S Anđelijom Prokić, epizodnom ulogom iz Balaševićeve pjesme o tužnim ljubavima, tek sam prije desetak godina počeo suosjećati u punoj mjeri. Taj postkapitalistički lik iz pretkapitalističke pjesme, napisane prije 37 godina, sjedinio je ovo naše vrijeme kroz rastrganost emocije i egzistencije. Ali tako je to s pjesmama kojima vrijeme dopusti da traju i da se potvrde. A i ovaj razgovor s Đorđem Balaševićem, kantautorom i piscem, bilo je svojevrsno putovanje kroz vrijeme, i to ne samo unatrag.
Prošla je godina dana od vašeg nastupa u Zagrebu. Što se dogodilo od tada. Prolazi li vam vrijeme (pre)brzo i imate li kakav dobar trik da ga se barem malo uspori?
Da, kako bi to već Ćale u “Kalendaru mog detinjstva” rekao: “Bojim se da ovo vreme prolazi malo nekontrolisano!?” Ni umirovljenicima, eto, nikako nije jasno kako to nikako da dođe “prvi”, a svaki čas je Nova godina!? I što bih ja tu imao dodati? I loše godine prolaze, a kamoli dobre. Ups! I ovo bi mogao biti neki citat, previše mi dobro zvuči da bih to ja izmislio. No (da to onda pokušam što zagrebačkije opisati?), vrijeme je otprilike neki Božji tramvaj kojim se, uz malo stila, ipak možeš i sasvim gospodski provozati. Ako znaš kad za njim nije nepristojno potrčati koji korak, na kojem se zavoju može elegantno uskočiti ili iskočiti i, ako ne zaboraviš na kojoj je stanici najmudrije sići, i samo ga pustiti da ode svojim putem. Vrijeme, dakle, sasvim skladno klizi svojim tračnicama, i prolazi mi potpuno u redu, ali ja i prolazim malo brže nego što sam zamislio premda se i na to polako navikavam...
Prošlo je i 40 godina od vašeg prvog singla. Meni se čini da bi se moglo reći i 40 godina otkako ste počeli pisati. Što se s riječima događalo u ta četiri desetljeća? Čitaju li se danas drugačije nego prije?
Eto ti ga sad! Ako i sljedeće pitanje počne s “prošla je, prošlo je...”, gotovi smo s intervjuom! Moglo je to pitanje početi i ovako: “Tek za deset godina imat ćete zlatni jubilej prve ploče” ili nešto u tom fazonu? No, zaista je prošlo, što da radimo. Počeo sam, doduše, pisati još za gimnazijski list (imao sam cijelu svoju stranicu i bio prava zvijezda velikih odmora nakon objavljivanja legendarnog “Da ti imaš telefon, ja bih bio slušalica...”), a stihovi o razdjeljku su samo prvi koje sam otpjevao u mikrofon, u rujnu sedamdeset sedme. I, Bog neka mi oprosti, nikad nisam volio tu pjesmu, a ona je, kao trojanski konj, u neosvojivu tvrđavu taštog i hermetičnog estradnog plemstva prošvercala cijelu armiju ostalih mojih stihova. U Jugotonu su tad prezrivo objavili sljedeći pjesmuljak o prvoj ljubavi naglasivši da “od mene očekuju da jednom možda ipak ponovim “Razdeljak”? Pa... možda ga i ponovim potkraj prosinca u Areni ako se ovih dana uspijemo dogovoriti? Na prošli koncert u Zagrebu došao sam pod lijekovima, netko mi je to gadno uvračao. Ne možeš zbog male temperature otkazati tako veliku stvar. Pula je dobila jedanaestominutnu verziju “Katrin”, Zadar, i Boro Poštar, dobili su pjesmu koja se ne prevodi s ekavskog na ijekavski, Čakovec se orio u ritmu “Unikatne”, a Zagreb je od mene dobio samo glupu gripu? Znam da to nije pošteno, ali i Bistrooki znaju da neću olako dopustiti da ostane na tome? Riječi su se od “Razdeljka” naovamo prilično izblamirale i otrcale, ali one koje su mi preostale prebirem kao dragulje na juvelirskom plišu. I, one ne vrijede uvijek samo zbog onog tko ih izgovori, nekad ih vrijednim učini tek onaj tko ih čuje? Predobro znam za koga ih biram i ne pada mi na pamet da ikog na kraju razočaram nekim restlovima koji se pročitaju tek tako, “iz prve”...
