Hrvati svoju državu od početka doživljavaju zaljubljeno, kao ostvarenje vjekovnog nacionalnog sna; sretni što imaju vlastitu državu, uglavnom se ustežu od kritičnost prema funkcioniranju državnih institucija i kad za kritiku imaju valjane razloge. Države služe za velike stvari – da narod koji u njima obitava živi dobro i da tamo ostane; da se teritorij kojim vlada ne cijepa i ne (is)prazni; da se povijest koju baštini ne izbriše i da se oplemeni; da vlast služi svim svojim državljanima, da mogu živjeti slobodno, sigurno i po mogućnosti bogato. Po definiciji, države su nužno zlo, jer ljudima propisuju kako će živjeti u zajednici, a neke i veliko zlo, jer im oduzimaju slobodu, a nekad i sam život. U najboljoj, ili najmanje lošoj varijanti, država služi da organizira život ljudi tako da nikoga ne zakida u pravima koja uživaju i da ne pravi razliku u obvezama koje ispunjavaju.
Stvari se u Hrvatskoj mijenjaju i ostaju iste. Gdje je bila država kad je jedan rastrojeni mladić u Splitu sam izrekao višestruku smrtnu kaznu svojim (navodnim) mučiteljima i sam je proveo? U dobro organiziranoj državi, policiju se ne može vidjeti ako za to nema potrebe; ne bi ni Hrvatska postupila mudro da postavi uniformirane redare na svakome uglu; ostavljala bi sliku policijske države i zazivala čvrstu ruku s kojom se nitko nije usrećio. Jedan se socijalni slučaj prometnuo u problem državne vlasti, ne samo u tragediju jednog mladog života kojeg sve odgojne mjere ovoga svijeta teško mogu vratiti u normalan život, a jedno kriminalno ponašanje u istome gradu u politički slučaj, od kojeg će se Split teško oprati ako se ne suoči ozbiljnije s porijeklom dvostrukog zla. S ubojstvom, na jednoj strani, i sa solidarnošću s ubojicom, na drugoj.
Država brine za sigurnost (svih) ljudi, i tu brigu ne može prenijeti na drugoga; za to ima poseban aparat, cijelu mrežu institucija, prije svega da zaštiti državljane koji poštuju njene zakone i da spriječi, i kazni, one koji ih krše. Ubojstvo nikad nije samo stvar osobne poremećenosti, ili individualne patologije; u svakome krivcu, kako je pisao Albert Camus, ima i zrnce nevinosti; razorena obitelj teško će na sebe preuzeti odgovornost, ona je odavno izgubila sve ono što obitelji čuvaju, ljubav i solidarnost. Ako slučaj nije bio nepoznat socijalnim službama, a ni policiji, dakle, državi, koliko je i zbog takve pasivnosti eskalirao u veliku tragediju i prerastao u svojevrsnu krizu države?
Splićani su, očito, procijenili da se vlasti nisu dovoljno „miješale“ u svoj posao, pa su im pripisale odgovornost nečinjenja, i stali se svrstavati, ne na stranu ubojstva, ali na stranu ubojice. U kriminalnom miljeu on je junak onoga dijela građana koji ne žele više gledati kako se kriminal slobodno širi, a vlasti šire ruke! Psihološki se takvo ponašanje, vjerojatno, može objasniti razlozima unutrašnje pobune, sociološki opravdati činjenicama o (neintegriranom) „predgrađu u gradu“, ali politički se ne može prihvatiti, osim da se prizna da je država dezertirala s područja koje ona zakonito drži. Može li ubojica biti žrtva sistema ako sam brutalno gazi taj sistem?
Linije odgovornosti
Shvati li se pobuna dijela Splićana kao kritika sistema koji ne uspijeva spriječiti podzemlje da maltretira građane, a ne kao solidarnost sa zločincem, i u toj pozitivnijoj verziji nosi u sebi dvije loše ili krive pretpostavke: prva, da je grad Split u rukama mafije i da za ugrožene građane nema druge obrane nego da uzmu vlast u svoje ruke; i druga, da u ime obrane od jednoga nasilja treba uvesti još gore, smrtnu kaznu, i to bez suđenja! U oba slučaja, Split bi se vratio svjetlosnu godinu natrag (a i Hrvatska s njim): u prvom slučaju, gradom bi zavladala anarhija, iz stvarne socijalne drame u kojoj se nalazi tranzicijski grad koji je u 30 godina dobrano promijenio i lice i naličje, socijalno, kulturno, dijelom i mentalno, prešao bi u političku tragediju. U drugom slučaju, zaveo bi zakon ulice, i opet državu isključio iz upravljanja, kad bi se ona smjela odreći svoje odgovornosti i prepustiti građanima da biraju između kuge i kolere.
