Ćirilica je istočnokršćansko ili grčko pismo prilagođeno slavenskim jezicima. Premda u većini njime pišu pravoslavni slavenski narodi, ćirilicu je vrlo rano prihvatio i hrvatski katolički narod jer je stoljećima bio u aktivnom doticaju s bizantskom kulturom i tradicijom.
To se grčko pismo prilagođeno slavenskim jezicima s vremenom prozvalo ćirilicom u čast sv. Ćirila, koji je, između ostaloga, zaslužan da su Hrvati stoljećima imali liturgiju na narodnome jeziku.
Najstariji spomenik na Braču
Indikativno je da se ćirilica u srednjoj Dalmaciji rado nazivala čak i glagoljicom i arvackim pismom. Nazivi bosančica ili bosanica novijeg su datuma.
Hrvatska je ćirilica, dakle, inačica ćiriličnoga pisma, koja je bila rasprostranjena na području Hrvatske, i to posebno na području srednje Dalmacije i Dubrovnika, te Bosne i Hercegovine. Prihvaćanjem slavenskoga književnoga jezika preuzeto je i njegovo drugo pismo, ćirilica, koja se vrlo rano pojavila kao treće pismo (uz glagoljicu i latinicu) na hrvatskim prostorima, najkasnije u 11. – 12. stoljeću.
Došla je tzv. južnim putem širenja ćirilometodske baštine (iz smjera Makedonije), kao jednim dijelom i glagoljica. Iako ćirilična slova koja se nalaze na epigrafskim spomenicima iz 11. – 12. stoljeća još ne sadržavaju posebnosti kojima će se odlikovati hrvatska ćirilica, ta će obilježja, ponajprije pod utjecajem glagoljice, postajati sve izraženija tijekom 13. – 14. stoljeća, dok se vremenom konačnoga oblikovanja sustava hrvatske ćirilice obično smatra 15. stoljeće.
Tim se pismom pisalo na hrvatskom i bosanskom području, a osim naziva hrvatska ćirilica upotrebljavaju se i nazivi: bosančica, bosanica, bosansko-hrvatska ćirilica, zapadna ćirilica, hrvatska ćirilica, arvatica... Smatra se da su Hrvati baštinili i glagoljicu i ćirilicu kao slavenska pisma istodobno, a to potvrđuje činjenica da se na nekim natpisima prepleću oba pisma, glagoljica i ćirilica. Tri su osnovna tipa hrvatske ćirilice: poljički, dubrovački i bosanski.
Među prvim spomenicima na kojima su zabilježena ćirilična slova na području Hrvatske ističu se Kninski i Plastovski ulomak iz okolice Skradina s početka 12. stoljeća, a čak je i na Bašćanskoj ploči zabilježeno nekoliko ćiriličnih slova.
Najstarije spomenike ćiriličnoga pisma na hrvatskom tlu nalazimo u Povljima na Braču, kao što je Povaljski prag iz 1184. godine, natpis uklesan u kamenu iznad portala benediktinske opatije u Povljima na Braču, te Povaljska listina (1250.), dokument pravnoga karaktera od iznimne važnosti za hrvatsku kulturnu, jezičnu i književnu povijest. Poljički statut iz 1440. i Libro od mnozijeh razloga (dubrovački zbornik iz 1520.) također su važni spomenici hrvatske ćirilične baštine. Osobito je bogata ćirilična pismenost na području Dubrovnika.
Dubrovački arhivi obiluju ćiriličnim tekstovima pravnoga i trgovačkoga karaktera koji datiraju do početka 19. st. Ćirilicu su, uz glagoljicu i latinicu, u privatne i službene svrhe rabili članovi poznatih hrvatskih obitelji: Frankopani, Zrinski, Keglevići...
Za slobodu trgovine
Humačka ploča iz 11./12. stoljeća među najstarijim je spomenicima pismenosti u Bosni i Hercegovini, a pisana je hrvatskom ćirilicom s nekoliko glagoljičkih slova, a bila je do 1958. godine uzidana u pročelje Franjevačkoga samostana na Humcu pored Ljubuškoga.
Povelja bosanskoga bana Kulina najstariji je očuvani pisani (ne klesani) dokument, napisan 1189. godine, kojom bosanski vladar Kulin ban dopušta dubrovačkim trgovcima slobodu trgovanja u Bosni bez ikakve naknade riječima: Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a što mi tko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.
Nakon provale Osmanlija hrvatskom ćirilicom pišu bosanski franjevci, među kojim su najpoznatiji Matija Divković, Ivan Bandulavić, Pavao Posilović, Lovro Šitović i drugi.
Prvi prijevod Novoga zavjeta u Urachu kod Tübingena načinili su i tiskali Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin 1562./1563. godine na glagoljici, a 1563. godine i na ćirilici.
>>Slavenski jezik trebao je novi grafijski sustav