Kako se u to uklapa vaša knjiga o djetinjstvu i, ako se vratimo u to vrijeme, što je to što je pomoglo formirati Balaševića ovakvog kakvog ga danas znamo?
Ako knjiga nešto vrijedi, onda se sve o njoj može reći s nekoliko citata? Jedan od njih glasi, na primjer: “Rođen sam hiljadu devetsto pedeset i neke, i nakon toga sam više od decenije sa velikim uspehom bio Dečak. Pokušavao sam da ostanem Dečak i nakon detinjstva, onako ‘na crno’, kadgod je to bilo moguće, ali svet ponekad ume da bude vrlo neprijatan prema onima koji se ne odreknu svojih klikera...” Bistrooke, koji mi ponekad kažu da su odrasli uz Balaševića, upozorim da tu nešto nije u redu jer ideja je bila da se uz Balaševića ne odraste!? Što automatski uvodi u sljedeći citat: “Lepo mi dođe da se rasplačem kad pomislim ko sve nije imao detinjstvo? Mislim da je bilo čisto rasipništvo dodeljivati ga baš svakoj budali...” OK, priznajem, budala je možda malo nespretna i nesretna riječ, ali podvedimo to pod neku stilsku figuru, važi? I, zapitajte se samo kakvi su sve frikovi jednom bili klinci? Meni za primjer obično idealno posluži bilo koji lokalni političar, ali u zemlji u kojoj izlaze ove novine ipak sam formalni stranac, pa nije pristojno da spominjem ikoga iz tog svijeta premda čitatelji po ustavu imaju pravo da čak i nekog iz Sabora zamisle kao dijete? Ja nemam takvih namjera, kao što rekoh, daleko bilo, pokušao sam preletjeti preko teleteksta i portala ne bih li naletio na kakvu prigodnu ličnost, ali svuda su prvih pet vijesti samo o famoznom Agrokoru. No, možda i to posluži? Eto, i gospodin Todorić je, na primjer, imao djetinjstvo. Postavlja se pitanje što će nekom Malom Tajkunu djetinjstvo? Da ga preproda. Utaji? Da ga privatizira? Neki se jednostavno rode već odrasli, nemaštoviti i prozaični, i ne želim suditi tko je bolje prošao (pogotovo zato što imam loš predosjećaj u vezi s tim?), ali usudit ću se primijetiti da je u pojedinim slučajevima djetinjstvo bilo sasvim nepotrebna investicija. A koliko je formiralo moje osobine i mane, možda pomalo objasni i treći citat: “Bojim se da u stvari babice očitaju naš barkod još na onom deliću pupčane vrpce koji nam secnu, i da već svaka iole iskusna vaspitačica u zabavištu pouzdano zna u kakve će se zlotvore izroditi pojedini anđelčići?
Čega se najranije i čega najradije sjećate iz djetinjstva? Obitelj vam je bila i jest važna?
Jednom prilikom, dok su oko mene još bili i Oni Koji Me Se Sjećaju Od Prije Nego Što Se Sam Sebe Sjećam, spominjano je naše ljetovanje u Rovinju, na Punta Korenti, daleke pedeset pete, i bio sam podvrgnut unakrsnom ispitivanju kad sam se izlanuo kako se sjećam da smo od željezničke stanice čamcem punim kofera presjekli zaljev. Izračunali su, za čas, da je to nemoguće, ali kad sam na poligrafu Ćaletove sumnje prošao i spominjući sestrin crveni džemperić kojim su me ogrnuli (sve sa zlatnim dugmićima!), svi su me u nevjerici gledali pogledom zvanim: “Za koju službu radiš, majku li ti!?” Nije to, naravno, bio ni prvi ni posljednji put da me gledaju tako, a uspomena o kojoj pričam je ipak samo fragment, nepovezan s ostalim detaljima tog davnog ljeta. No, činjenica je da pamtim i što treba i što ne treba, sjećanje je, uostalom, moj zanat, ali ne radim te stvari nikad namjerno. Slike dođu kad se njima dolazi, ali uvijek su to one gdje smo svi zajedno, i gdje su svi nasmijani, za nekim svečarskim stolovima, ispod okićenih borova, na prozorima vagona noćnog vlaka koji upravo kreće prema moru... Obitelj mi je bila važna, sad mi je još važnija, a u svom klasičnom, i prirodnom obliku, važnija je nego ikad i cijelom svijetu, čini mi se? Nije to slučajno jedina firma koja se održala ovih nekoliko milenija? Ne bih da zvučim bahato, i uvrijedim nekog tko je obitelj želio, a nije je mogao imati, ali bit će jako interesantno jednog dana pročitati knjigu o djetinjstvu koju napiše, recimo, klinac Kristijana Ronalda. Što vi mislite?
