Igora Rudana ne treba posebno predstavljati. Možda je dovoljno kazati kako je za Hrvatsku odlično to što je jedan znanstvenik među najpopularnijim osobama u zemlji. Njegova pojava, znanje, strast i optimizam djeluju gotovo zarazno na svakoga. Isti takav efekt imaju i njegove popularno-znanstvene knjige, a jedna nova, na radost brojnih fanova, stigla je na prodajna mjesta.
Igore, četvrta knjiga “Očekujući vatre” izišla je iz tiska. Time ste zaokružili popularno-znan - stvenu “Tetralogiju o 21. stoljeću”. Ako ćemo zaključivati po naslovu posljednje knjige, kao da zloguko predviđate vatrena, teška vremena...?
Prva knjiga, “Točna boja neba”, opisala je razvoj znanosti do današnjih dana, a “Zao zrak” razvoj medicine. Treća, “U zemlji klanova”, naglasila je prilagodljivost kao poželjnu osobinu u 21. stoljeću. Ova posljednja, “Očekujući vatre”, gleda u budućnost i predviđa izazove koji tek očekuju čovječanstvo. Znanost se vodi mjerenjima, brojevima i trendovima u vremenu, a oni nam već dulje ukazuju na razne moguće probleme koji bi nas mogli zaokupiti već u ovom stoljeću. Klimatske promjene nisu problem koji bi nam bio lako rješiv, pogodi li nas sve u razmjerima koje znanstvenici očekuju i već dugo na njih upozoravaju.
Da bi napisi u knjizi “Očekujući vatre” možda bili ozbiljnije shvaćeni, podsjetit ću da sam u drugoj knjizi ove tetralogije, “Zao zrak”, izdanoj u listopadu 2018. i posvećenoj ljudskom zdravlju i bolestima, napisao: “Zabrinjavajuće je koliko se truda ulaže u izgradnju raznih drugih resursa potrebnih čovječanstvu, dok smo i dalje podložni pandemijama koje bi sve naše napore učinile potpuno besmislenima i nepotrebnima. Vrlo smo dugo iskušavali sreću, no sada imamo priliku zaštititi se od prijetnje od novih epidemija. Trebali bismo iskoristiti priliku koja nam se pruža, prije no što zažalimo što to nismo učinili”.
Već dvije godine kasnije, došli smo u situaciju da možemo žaliti, jer novi je koronavirus u ožujku i travnju 2020. zaustavio svijet kakav smo poznavali. U ovoj, četvrtoj knjizi, ukazujem i na niz drugih izazova koji nas očekuju. Razmatram dugoročne potrebe čovječanstva za hranom, pitkom vodom i novim izvorima energije, ali i očuvanje “zdravlja” oceana, sve veće starenje stanovništva i ekonomsku nejednakost. Neće mi biti drago ako se za nekoliko godina susretnemo s nekim novim velikim problemom koji bi mogao zateći i zbuniti mnoge ljude. Međutim, kao ni u slučaju ove pandemije, vidite da za znanost to neće biti iznenađujuće.
Koji su to još izazovi o kojima treba razmišljati. Je li jedan od izazova razvoj umjetne inteli - gencije i njihova potpuna integracija u svakodnevne živote, pa i u ljudsko tijelo? Ili je pravi izazov za čovjeka zapravo promjena klime, a samim time i planeta Zemlje?
Nisu svi izazovi jednako opasni za čovječanstvo. Izazov klimatskih promjena zabrinjava mnoge znanstvenike koji se bave tim područjem. To je jedan od problema gdje sve bolje razumijemo kako smo ga izazvali, ali nam to razumijevanje ne pomaže da ga i riješimo na neki elegantan način. Za mnoge druge izazove može se zamisliti da bi goleme investicije udružene s radom brojnih znanstvenika mogle iznjedriti efikasna rješenja – od pitanja starenja stanovništva do novih izvora energije, osiguranja pitke vode ili čišćenja oceana. Međutim, zagrijavanje površine Zemlje ne spada u tu kategoriju problema. Stoga nije sasvim jasno što ćemo uopće moći učiniti nastavi li se ono, osim raditi na prilagodbi svih nas novonastalim uvjetima.
Bavite se i najznačajnijim dostignućima od početka ovog stoljeća. Koja su to dostignuća?
