Sveučilište u Zadru, Odjel za ekologiju, agronomiju i akvakulturu, dobilo je jako pojačanje – biologa Andriju Finku (42), znanstvenika koji se nakon 16 godina rada u Švicarskoj vratio u Hrvatsku. Finka pripada vrhu hrvatske biologije, ima 27 objavljenih radova u svjetskim časopisima, a citiran je više od tisuću puta u svjetskim znanstvenim časopisima. Jedan je od najcitiranijih mlađih hrvatskih znanstvenika. Diplomirao je na PMF-u u Zagrebu 1997., smjer molekularna biologija, nakon čega je dobio stipendiju i otišao se školovati u Švicarsku, najprije u Zürich, gdje je radio na istraživanjima, a zatim u Lausannu, gdje je doktorirao.
Kako bogata Švicarska daje mnoge pogodnosti za mlade znanstvenike, Finka je iskoristio mogućnosti. Naime, doktorandi koji u Švicarskoj rade na istraživanjima i u nastavi i tretirani su kao radnici: imaju plaću i ide im radni staž pa se lakše posvete učenju i znanosti.
– Doktorirao sam 2006. godine na sveučilištu u Lausanni na organizaciji mikrofilomenata u različitim razvojnim pocesima kod mahovina. Prema širem usmjerenju, ja sam biljni biolog, usavršavao sam se na sveučilištu u Ženevi gdje sam radio na molekularnoj biologiji kvasaca.
Finka je nakon toga otišao na Visoku federalnu politehničku školu ponovno u Lausannu (EPFL) i dvije godine radio na nanobiotehnološkim istraživanjima. Potom je ponovno radio na sveučilištu u Lausanni s profesorom Pierreom Golubinoffom, svjetski poznatim znanstvenikom.
– Naša se suradnja u početku temeljila na biokemiji saperonskih proteina, da bismo krenuli dalje s molekularnim mehanizmima osjeta toplinskog tsresa kod biljaka koje je rezultiralo otkrićem proteinskih kanala u staničnoj membrani zaduženoj za prijenos kalcijevih iona iz međustaničnog prostora u citoplazmu koji služe kao glavni senzor tog osjeta – objašnjava prof. Finka kako je s Golubinoffom, znanstvenikom koji je bio na širem popisu za Nobelovu nagradu, otkrio proteinske kanale koji služe kao receptori za toplinski stres u biljaka.
– Od ostalih istraživanja uspjeli smo dokazati i da određene vrste raka imaju znatno veću koncentraciju proteina i zbog toga je te stanice raka mnogo teže ubiti zračenjem i različitim kemijskim agensima – govori dr. Finka koji je i nakon povratka u Hrvatsku nastavio suradnju s profesorom Golubinoffom.
– Trenutačno surađujemo na određivanju apsolutnog broja proteina metodom masene spektrometrije u različitim stanicama i tkivima modelnih organizama. Cilj je utvrditi omjere tisuća proteina u proteinskim kompleksima koji tako mogu služiti kao precizni biomarkeri kako u fiziološkim i stresnim stanjima tako i u malignim bolestima i sindromima – govori Finka koji se zbog obiteljskih stvari ipak vratio u Zadar, ali i zbog toga što se otvorilo radno mjesto na Sveučilištu.
– Odjelu za agronomoju, ekologiju i akvakulturu trebao je predavač biokemije, a ja sam u Švicarskoj na sveučilištu u Lausanni zamjenski predavao biokemiju kod profesora Golubinoffa. Otvorilo se povratničko radno mjesto, a kako sam ja rodom iz Sali, jednostavno sam zbrojio dva i dva – kaže dr. Finka koji je jako zadovoljan radom sa studentima u Zadru.
– Najvažnije je izgraditi čvrstu platformu na kojoj se studenti osjećaju sigurnima, a ne frustriranima. Na seminarima pokušavam vrednovati najprije njihov trud i tek onda točnost ili preciznost njihovih izlaganja.
Rad sa studentima
Što se pak tiče rada s kolegama s Odjela za agronomiju, ekologiju i akvakulturu, Finki je on akademski izazovan i ugodan.
– Budući da je odjel izrazito interdisciplinaran, svatko od nas profesora svojom ekspertizom u pojedinom području znanosti čini jednu slagalicu na području koje se prostire od molekularne biologije preko biljne fiziologije, vinogradarstva i maslinarstva do podvodnih znanosti i ekologije.
Stoga dr. Finka već ima velike planove za rad na Sveučilištu u Zadru. Namjerava nastaviti istraživanja na stresu kod biljaka jer su rezultati tih istraživanja zbog globalnoga zatopljenja primjenjivi i u praksi.
– Mi ne živimo u idealnom području. Znači, u priobalju nam trebaju kulture koje će biti otpornije na sušu i toplinske udare – kaže profesor Finka i tvrdi da se Hrvatska mora ozbiljno uhvatiti ukoštac s problemima globalnoga zatopljenja. Priobalni ekosustav Hrvatske jako je osjetljiv.