Države i postoje za to da ni kuga ni kolera ne vladaju ljudima umjesto nje; da bi to mogla, ne može se posvećivati samo velikim i uzvišenim nacionalnim projektima, oni su u bitnome doživljeni, čak i iživljeni; nužno joj je da se na sasvim praktični (svako)dnevni način, država rješava probleme koje građani imaju na poslu, u školi, u ambulanti, na stadionu, na ulici, u svome domu. Država je kolektivni roditelj svih svojih državljana; zato mora biti pravedna prema njima, imati zaštitničku ulogu, ali ne tako da ih guši svojom sveprisutnošću, niti da ih plaši svojom neprisutnošću. Država je najbolja kad je ljudi ne primjećuju, a sve u njoj štima. Tko ne vjeruje, neka ode u Švicarsku ili u neku skandinavsku državu; ondje državne službe, pa i one represivne, funkcioniraju diskretno, ne ističu se dok se ne pojavi potreba za njima. U našem sustavu vlasti „sad je vidiš, sad je ne vidiš“, ona se više javlja kad ne treba, nego kad treba građanima. Zbog toga je Split mogao pasti u moralno prazan prostor, razapet između osude zločina i podrške zločincu. Može se država braniti koliko hoće da je čaša polupuna; poslije svega, ona je poluprazna.
Politika uvijek griješi kad stvari predstavlja boljima nego što one stvarno jesu; donijet će krive ili nepotpune odluke, i odgoditi rješenje. Statistički može izgledati da u Splitu ne gore automobili, da ne rade revolveri, da se podzemlje ne obračunava na ulicama, i da to nisu učestale pojave koje remete gradski i građanski mir; statistički, nikad u Splitu nisu u zrak letjeli kafići i padale glave. Politički, na primjeru jednog svog istaknutog grada, Hrvatska može zaključiti što je može pogoditi – ili je već pogađa – ne bude li imala razrađenu strategiju kako se suočiti s podzemljem, tako da zaštiti njegove žrtve, prije svega. I da se od jednoga zla ne čini drugo – da se Hrvatska ne pretvori u policijsku državu, ili da se ne zavede čvrsta ruka.
Hrvatska je država formirana oko nacije, kao i većina novih država, a ne obrnuto; nacija je njena okosnica. Zato država naglašava više nacionalni nego građanski karakter, sklonija je braniti kolektivne vrijednosti nego vrijednost pojedinca. Otuda deficiti u zaštiti ljudskih i manjinski prava. U formiranju države, kao i u formiranju nacije, katolička je tradicija imala drugi velik utjecaj, prije svega na dominantne svjetonazorske, ali i političke vrijednosti; i s te strane dolazi manjak kritičnosti. U Domovinskom ratu hrvatska je nacija, što zbog pogibelji u kojoj se našla, što zbog povijesne prilike da formira vlastitu državu, ostvarila visoku razinu homogenizacije koja je podnijela sve teškoće rata, ali se u praksi zna manifestirati kao pomanjkanje osjetljivosti za druga ili drukčija mišljenja i pripadnosti.
Nema države koju ne potresaju potresi, veći ili manji. Kad pokazuje očitu nemoć da stvari vrati u normalu, da uspostavi vladavinu zakona, država nije više rješenje problema, ona i sama postaje problem. A kad ljudi iz vlasti, interesno vezani uz državu, otkrivaju da koriste položaje da bi se obogatili, država ostaje bez rješenja za problem koji sama stvara. Jedni se s optužnicama još održavaju na vlasti, ali na štetu države, a neki odlaze, ne iz uvjerenja da su se ponašali nezakonito, asocijalno i nemoralno, nego pod pritiskom javnosti. U tom Bermudskom trokutu, jedan od bivših ministara demonstrira nanovo kako ništa nije naučio na vlastitim pogreškama kad najavljuje da će se, sa svim hipotekama, kandidirati za visoke stranačke funkcije. Kao da su političke stranke mjesto azila za propale vladare koji su pod istragom USKOK-a i Povjerenstva za sukob interesa. Odgovoran bi se političar povukao, čak i da je uvjeren u svoju nevinost; ne bi sam sebi sudio, ali bi obranio stranku, i vlast, odnosno državu, u koju se zaklinje, da ih do završetka sudskoga postupka oslobodi svoga tereta. U nas se takvi tipovi uporno vješaju uz vlast, a vlast im i dalje drži ljestve, pa se uspijevaju održati na političkoj površini. Između triju linija odgovornosti – moralne, političke i kaznene – ljudi koji drže vlast, koji kroje sudbine drugih ljudi i odlučuju o njihovu novcu, ne bi smjeli gaziti ni po jednoj liniji. A neki, bogme, uzdignuta čela prelaze sve granice. Njima bi trebalo utisnuti u glavu čuvenu Richelieuovu izreku: “Oni koji vladaju moraju se podvrgnuti javnom moralu koji je zahtjevniji od privatnog morala.” Ako i to nije uzaludno, jer je javni moral postao u međuvremenu jadni moral.