Rekao bih da su opća digitalizacija, razvoj računala, internet, mobilna telekomunikacija i umjetna inteligencija doista obilježili prva dva desetljeća ovog stoljeća. O koliko se značajnim prodorima radi najbolje pokazuju i predviđanja razvoja znanosti otprije pedesetak ili stotinu godina. Dok se već i tada naslućivala mogućnost mobilne telekomunikacije i umjetne inteligencije, čak ni djela znanstvene fantastike nisu imala jasnu viziju toliko brze opće digitalizacije, razvoja osobnih računala i interneta. Ta nepredviđenost i neočekivanost čini ih još važnijim dostignućima od onih na kojima se već desetljećima uporno i strpljivo radilo.
Također, bavite se i promjenama u ljudskim životima u moderno doba. Jesu li te promjene uvjetovane isključivo tehnološkim napretkom i nekom vrstom sljubljivanja čovjeka s mobitelima i internetom? Ili je značajnija promjena u samom čovjeku koji je kao društveno biće evoluirao i ima ponešto drugačije potrebe nego čovjek otprije 20-ak godina?
Neizvjesno je u kojem će se smjeru razvijati prilagodba ljudi na ovu eru opće digitalizacije. Slažem se da je pritom zanimljivo u kojoj će mjeri ljudi ostati tek korisnicima novih tehnologija, a u kojoj se početi “sljubljivati” s njima. Blaži oblici bit će, npr., uvećana (“augmented”) ili umjetna (“virtual”) stvarnost ili nošenje raznih tzv. “wearables” uređaja. Različite napredne tehnologije omogućit će integraciju i kontinuitet biološkog i tehnološkog, unapređujući naše prirođene sposobnosti. Do daljnjeg napretka će svakako doći. Nesumnjivo je da je način na koji moderan čovjek provodi svoje vrijeme u 21. stoljeću većsada postao dramatično različit od onoga prije vremena osobnih računala i “pametnih” telefona. Ova pandemija i karantene to su još dodatno naglasili.
U knjizi analizirate održivosti brojnih postojećih trendova. Koji su vam trendovi u tom smislu najzanimljiviji?
Osobno me prilično zanimaju trendovi sve većeg broja kućanstava sa samo jednim članom. Ovaj novi trend raste vlastitim izborom mladih ljudi i jedan je od najbrže rastućih u razvijenim zemljama svijeta. Važan je i trend stalnog smanjenja nasilja i sukoba u svijetu. No, možda je najzanimljivije pitanje može li se ikako izbjeći ekonomsko raslojavanje među ljudima koje s vremenom postaje neprihvatljivo do te mjere da dovodi do socijalnih napetosti, a zatim i do političke nestabilnosti, revolucija i ratova. U tom smislu, povijest se do sada često ponavljala u mnogim državama. Bit će zanimljivo pratiti hoće li nam 21. stoljeće donijeti neke nove modele uređenja društva koji će pokazati da se na Zemlji može i drukčije živjeti.
Kad je riječ o knjizi “U zemlji klanova”, u njoj ste obznanili 35 životnih pouka koje djeluju kao jedan “blic-savjetnik” za današnjeg čovjeka. Zašto ste se kao znanstvenik odlučili s poukama započinjati poglavlja u toj knjizi?
U svojoj karijeri u globalnom zdravlju upoznao sam brojne ljude u mnogim kulturama. Oni su bili najrazličitijih zanimanja i društvenih statusa, te se od svakoga moglo nešto novo i zanimljivo naučiti. Često sam iz neočekivanih situacija i doživljaja izvukao mnoge važne životne pouke. Shvatio sam tada da te pouke nisu nimalo očigledne. Štoviše, često su sasvim protivne intuiciji. Zato sam svako poglavlje knjige, svaku novu priču ili podijeljeno iskustvo, započeo životnom poukom koju sam iz nje izvukao. Međutim, pritom sam se trudio postići da ta pouka ne bude nimalo očigledna sve do samoga kraja priče ili poglavlja. To je stoga što nije ni meni bila, shvatio bih je tek naknadnom analizom pojedinih situacija i doživljaja. Nadam se da će i čitatelji dijeliti slično iskustvo. Iako im u knjizi “U zemlji klanova” svaku pouku najavljujem prije no što počnu čitati poglavlje, neće je moći lako povezati s tekstom ni pronaći među recima koje čitaju. Najčešće će je shvatiti tek kada dovrše svako poglavlje i razmisle o njemu.
