Zag, Zagi, Zagi, za Zagreb, za svijet...” Orilo se ne samo Zagrebom već i Hrvatskom, ali i tadašnjom Jugoslavijom. Vesela i poletna pjesma, na stihove Margit Antauer, skladao je Đelo Jusić, a Trešnjevački mališani su je snimili nakon samo pet proba. Tako je rođena himna 14. međunarodnih (ljetnih) studentskih igara, popularne Univerzijade, koja je te daleke 1987. godine u Zagrebu, od 8. do 19. srpnja, okupila 3915 sportaša iz 122 zemlje.
A Zagi iz spomenute pjesme bio je vesela plava vjeverica, s repom u olimpijskim bojama, sa šestinskim šeširićem veselo podignutim u ruci kojim je prizivao ono gosponfulirsko, zagrebačko “ljubim ruke”. Bila je to najpopularnija maskota nastala na ovim prostorima, lik koji je pobijedio čak i (sportski moćnijeg) sarajevskog Vučka. Zagijev “tata” bio je stripaš i animator Nedjeljko Dragić, čiji je crtić “Tup-tup” bio nominiran za na gradu Oscar, prvi filmaš s prostora bivše Jugoslavije kojeg je Američka filmska akademija primila u svoje članstvo i koji je o svom je popularnom liku uvijek govorio: ”Ljudi iz branše prepoznaju mene, a svi drugi prepoznaju Zagija. To je i najbitnije jer što je umjetnik ako se nitko ne sjeća njegovih djela.”
Prvi tračak života
Sam Zagi i pjesma o njemu glavni su motivi po kojima se mnogi još i danas sjećaju te Univerzijade, sportske manifestacija koja je bila mnogo važnija od samih natjecanja, događaja koji je Zagrebu udahnuo neki sasvim drugačiji duh i koji je bio prvi tračak života za kojim smo tada žudjeli, života na “trulom, kapitalističkom” Zapadu. Tada smo barem na dva tjedna srpnja dobili život s trgovinama u kojima je prvi put proširen asortiman dostupnih proizvoda i koje su zbog brojnih stranih gostiju radile do ponoći. Bilo je to ljeto u kojem je Zagreb konačno, kao u najvećem hitu Darka Rundeka, ”dobio luku”, konačno u toplim ljetnim noćima naučio živjeti na svojim ulici, na svakonoćnim koncertima na Trgu, u kafićima koji su se baš tada ozbiljnije počeli redati u tada preuređenoj Tkalčićevoj ulici. Bilo je to zagrebačko ljeto razuzdane mladosti, ljeto sporta, zabave, veselja i provoda, ljeto od kojeg nam je mnogo toga ostalo do današnjih dana.
“Svijet mladih za svijet mira” bilo je geslo te Univerzijade, ali pripreme za nju nisu prošle u mirnom duhu. Do trenutka kada je Zagreb dobio organizaciju Univerzijade svima je bilo jasno da upravo veliki sportski događaji, kada se oči (i televizijske kamere) cijelog svijeta okrenu prema Jugoslaviji, rješavaju brojne komunalne i razvojne probleme gradova. To je Beograd dokazao kada je, 1973. godine, dobio Svjetsko prvenstvo u plivanju, Split 1979. s Mediteranskim igrama, Sarajevo 1984. godine sa Zimskim olimpijskim igrama. Tada već u drugom dijelu osamdesetih, činilo se da će Zagreb, ponajprije zbog Hrvatskog proljeća i događaja iz 1971., ostati kratkih sportskih rukava, a tada mu se ipak dogodila Univerzijada. Zagreb ju je objeručke prihvatio i dobro iskoristio.