Bitka za državu je dobivena, i to na svim frontovima: na političkom, država postoji; na diplomatskom, država je priznata; na vojnom, država je oslobodila okupirane dijelove. Pobijedila je i sudski, kad je Haaški tribunal presudio da današnja Hrvatska nije stvorena na „zločinačkom pothvatu“. Kakva naknadna pobjeda još treba Hrvatima da čuju poruku Ante Gotovine da je rat završen, i da se okrenu budućnosti, a Hrvatskoj da se uhvati ukoštac s poslijeratnim problemima, da motivira svoje ljude kako jedna bogata zemlja ne bi egzistirala kao crni labud na začelju Europe. U Hrvatskoj bi svatko trebao raditi profesionalno svoj posao; to bi bilo pravo domoljublje. U Hrvatskoj bi trebalo prestati s uhljebljivanjem mediokriteta i neradnika; to bi bilo novo državotvorstvo. U Hrvatskoj valja prestati s tjeranjem vještica; to bi bilo novo pomirenje.
Od malih stvari najviše štete
Kad se u Češkoj dogodio požar u tamošnjem domu za starije i nemoćne osobe, vlasti su prvo postavile pitanje jesu li funkcionirali protupožarni senzori (i jesu li vatrogasci došli u roku od 10 minuta). U Andraševcu je moralo izgorjeti šestero ljudi da vlasti primijete kako se dom proširio i na šupu u susjedstvu! Iz aviona se može vidjeti da ravnatelju jedne uspješne zagrebačke bolnice podmeću sve moguće i nemoguće „dokaze“ kako bi se „stavili pod kontrolu“ deseci milijuna koje je on, s ekipom, priskrbio iz europskih fondova za modernizaciju bolnice. Vjerojatno bi psi i dalje lajali, a karavana bi došla do cilja, da Glas Koncila sa svojih visina nije prozvao otimače koji su svrgnutog ravnatelja pribili na križ.
Više nije dovoljno pozivati se na to da Hrvati imaju državu kad država ne funkcionira dobro. Male stvari čine uvijek najveću štetu: kad pripadnici elitnih državnih službi upadaju u kriminalno kolo, onda je to loša reklama i za državu; kad neke ratoborne ličnosti u ograđenom bolničkom prostoru uživaju zaštitu vlasti, onda je to nepisana optužnica protiv vlasti koja ih štiti; kad se ministrima, poslije svega, mora otkrivati da imaju više nego što pokazuju, onda će i državljani s takvim vlastima teško na zelenu granu. Država djeluje raštimano, sve je više dokaza za to. Je li posrijedi „ljudski faktor“ u koji je godinama različitim kanalima prodirali virusi uhljebništva, korupcije i klijentelizma? Ako u Splitu dio građana manifestira pod sloganom „Otpor sustavu“, i da se eliminiraju lokalni razlozi, uključivo i emocije koje se u mediteranskom podneblju lako mobiliziraju, u javni se prostor uvlači narod, i to na posljednju crtu obrane. Davno je jedan mudri, sumnjičavi profesor (Zdravko Malić), na vijest o priznanju Hrvatske, napisao: „Imamo državu; sada trebamo imati narod!“
Jednom se narod zauzeo za državu, i pobijedio; može li se zauzeti za prav(n)u državi, i opet pobijediti?
Necu ni citat kad vidim tko pise. Sta smo mi Hrvati Bogu skrivili da ovo moramo trpiti.