onaj je u kojeg vjeruje 24% ispitanika: za njih Bog nije osoba s ljudskim karakteristikama koja nešto „čini“, pa ga i ne oslovljavaju kao „On“; oni Boga vide kao otajstvo koje stoji iza čarobne ljepote planina, žitnih polja ili sunčanoga dana; vide ga kao svemoćni um i volju koji stoje iza nedokučivosti ljudskog života i svemira.
Kako je istraživanje pokazalo kako u Americi živi tek 5% nevjernika, nesigurnjaka (agnostika) ili bezbožnika, njegovi autori misle kako se brojni svjetonazorski nesporazumi i sukobi, pa i verbalni „ratovi“ i fizički obračuni češće zbivaju među onima koji vjeruju u „različite“ „američke“ Bogove, nego između vjernika i nevjernika.
Istraživanja i spisi spomenutih i drugih bogoznanaca (bogoslova, teologa) koji nas navode na zaključak koji se i vašem piscu čini neospornim: da se pojedinačne i kolektivne predodžbe o Bogu, Isusu Kristu, Bogorodici, pa i svakom i svim svecima i blaženicima u nekim detaljima, ali i u krupnijim i općim predodžbama razlikuju, važne su i za aktualne hrvatske prijepore o odnosu vjernika, nevjernika i nesigurnjaka (agnostika). Tiču se i vječnih rasprava o odnosu i navodnoj nepomirljivosti znanosti i religije.
Je li i u Hrvatskoj moguća povijesna pomirba znanstvenika-vjernika i znanstvenika-nevjernika
Spoznaja da pitanja vjere i nevjere nisu pitanja strogih i nepomirljivih suprotnosti, već složenih i uzbudljivih kontinuiteta mogla bi konačno dovesti do okončanja neotkrivenog hladnog rata znanost i religije koji traje dvadesetak ili tridesetak puta dulje od onog „kratkotrajnog“: ideološkog Hladnog rata između komunističkog Istoka i demokratskog Zapada.
Značajan korak u tom pravcu učinio je pomalo „otkačeni“ papa Franjo koji je u Papinskoj akademiji znanosti (!) u Vatikanu „sablažnjivo“ kritički progovorio čak i o – Knjizi Postanka:
„Kad u Knjizi Postanka čitamo o stvaranju svijeta često Boga zamišljamo kao svemogućeg mađioničara s čarobnim štapićem. No, tome nije tako. Bog je stvorio ljudska bića i pustio ih neka se razvijaju prema unutrašnjim zakonima koje je dao svakom od njih kako bi ostvarili ispunjenje.“
Onako usput: te su mi riječi izmamile osmjeh, jer sam i osobno, u dječjoj mašti, za vrijeme vjeronauka Dragoga Boga uvijek zamišljao kao jedinog mađioničara koji je spretniji i sposobniji od velikog junaka mojeg djetinjstva: američkog iluzioniste mađarskih korijena Harryja Houdinija (pravog imena Erik Weisz: Budimpešta, Mađarska, 24. ožujka 1874. - Detroit, Michigan, SAD, 31. listopada 1926.) .
Papa Franjo je ovako zaključio: ''Teorija Velikog praska za koju i danas smatramo da označava početak svijeta nije u proturječju s intervencijom božanskog Stvoritelja već ga, naprotiv, zahtijeva. Prirodna evolucija nije u suprotnosti s idejom o stvaranju Svijeta, jer evolucija zahtijeva stvaranje bića koja imaju sposobnost napredovanja.“
I dok papa Franjo grabi krupnim koracima ususret povijesnom pomirenju Crkve i religije sa znanosti i znanstvenicima - slijedeći logiku pomirenja dogme o božanskom stvaranja i evolucije koju su zagovarali pape Pio XII i Ivan Pavao II. - mnogi hrvatski borbeni bezbožnici i nesigurnjaci (agnostici) u ime pet-postotne manjine i dalje inzistiraju na Marxovoj doskočici kako je religija opijum za narod.
Što se, pak, zahtjeva za ostavkom ministra Šustara tiče, mislim da bi ti zahtjevi novog ministra trebao zapravo veseliti, jer je sličnom moralnom linču u Americi prije osam godina bio izložen glavni direktor američkog Nacionalnog instituta za zdravlje, najvažnije medicinske znanstveno-istraživačke institucije ne samo u Americi, već i u svijetu, prof.dr. Francis S. Collins. Radi se o liječniku i znanstveniku-istraživaču koji je bio na čelu jednog od najvećih istraživačkih projekata u bio-medicinskoj povijesti (Projekt ljudskog/humanog genoma -The Human Genome Project), ali i rock-gitaristu, bajkeru i jednom od rijetkih
znanstvenika-vjernika, autoru i na hrvatski jezik prevedene knjige „Božji jezik“ u kojoj dokazuje tezu kako znanost i vjera/religija, a posebice ne teorija evolucije i dogme o Božjem stvaranju svijeta, nisu nespojivi pogledi na prirodu, svijet i društvo, već različiti pristupi i metode traganja za istinom.
Njegova knjiga i načelno stajalište o „mirnoj koegzistenciji“ znanosti i religije bile su dočekane na nož od strane ratobornih agnostika i ateista koji u religiji gledaju samo prepreku za razvoj slobodnog i slobodoumnog traganja znanstvenika za istinom.
Kad je predsjednik Barack Obama prof.dr. Francisa S. Collinsa imenovao za „poglavara“ američkih bio-medicinskih znanosti, ta, kako ih nazivaju, „četiri jahača novog bezboštva (ateizma)“ - Richard Dawkins, Christopher Hitchens, Sam Harris i Daniel Dennett – javno su tražili od američkog predsjednika da opozove Colinsovo imenovanje.
Dakle, kao stari znanstvenik s dna kace, ovim putem poručujem kolegi i ministru .dr. Predragu Šustaru: ne uzimajte ozbiljno i ne gubite vrijeme na čitanje bezveznih zahtjeva za Vašom ostavkom. Sve je to odavno viđeno: agresivni bezbožnici ne mogu naprosto shvatiti da postoje ljudi koji su stvarno vjerovali ili vjeruju u Boga i koji kao Ruđer Bošković, dr. Francis S. Colins i Vi znaju da je moguća i korisna plodna suradnja znanstvenika-vjernika i znanstvenika-nevjernika, znanosti i crkve.
Konačno, kad je u pitanju moj osobni stav o primitivnom hrvatskom neokomunističkom ateizmu u pitanju, najbolje ću ga izraziti iz druge ruke, citirajući Milana Kunderu:
„Odgojen sam kao ateist (za mene to i nije točno jer sam odgajan kao kršćanin-katolik) i dobro sam se u tome snalazio sve do dana kad sam, u najcrnjim godinama komunizma, vidio kako se ponižavaju kršćani. Izazovni i razigrani ateizam moje prve mladosti nestao je odjednom poput mladenačke ludorije. Shvatio sam svoje prijatelje vjernike i ponesen solidarnošću i osjećajem pratio sam ih ponekad na misu. Radeći to nisam se uvjerio da postoji Bog kao Biće koje upravlja našom sudbinom. Pa ipak, što ja znam? A oni, jesu li oni znali? Jesu li bili sigurni u svoju sigurnost? Sjedio sam u crkvi s čudnim i ugodnim osjećajem da su moja nevjera i njihova vjera neobično bliske.“ (Iznevjerene oporuke, NZMH, Zagreb, 1998., 13. i14.)
>> Američko upozorenje na moguće atentate u Istanbulu i Antaliji