Kad promatrate prošlost, sadašnjost i budućnost kakvima ih vidite? Je li se u prošlosti moglo nazrijeti ono što nam se dogodilo i bojite li se onoga što se tek treba dogoditi? Jesu li nekad “stvarno bili bolji dani ili smo to bolji bili mi”?
Sve ide na štetu Sadašnjosti. Njena je jedina šansa u tome što će uskoro postati Prošlost. To bi je moglo bar donekle izvaditi? Prošlost se uvijek može malo dotjerati, ako se izvještiš da lijepe uspomene odvajaš od onih koje to baš i nisu. Što se Budućnosti tiče, do nje mi je nekako najviše stalo, upravo zato što je to sad već ponajmanje Moja Budućnost. Zbog onih koje volim, sve karte bacam upravo na nju. Ali, Ludilo je majstor prerušavanja, tko zna u čijem će se liku pojaviti sljedeći put? Kažu da imam neki “špurijus”, na kraju krajeva i neke pjesme sam napisao prije vremena, ali, ako ćemo pošteno, to nikad nije bilo do mene. Jednostavno se dogodi, Nešto mi samo došapne stih, i ne mogu ga se riješiti dok ga naglas ne izgovorim. Samo da rata ne bude. Kakvog rata? Živio sam među čestitim, dobronamjernim ljudima, sretao se s takvima gdjegod krenem, što li bih pisao takvu pjesmu 1986., za otvaranje dječjeg festivala? Dani se jednostavno slažu, kao u onoj igri “Otela”, u jednom trenutku gotovo je cijela ploča prekrivena bijelim žetonima, ali onda se okrene samo jedan jedini, i sve se beznadno zacrni. Mi smo negdje tu partiju odigrali loše, ali nadam se da iduće generacije neće dopustiti da Crni tako lako zaposjednu sve ključne kutove ploče...
Vaši stihovi meni su oduvijek bili literatura. Tu sam pronalazio slike i atmosferu ne superjunaka, nego običnih ljudi, ranjivih i ranjenih, ali živih, tu oko nas. Kako je “bajke sabiti u stih”, a kako stih “raširiti” u roman?
“Možda ste načuli za Slavišu Sremca? U mnogo čemu on je bio bez premca. Taj ‘lažnjak’ George Besta... I taj šut iz mesta... Više se ne rađa... Ali...“ Otkud ste mogli znati, još od prethodnog intervjua sumnjam da ste mi ubacili onu bubicu za praćenje? Jer, upravo skidam hrđu sa žica gitare (i prstiju) pokušavajući da još jednu uličnu bajku sabijem u stih. I patim se, priznajem, jer premalo je riječi koje se rimuju sa “svijet”, i sve su već milijun puta upotrijebljene, i cvijet, i let, i splet, i jumbo-jet i petnaest do pet, ali izvući ću se, bez brige. Il’ mi valja mrijet? Eto, i to čak ima, Čolić, ako se ne varam, vidite dokle me je čak dovelo? Sam sam sebi dignuo letvicu bez potrebe, otišao u neki jazz sa stihovima, tražim rime koje još nitko nije otkrio, i bez veze zapostavljam priču i poantu. Moje, sad već sasvim odrasle djevojčice, Jovana i Jelena, dok su sanjale o svom Mister Rightu, planirale su da naprave majicu s natpisom “Andy Garcia Ruined My Life”! Gledale su ga u nekom ljubavnom filmu u kojem je bio savršen, i ni jedan momak kojeg bi srele nije mu bio ni blizu. Najozbiljnije mislim da sebi napravim majicu s natpisom “Đ. Balašević mi je došao glave”. Stalno jurim svoj rep, ali pjesme kao ova strpljivo su, eto, sačekale da malo dođem k sebi. Odsvirao sam je Kizi, mom prijatelju i gitaristu, i on ju je odmah prepoznao kao pravu premda sam se vadio da je to “samo tako, uz gitaru, o nekom propalom igraču kojeg je žena ostavila s klincem... I da nije... Ni o čemu?” Na što je on, naravno, rekao, ma O SVEMU JE, što ti je, daj da je snimimo!? Jest, priznajem, navukao sam se na prozno pisanje, to mi je možda prije u skladu s godinama, ali već više od desetljeća nisam snimio “ploču”! E, pa sad ću je snimiti, i gotovo...