Meni je osobno najupečatljivija ona: “U životu ne valja žuriti, jer ionako se nema kamo stići, osim na groblje; a što se više čovjek žuri, vjerojatno će prije tamo i završiti”. Čini da baš ta žurba obilježava današnjeg čovjeka. Koja je za vas od tih vaših vlastitih pouka najvažnija?
Možda ona koja je među mojim suradnicima poznata kao “prvo pravilo našega tima”, a također se odnosi na opasnost od pretjerane žurbe: “naučio sam da je bilo kakav naum bolje provesti u djelo godinu dana prekasno, negoli jednu sekundu prerano”. Međutim, i niz drugih životnih pouka mi je također bilo prilično koristan, primjerice „što je ideja veća, konkurencija je manja”, „puno je lakše i zabavnije rješavati tuđe probleme nego svoje”, ili „želiš li uspjeti kao što nitko prije nije uspio, moraš imati hrabrosti živjeti kao što nitko prije nije živio”. U ovo vrijeme izbora, možda se nije zgorega prisjetiti ni one: “naučio sam kako zdrava društva liječe poremećene pojedince, a bolesna društva slijede poremećene pojedince”.
Napisali ste i da se čovjek može zaljubiti u gradove kao što se može zaljubiti u ljude. U koje ste se vi gradove zaljubili?
Ja sam se, recimo, zaljubio u Ubud. Zanimljivo, bio sam u velikom broju raznih gradova, posebno u slabije razvijenim državama, pa bih sada mogao navesti najneobičnija mjesta. No, zaljubljivao sam se baš u one u koje su, vjerujem, i mnogi drugi. Prije svih, u svoje stalno boravište već dva desetljeća, škotski Edinburgh. Ali, na svoj način i u New York, Pariz, Ženevu, Peking, Rio de Janeiro, Cape Town, Tokio, Dubrovnik, Sydney, Havanu, Seattle, London. Sve su to gradovi koji plijene i inspiriraju svojim izgledom, ljudima i energijom. Zato im se uvijek rado vraćam, ukaže li se prigoda.
Ponašamo li se kao civilizacija i dalje na Zemlji kao rock-bend u hotelskom apartmanu, samo što ujutro neće doći čistačica?
Bojim se da je to neminovan scenarij početne faze razvoja za svaku civilizaciju koja ima luksuz kakav mi imamo. Prvi smo uspjeli steći sposobnost iskorištavanja prirodnih resursa na način koji nijedna od milijuna drugih vrsta na Zemlji to ne može činiti. No, iako je Zemlja velika, ona ipak nije beskonačna. Trebat će nam stalna inventivnost, ali i ponešto sreće, da bismo izbjegli prve susrete s njezinim ograničenjima. Ova nam pandemija pokazuje kako izgleda kada se ta sreća na koju smo se dugo oslanjali ipak “potroši”, a neminovnost nas zatekne. Ipak, vjerojatno smo bolje pripremljeni i za nošenje s ovakvom pandemijom no što bismo bili s nekim većim meteorom koji bi se mogao sudariti sa Zemljom. Uvijek može biti i bitno gore.
VIDEO: Igor Rudan: Što svatko od nas može sada učiniti u borbi protiv pandemije COVID-19?
U jednoj pouci kažete i da ste naučili da što ste luđi, to ste popularniji. Kako biste opisali svoju “ludost”, s obzirom na to da ste vrlo popularni?