– U posljednjih 30 godina svaka je godina prosječno toplija od prethodne i trenutačno je toplije 0,5 °C u odnosu na 1980. i 0,9 °C u odnosu na 1880. Predviđa se da bismo takvim tempom povišenja temperature do 2100. godine mogli imati prosječnu godišnju temperaturu višu od 3 do 5 °C nego danas!
Jadranska obala koja je stiješnjena između mora i planina, posebno je osjetljivo područje jer će se grijanjem mora povećati njegovo isparavanje, a povećana insolacija i grijanje planina mogli bi negativno utjecati na kondenzaciju vodene pare u atmosferi te dovesti do preraspodjele padalina, što će na kraju rezultirati ekstremno vrućim i sušnim razdobljima. Lako se može dogoditi da ovdje za sto godina imamo pustinju – pojašnjava dr. Finka.
Prema njegovu mišljenju, već sada Hrvatska treba selekcionirati sorte biljaka za uzgoj koje su otpornije na vrućinu i sušu od današnjih s ciljem sprečavanja pada prinosa uroda i održavanja ekonomske aktivnosti na hrvatskoj obali.
– Moramo razmišljati o tome koje ćemo kulture u budućnosti uzgajati, koje su otporne na vrućinu i sušu. Trebamo razumjeti procese nakon kojih biljke postaju otpornije na klimatske promjene – kaže Finka.
U tom smislu, prof. Finka nada se užoj suradnji i sa stručnjacima za podvodne znanosti.
– Moramo vidjeti mogu li se biljke uzgajati u staklenicima ispod površine vode. More je kao medij dosta zanimljivo jer ima relativno malu promjenu temperature, što znači da biljke koje bi rasle u staklenim zvonima ispod mora ne bi bile izložene ekstremnim promjenama temperature i štetnim organizmima. Uz to, vlažnost je osigurana, navodnjavanje je minimalno, a osigurana je i izmjena plinova između mora i zraka. Riječ je o poluotvorenome sustavu – pojašnjava Finka svoju ideju koja, kaže, bez realizacije ne vrijedi puno.
Život na svjetioniku
Životni put toga cijenjenog znanstvenika doslovce je počeo na svjetionicima gdje se zbog viška vremena, analizirajući biljni i životinjski svijet, i rodila ljubav za biologiju.
– Imao sam oko šest mjeseci kada sam s obitelji otišao živjeti na Sveti Ivan na Pučini kraj Rovinja koji je doslovno kuća u moru. Ondje sam proveo gotovo četiri godine. Na svjetioniku su živjele tri obitelji. U slučaju da se što fatalno dogodi jednom od svjetioničara, pravilo je da drugi svjetioničar potpisuje zapisnik, a treći je svjedok. Odrastao sam s godinu dana starijim Draženom Zepinom koji mi je bio prvi prijatelj. Ekipa tadašnje TV Zagreb nas je ovjekovječila u jednoj od emisija u kojoj smo detaljno “analizirali” jastoga, a rezultat te analize bio je fatalan za jastoga – prisjeća se dr. Finka u šali.
Nakon Svetog Ivana na Pučini obitelj Finka preselila se u Savudriju pa u Piran, tako da dr. Finka, smijući se, kaže da raspoznaje fine nijanse u okusu pečenih cipala iz Savudrijske vale u odnosu na one iz Piranskog zaljeva.
Prva četiri razreda osnovne škole pohađao je u Salima, a nakon što mu je otac dobio posao na Viru, 5. i 6. razred pohađao je u Privlaci, a živio na Viru.
Sedmi razred pohađao je pak u Zadru jer mu je otac dobio posao u Puntamiki. U životu je promijenio više od 40 adresa.
No, upravo je boravak na svjetionicima, otkriva, probudio njegovu strast za znanošću:
– Na osami svjetionika imate dosta vremena za razmišljanje i analiziranje, imate more pa propitujete mnoge stvari.
No, uz poticajno okružje svjetionika, treba naglasiti i to da je dr. Finka iz, kako kaže, akademskoga plemena:
– Prvi akademik u široj obitelji bio je Jakša Čedomil Čuka, hrvatski književni kritičar, koji je doktorirao crkveno pravo u Rimu. On je nećak mojega prašukundjeda. Djedov brat je Božidar Finka, koji je uz Stjepana Babića i Milana Moguša napisao Hrvatski pravopis. Osim akademskih gena, valja istaknuti i poticajno fakultetsko okružje. Dr. Finka studirao je, naime, s poznatom znanstvenicom Ivom Tolić, a iz njihove generacije ih je više od 40 diplomiralo, a od njih pak više od 20 doktoriralo.
>>Globalno zatopljenje može izazvati pola milijuna smrti 2050.