Intimistička atmosfera vašeg pisanja ipak nije mogla potpuno pobjeći od angažiranosti. Jeste li ikada svjesno poželjeli biti glas istomišljenika, reći sve ono što mnogi misle, a nemaju prilike javno reći?
Autori, u odnosu na Prave Pjevače, imaju taj privilegij da ne moraju nositi crvene sakoe i farbati kosu u crno, ali i obvezu da napišu ponešto i o idiotima čiji smo taoci. Nikad nisam poželio biti glas istomišljenika, ali sam znao da to moram biti, kao Jedan Od Nas čije su se riječi u gluhim vremenima ponekad čule i bez mikrofona, a kamoli s njim? I bojim se da sad već ponovo ponegdje nedostajem...
Što za vas znači pisanje? Kako doživljavate ovaj tehnološki nalet na njega preko SMS-ova, Twittera, Fejsa? Je li devalvirano, banalizirano ili su te nove forme njegova budućnost?
Poslije nedavnog Sajma knjiga u Beogradu, pokrenuta je polemika na sličnu temu, gdje su kritičari, teoretičari (i ostali nadrikulturolozi koji se najradije potpisuju ispod tuđih imena?), usporedili klasike i blogere, naravno na štetu ovih drugih, ali moje mišljenje je da je ustanovljena jedna nova forma, koja ima svoje prednosti i mane, kao i klasično izdavaštvo, uostalom. Istina je da internet pruža priliku gomili netalentiranih skribomana da se ravnopravno odmjeravaju s gomilom talentiranih skribomana, kao što je istina i da milijun genijalnih knjiga nije objavljeno dok je to ovisilo o nekoliko umišljenih urednika koji su sebe proglasili za kriterij? A, što je najgore, imam i neki glupi osjećaj da bi, recimo, i Andrić i Tolstoj bili glavni tviteraši da žive u ovim vremenima...
Meni je optimističan i dobar znak da sada u Zagreb dolazite, osim na koncerte, i na Interliber. Znamo kako pišete, ali što čitate?
Opet ona bubica za praćenje? Na tu temu sam, naime, napisao baš ovih dana, “nešto nalik na recenziju”, naglasivši da recenzija knjige Svog Srednjeg Djeteta, vjerojatno nije baš najobjektivnija stvar na svijetu, ali da bi mnogo problematičnije bilo hvaliti knjigu Svog Srednjeg Djeteta koja nije za hvaljenje? I da to nikad ne bih učinio nekom do koga mi je stalo. Pročitao sam, dakle, njezinu prvu knjigu, priznao da mi se tako nešto dogodilo poslije dugo vremena, i zapitao se kako se moji Dežurni Osporanti još nisu sjetili da negdje izjave kako sam dosad već više knjiga napisao nego što sam ih pročitao? Ali onda sam ipak objasnio da to ne znači da u međuvremenu nisam ni započinjao da čitam. Samo sam rijetko koju knjigu dočitao. Što se vjerojatno događa svakom tko s vremenom nauči da već nakon nekoliko stranica uoči razliku između Književnika i Pisca, od kojih prvi to postaje upornošću, a drugi se rađa. I možda zato dugo nisam naišao na štivo zbog kojeg bih protrljao čarobnu lampu pokraj kreveta, već pomalo zaboravivši kakvo je knjiga čudo tehnike, čim ti satima i satima ne prijavljuje ono famozno “battery low!” A na Interliber dolazim mirne duše, odavno mi je prestalo biti neugodno zato što mi se knjige toliko čitaju. Jedan detalj iz recenzije bavi se, shodno tome, i vječitom autorskom nesigurnošću, ali sasvim je u redu kad se Onaj Tko Piše zapita: “Zašto bi netko ovo čitao?” Problemi nastaju kad se Onaj Tko Čita zapita: “Zašto bi netko ovo pisao?” Ali to je češće problem Književnika nego Pisaca, i o tome će ipak morati neko stručniji...