Neupitno je da su ljudi to popularniji što su luđi, a posebno se to jasno vidi u masovnim medijima. Nesputani ljudi imaju neku svoju posebnu energiju, na koju javnost uvijek dobro reagira. Moja ludost je možda u tome da se u svojoj karijeri vodim instinktom, a on me često uvede u vrlo neobične situacije. No, vjerujem mu, jer obično se tako zateknem u nekom žarištu gdje je najveća potreba ili pak naiđem na rijetku priliku koju nitko drugi nije uočio. Prva takva ne sasvim razumna odluka bila je što sam, kao vrlo mladi liječnik, vratio već dobivenu stipendiju Fogarty na jednom od najpoznatijih američkih znanstvenih instituta. Umjesto toga, odlučio sam na hrvatskim otocima, u vrijeme neposredno nakon Domovinskog rata, razviti istraživački projekt “10.001 Dalmatinac”. Tim smo projektom tražili gene u podlozi ljudskih bolesti i natjecali se u tome s čitavim industrijski razvijenim svijetom. Takvu bi odluku tada doista malo tko donio, no s vremenom se pokazala začuđujuće dobrom. Zatim, umjesto da na temelju uspjeha tog projekta ostatak karijere provedem kao genetičar, učinio sam novi zaokret i posvetio se globalnom zdravlju. Uključio sam se u napore oko smanjenja smrtnosti djece u svijetu. Ni to nitko nije razumio u to doba. Ipak, iako je tako nagli zaokret bio nekonvencionalan, poslije se i on pokazao dobrim. U tome području danas leži moj najveći znanstveni doprinos.
Protekle dvije-tri godine sam podosta energije počeo ulagati u populariziranje znanosti u Hrvatskoj. Kao i u prethodna dva slučaja, ovaj treći zaokret u karijeri također bi se mnogima mogao učiniti aktivnošću dvojbene smislenosti, gotovo donkihotovskom. Iz moje sadašnje pozicije, ni toga se vjerojatno ne bi prihvaćao nitko razuman. Možda su u pravu, moguće je da sam ovoga puta pogriješio. S obzirom na to da su izgledi da bih mogao masovno popularizirati znanost u Hrvatskoj potpuno zanemarivi, moguće je da ljudima djelujem pomalo smiješno, do te mjere da ih moja upornost u tako teško ostvarivom cilju zabavlja. Ako još uvijek i postoji bilo kakva popularnost, to joj je vjerojatan razlog. Ipak, zatekla nas je sve ova pandemija. U najširoj javnosti znatno je povećala interes baš za moju struku, epidemiologiju. U odnosu na moje prve popularno-znanstvene tekstove i knjige, koje sam za Večernji list počeo pisati još prije tri godine, sada moje kolumne o pandemiji COVID-19 dosežu stotinama puta više ljudi. Štoviše, počelo ih se prevoditi i na druge jezike i čitati u barem još sedam drugih država. Mnogim su čitateljima pomogle da ih u napetim trenucima kroz koje smo prolazili umire te im pojasne zbivanja. Zato mi se sada ni ta ideja o popularizaciji znanosti na ovim prostorima više ne čini toliko pogrešnom.
Knjiga “U zemlji klanova” dijelom se temelji i na tekstovima koje ste objavili na Facebooku od 2017. do 2019. godine. Kako to da se znanstvenik “navukao” na Facebook? U početku se činilo da je Fejs platforma za susret tinejdžera koje roditelji ne puštaju van, a danas može poslužiti i za popularizaciju znanosti.
Na početku ovog izleta u popularizaciju znanosti razumio sam da bi mnogi znanstvenici mogli napisati zanimljive knjige, no nitko ih neće pročitati ako usporedno ne ulože vrijeme i trud u postupno stvaranje publike. Moji izdavači, prijatelji iz Naklade Ljevak i LaserPlusa, sugerirali su mi da svoju publiku počnem stvarati redovitim pisanjem na društvenim mrežama. To se pokazalo dobrim pristupom i za brojne druge autore u Hrvatskoj i svijetu. Tako sam počeo svakodnevno dijeliti razna razmišljanja, priče i doživljaje s pratiteljima na Facebooku. Nakon dovoljno vremena uvidio sam da se takvim bilježenjem crtica o raznim zabavnim ili poučnim temama iz dana u dan može gotovo ni iz čega nakupiti dovoljno sadržaja za čitavu knjigu. “U zemlji klanova” nastala je zahvaljujući tri godine takvog pisanja, no sadrži i dodatne priče i zgode s brojnih putovanja, ali i razmišljanja o temama 21. stoljeća koja će zahtijevati prilagođavanje.
U knjizi “Zao zrak” djelomično se posvećujete i fenomenu protivnika cijepljenja, odnosno postavljate znanstvene reference koje su suprotne stavovima tzv. antivaksera. Zašto je taj populistički pokret tako snažan u svijetu da ga propagiraju čak i poznati, poput Novaka Đokovića?