Često se dotičete odnosa rata i mira. Kao da neprekidno živimo u poslijeratnom ili predratnom vremenu. Jeste li ikad došli u izazov javnog, političkog angažmana i ima li on uopće smisla?
U “Kerempuhu” sam, najavljujući “Ratnika Paorskog Srca”, svaki put spominjao Dedinu rečenicu da je za Pametnog Čovjeka svaki rat izgubljen, ali znam da se isti ratovi često potpuno različito nazivaju na vrlo sličnim jezicima, i nema sumnje da je premalo vremena prošlo da bih mogao više govoriti o tome bez bojazni da nekog ne povrijedim. Teško mi je sve to palo, ali sasvim sigurno ne i najteže jer jedno je kad žališ za Nečim, a nešto potpuno drugo kad žališ za Nekim, toliko znam. I sve što mogu reći jest da bi mi lakše pao još jedan Svjetski nego taj Naš Rat, u kojem su se borili sve sami Moji Zemljaci, što ne znači da nisam bio ni na jednoj strani. Bio sam, naprotiv, na svim stranama. Znam i da to nije bio posljednji rat na ovom svijetu, ali se nadam da je bio posljednji koji se podlo prošuljao kroz varavi medijski sumrak. Danas, samo četvrt stoljeća poslije, istog bi trenutka tisuće mobilnih i tableta nepobitno svjedočile tko bombardira, tko pali, ruši, tko to tamo laže u vijestima, i sve bi ipak bilo malo drugačije? Ovako, nas šačica, koji smo se usudili posumnjati u napaljene izvještaje “s ratišta”, popraćene samo musavim telopom telefona na ekranu, i koji nismo pristajali da televizor slušamo kao radio, onako “nasuho”, bez slike, čak smo bili i dobrodošli da bi se ispunio i skromni bonus Izdajnika među silnim Patriotima. Sad mi se čini da je Ta Zemlja, onim končićima republičkih granica “ufircana” kao tek započeta haljina na krojačkoj lutki, bila idealna da se lako rašije, ali onda već tamo neki Psiho, zamagljenih naočala, samo pomrsi končiće povlačeći nebuloznu liniju “od Karlobaga do Virovitice”, ili slično. I nije više problem ni u njegovoj dijagnozi ni u toj tako očito iracionalnoj liniji, problem je u takozvanim Ozbiljnim Ljudima, i s jedne i s druge strane linije, koji sve to počnu tretirati kao nešto normalno. Pokušali su me naravno, poslije, izmanipulirati kojekakvim “nepristojnim ponudama”, ali imam tu sreću, ili nesreću, “da živim svoju legendu”, po Paolu Coelhu. Dok si mlad, znajući većinu Mladih Budala oko sebe, prepuštaš da svijet radije vode ti Mudri Starci, ali u jednom trenutku shvatiš da su i starci u stvari samo Ostarjele Mlade Budale, i tek tad krene panika? Priznajem da je i mene tu i tamo hvatala, ali i uz to što sam bio u VIP-u na nekim barikadama, nikad nisam zastranio toliko da bih ušao u kakvu stranku, organizaciju, kabinet, bilo što? I, neka mi se oprosti, ovo je danas stvarno zadnji put da koristim riječ “budala”, ali očito je govoriti o ovim vremenima, a ne spomenuti je, isto što i govoriti o Uskrsu a ne spomenuti farbano jaje?
Kakav koncert ovaj put najavljujete u Zagrebu i za kada? I kakvu priču s publikom, što i nije najsretniji termin jer vaša veza s ljudima koji vas slušaju i čitaju ipak je ponešto dublja. Hoću li pogriješiti ako vas nazovem suputnicima?