Knjiga “Zao zrak” doista je i znanstveno utemeljena referenca koja jednostavno objašnjava koliko su pozivi na necijepljenje opasni za sve nas. Sve je vjerojatno započelo jednim duboko kompromitiranim istraživanjem, koje je tvrdilo da postoji povezanost između sigurnog i učinkovitog cjepiva protiv dječjih zaraznih bolesti i pojave autizma u djece. S vremenom su brojna druga, znatno bolje provedena istraživanja na neusporedivo većim uzorcima djece opovrgla takav zaključak. Međutim, medijski je ova priča bila prezentirana kao sukob mišljenja, pa je kompromitirani autor dobivao pola prostora, a cjelokupna znanstvena zajednica drugu polovicu. To je bilo pogrešno, jer u akademskoj zajednici nikakvog sukoba mišljenja niti dvojbi oko istine nikada nije bilo. No, najširoj javnosti se učinilo da je ovo odjednom otvoreno pitanje, oko kojega bi trebalo zauzeti stranu. Tako su mnogi zauzeli stranu zagovornika opovrgnutog i povučenog istraživanja, umjesto stranu znanstvene zajednice. Nakon toga su uslijedili brojni dodatni događaji koji su takve ideje o opasnosti cjepiva konsolidirale u dijelu javnosti. Sada je teško popraviti tu štetu i nisam optimist da se to uopće može. Trebat će, na žalost, ponovo umrijeti dovoljno osoba od već zaboravljenih bolesti da bi oni koji sumnjaju u vrijednost cjepiva promijenili mišljenje.
Može li to biti ozbiljan svjetski problem, kao što misli Bill Gates, kad se pronađe cjepivo za SARSCoV-2?
Načelno može, ali u praksi se nadam da ipak neće biti. To je stoga što većina znanstvenika očekuje da će se do pojave cjepiva možda već i četvrtina svjetskog stanovništva izložiti novom koronavirusu i steći neku vrstu imunosti. Da bismo stekli “kolektivnu imunost” cjepivom, bit će potrebno cijepiti oko 70 posto ljudi. To znači da čak i ako trećina ljudi na Zemlji odbije cjepivo, još uvijek bismo procjepljivanjem svih drugih, kao i oslanjanjem na već postojeću imunost od prethodnog izlaganja virusu, trebali doseći taj “kolektivni imunitet”. On bi tada zaštitio čak i protivnike cijepljenja. Dogodi li se to, bit će pomalo ironično, a ni takav ih razvoj događaja neće uvjeriti u važnost cijepljenja.
A kako uopće stojimo s cjepivom – ovih dana je objavljena vijest kako je nekoliko cjepiva u trećoj fazi testiranja. Što to znači?
Nisam siguran da najšira javnost sasvim razumije sve potrebne korake, kao i neizvjesnost vezanu uz svaki od tih koraka. Najprije, potrebno je dokazati da novo cjepivo protiv COVID-19 doista djeluje i štiti cijepljene osobe od zaraze. Za to su potrebni brojni dragovoljci koji će se cijepiti novim eksperimentalnim cjepivom, a zatim se izložiti zarazi. Zatim treba proći dovoljno vremena da bi se dokazalo da cijepljene osobe nakon izlaganja zarazi nisu razvile simptome bolesti. Uz dokaz o djelotvornosti, treba dokazati i sigurnost. Nikada prije u povijesti nismo, kao čovječanstvo, imali plan istovremeno procijepiti četiri ili pet milijardi ljudi. Povijesno gledajući, cjepiva su se uvodila postupno. Učilo se stalno iz iskustava prethodnih država. Trajno se unapređivalo pristupe kako bismo danas imali najdjelotvornija i najsigurnija cjepiva.
Da bismo uopće smjeli odjednom procijepiti nekoliko milijardi ljudi, trebamo biti sasvim sigurni da im cjepivo neće štetiti. Bit će potrebno procijepiti milijune ljudi, a zatim pratiti sve nuspojave i potvrditi da nema značajnih. Nakon što se dokažu efikasnost i sigurnost novog cjepiva, trebat će ga proizvesti u masovnim količinama. Ovdje nailazimo na nove izazove. Krajnje pojednostavljeno, svaki od nekoliko pristupa kojima znanost trenutačno napreduje prema cjepivu zahtijeva svoju kompleksnu tehnologiju. Za proizvodnju cjepiva temeljenih na različitim tehnologijama potrebno je pripremiti ili izgraditi različite tvornice. Izgradnja takvih kapaciteta može koštati od nekoliko stotina milijuna do više od milijarde dolara, te trajati nekoliko mjeseci. Međutim, malo koja farmaceutska kompanija ili država je voljna uložiti tolika sredstva u razvoj i gradnju kapaciteta za proizvodnju cjepiva prije no što se znanstveno utvrdi koje je od njih najučinkovitije i najsigurnije. I konačno, ni sam proces nabave i distribucije cjepiva nije sasvim jednostavan.