Blažen je put na koji kreneš sam, a stigneš s tisuću njih. Ne, nije iz Biblije, ali mirne duše bi moglo biti. Na tom dugom putu, na kojem sam, eto, ove godine dospio i do kamena s uklesanim brojem četrdeset, imao sam doista Suputnike kakve je zaslužio, ne samo malo koji putnik nego i malo koji put? I zbog njih mi ne pada na pamet da se suviše foliram tom pričom o “četrdesetogodišnjici”. Jadni smo kad se počnemo vaditi na jubileje. Lako je, uostalom, bendovima da se “raspadnu” da bi napravili neku “veliku oproštajnu turneju”, ali ja sam ipak samo ubogi solist i, ako se počnem raspadati, to bi do kraja moglo ispasti i vrlo neugodno za mene. Četrdeset, osim toga, i nije neki izrazito okrugli broj, ali daj što daš, imam neki ružan osjećaj da bi “pedesetogodišnjica” mogla biti obilježena samo instrumentalima. Jest, fiziologija uzima svoje, da si ne lažemo, i samo je pitanje koncerta na kojem mi više neće biti potpuno jasno zašto je to Protina Kći mahala dugo s prozora vagona odlazeći u Honduras, dok se onaj provincijalac Boža Pub na strašnom petlu spuštao korzom u beloj haljini “na višnje”? Ili to bijaše “na dunje moje”? Bojim se da bih, ako i ovog puta napravim predugu, alijas “pristojnu pauzu”, moglo da se dogodi da zaboravim zašto sam je ono i pravio. Ne bih, ukratko, volio da sljedeći put u Zagrebu, umjesto s Dujom, nastupim uz pratnju prof. Alzheimera. Ali, bez brige, nije to nikakav pokušaj da ustanovimo tradiciju božićnih koncerata. Kao što rekoh, nisam baš u nekoj idealnoj dobi za započinjanje tradicija. Jednostavno, prvo su se spomenutog “jubileja” sjetili u Uvijek Dobrom Osijeku, i tamo smo gotovo dogovorili “Baronov Bal”, 22. prosinca, onda su me i u Novom Sadu (gdje, na žalost, uvjerljivo najrjeđe gostujem), podsjetili da sam obećao ponovni susret na bogojavljensku noć, na što je stigao i poziv iz Beograda, u kojem sam svojedobno držao Zaista Tradicionalne Novogodišnje Koncerte, njih više od 150 u Sava centru, da ne povjeruješ. I, smišljajući što bih sve mogao izvesti u tim prilikama, napravio sam i neke nove pjesme, a uvijek kad se to dogodi, još negdje od Kutije šibica pa naovamo, prvo pomislim kako će one zazvučati u Zagrebu? Ali, da ne bude zabune, sve je ovo i dalje prije želja nego najava? Podsjećaju me da sam bio “nedavno”, da “Razdeljak” možda nije dovoljan povod, da nove pjesme nitko neće niti čuti u tako kratkom roku, bla bla, i sve je to i te kako točno, ali me najviše nerviraju argumentom da na drugi dan Božića svi odlaze k svojima. Aha? A jesmo li mi slučajno ikad bili na istom koncertu u Kerempuhu, Lisinskom, u Kutiji šibica, Ledenoj, u Areni? Jesmo? I nije vam palo na pamet da možda i ja imam Nekih Svojih kojima bih tog dana mogao doći?
Kako je nakon svega što ste doživjeli i što znate bilo biti Balašević?
Sad je stvarno dosta! Kako je “bilo biti”!? Što je sad to, neko natprošlo vrijeme? Sreća pa imam prikladan odgovor, pa neću nasjesti na tu provokaciju. Naime, jednom u Splitu, također u nekom pluskvamperfektu, djevojka koja je gurala kolica s ručnicima kroz hotelski hodnik pitala me je u prolazu jesam li ja to stvarno Balašević? Učinila je to tako sumnjičavo da sam joj skrušeno odgovorio: ”Bio sam...”, kao da se pravdam, ali i na to je morala da doda: “Ajme, ča ste propali!” Pa, eto, rekoh, bio sam Balašević kad to nitko drugi nije htio biti, otud i ovi podočnjaci, i bore, i sve to... Što je sasvim dovoljan odgovor i na ovo pitanje. Ali, da mogu još jednom birati, vjerojatno bih ponovno bio to što jesam. Da si ne lažemo, malo što u životu umijem raditi tako dobro kao što umijem biti Balašević...
Đorđe Balašević će u nedjelju 12. studenoga posjetiti Interliber. Očekuje se da iza 15 sati stigne u Paviljon 6 i promovira svoje knjige i dijeli autograme
Kamo su nestale i što danas rade bivše prve dame TV-a
Goranće u exstazi.Neprobavljivo.