Trebat će naručiti i proizvesti milijarde staklenih ampula u koje će se pohranjivati doze cjepiva, distribuirati ih svijetom, možda i održavati na određenoj niskoj temperaturi i tako dostavljati do milijardi ljudi. Stoga malo tko još uvijek vjeruje da bismo mogli imati prva efikasna i sigurna cjepiva za šire stanovništvo već do kraja 2020. Naposljetku, znanost još uvijek ne može odgovoriti koliko će trajati imunitet protiv novog koronavirusa potaknut cjepivom, jer nije sigurno da će ta imunost biti višegodišnja. Virus još nije dovoljno dugo među nama da bismo to mogli znati.
U knjizi “Zao zrak” bavite se medicinom. Što su danas najveći izazovi za medicinu? Je li to efikasno liječenje raka ili pak uključivanje nanorobota u krvotok kako bi se spriječile bolesti povezane sa začepljenjem krvnih žila? Ili nešto treće?
Ideja knjige “Zao zrak” bila je popularizirati cjelokupnu modernu medicinu i javno zdravstvo objašnjavajući pozadinu stotinjak Nobelovih nagrada dodijeljenih za medicinu i fiziologiju od početka 20. stoljeća do danas. U toj sam knjizi nastojao približiti načine na koje se moderna medicina razvila u djelatnost čvrsto utemeljenu u rigoroznoj eksperimentalnoj znanosti, uz visoka etička načela i dugo iskustvo s pojedinim metodama. Zahvaljujući tome, ljudi danas posvuda u svijetu žive sve dulje i sve su zdraviji. Ključni problemi su kardiovaskularne bolesti i zloćudni tumori, ali sve češće i kronične bolesti pluća te psihičke bolesti i demencija, tj. gubitak pamćenja. Uzbudljivo je gledati kako se multidisciplinarnim pristupom vodeće tehnološke kompanije današnjice, poznate po razvoju digitalnih uređaja, uključuju i same u borbu protiv najčešćih bolesti na čitav niz kreativnih načina. Iz toga će, vjerujem, sljedećih godina proizaći mnogo dobrih vijesti za daljnji razvoj i napredak moderne medicine.
U prvoj knjizi “Tetralogije o 21. stoljeću”, koju ste nazvali “Točna boja neba”, objedinili ste tekstove koje ste objavljivali u hrvatskim medijima dok ste još bili mlad liječnik. No, ta je knjiga na neki način namijenjena mladim čitateljima, koji se spremaju donijeti prve samostalne odluke. Što je po vama najvažnija odluka u životu mladog čovjeka?
Važno je, prije svega, dobro razumjeti samoga sebe, svoju srž, izvor svojih motivacija, ali i frustracija. Jednom riječju, je li netko sanjar, pomagač, natjecatelj, vođa, usamljenik, konzistentan, perfekcionist, kreativac, fokusiran, znatiželjan, duhovan, kompliciran, neustrašiv, pionir, korektor, hedonist, borac. Dakle, najprije treba nastojati dobro razumjeti tko smo i što smo. Uspijemo li, tada će se pri svakoj odluci u životu trebati prisjetiti samo te svoje srži, pa bi zatim i svaka odluka trebala biti puno lakša. Uvijek ćemo se naći na pravoj strani, jer nikad nećemo ići protiv sebe samoga. Sve drugo što neka osoba pročita i nauči iz knjiga, sigurno će joj s vremenom dobro doći. Ali od svog prikupljenog znanja, najbitnije je ipak poznavati samoga sebe. Razumjeli su to još i stari Grci, opisujući to maksimom gnothi seauton.
Da, smrtnost od Covida se približila nuli... trebati će uskoro pronaći neki novi razlog za život u strahu i pod čudnim pravilima