Bio je to događaj zbog kojeg je u Zagrebu sagrađeno čak 130 novih objekata, ne samo sportskih, iako su oni naravno bili u središtu pozornosti. Tada je metropola dobila Cibonin toranj i dvoranu, ali i svoje “more”, uređeni Jarun, koji je barem malo popravio način života u gradu koji je oduvijek bježao od svoje rijeke. Jarun je svečano otvoren 3. svibnja 1987. godine, uz veliko veslačko natjecanje posada Oxforda i Cambridgea, a na njemu je tada bilo čak 70 tisuća gledatelja. Za Univerzijadu su obnovljena oba zagrebačka stadiona – Dinamov i Zagrebov – sagrađen je novi Autobusni kolodvor, tadašnja Radio-televizija Zagreb konačno se preselila u dovršene dvore na Prisavlju, a tada već kultna Stojedinica u Teslinu ulicu, u prostorije s balkonom na kojem je dočekala narodnu revoluciju u svoju korist. Uz neboder Vjesnika, tadašnje središte svih tiskanih medija, sagrađen je press-centar Univerzijade, tzv. “položeni neboder” u čije su se prostore nakon Univerzijade preselile redakcije Večernjeg lista, Vjesnika i Sportskih novosti. Bio je to i iskorak u kompjutorizirano novinarstvo jer nakon Univerzijade upravo je redakcija Večernjeg lista preuzela kompjutore (tada malo naprednije pisaće strojeve) na kojima su radili strani novinari i postala prva kompjutorizirana novinska redakcija u tadašnjoj Jugoslaviji.
Zbog Univerzijade su uređeni sportski kompleksi na Mladosti i Šalati, obnovljeni studentski domovi na Savi i u Cvjetnom naselju.
Tramvajski prsten
Obnovljeni hotel Esplanade tada je primljen u udruženje dvjesto vodećih hotelskih kuća u svijetu, a konobarice u mitskom Diana-baru hotela Intercontinental konačno su, uz propisane uniforme, dobile cipele kako ne bi borosanama, koje su do tada nosile, plašile strane goste. Restauriran je i hotel Dubrovnik u centru grada. On je dobio nadogradnju, novovjeki stakleni dio pred kojim su, niz Bogovićevu ulicu, prvi put u Zagrebu posađene gledičije (tada za nas novo drveće koje raste brzo, s bujnom krošnjom, a ne stvara previše otpada u betonskom okruženju kojem je namijenjeno).
Pripreme za Univerzijadu značile su istinski urbanistički preporod Zagreba, u kojem su uređeni Jarun te sagrađeni tramvajski prsten u Novom Zagrebu zatvarali trokut u čijem su srcu bila tada najvažnija gradska gradilišta. Sve su oči bile uprte u sam centar Zagreba, preuređivao se središnji gradski trg, tada Trg Republike, a zgrada srednje škole ubrzano se pretvarala u Muzej Mimara nakon što je mecena Ante Topić Mimara odbio smjestiti svoju zbirku u već uređene Klovićeve dvore. Zagreb je tako, zbog Univerzijade i Mimare, dobio dva reprezentativna muzejska prostora koja mu odlično služe do današnjih dana, ali i uređeni centralni trg kojem je samo, u godinama koje su slijedile, trebalo pobjednički vratiti bana Josipa Jelačića i staro ime. Grad se tada i najdoslovnije upisao u kartu svijeta jer uoči Univerzijade obilježen je i 16. meridijan koji prolazi kroz Zagreb, a ta oznaka na uglu Vukovarske i Držićeve stoji i danas.
Iz današnje perspektive zbivanja oko uređenja Trga zvuče kao anegdotalna pretjerivanja, ali tada je bilo sasvim normalno da predsjednica Izvršnog vijeća općine Centar (za sve one rođene prekasno da pamte kako je grad funkcionirao u socijalizmu: bila je to kvartovska vlada koja je raspoređivala novac i donosila sve odluke) svako jutro obilazi Trg i pri tome se ne libi zvoniti na vrata stanarima koji nisu oprali svoje prozore. Nijedna sitnica nije tada smjela kvariti to novo lice centra grada čiji je simbol bio obnovljeni trg, autora Branka Silađina, Mihajla Kranjca i Berislava Šerbetića, s novopostavljenim kandelabrima, oko kojih su se lomila arhitektonska i urbanistička koplja, trg popločen kamenim pločama i betonskim heksagramima, po kojima i danas hodamo. Tim je preuređenjem stvoren urbanistički centar grada koji je poslije, sve do današnjih dana, na svojim “plećima” vukao sve obnove koje su slijedile, dio grada za koji se danas moramo iznova boriti kako bismo s njegove plohe izbacili nakaradne šatore.
Trg imao i domara
Bilo je to ujedno vrijeme u kojem je pod pločnikom trga otkriven – i uređen – Manduševac, legendarno vrelo po kojem je zbog izreke “Zagrabi, Mando!” Zagreb navodno dobio ime, vrijeme u kojem je Trg Republike imao svog uniformiranog domara, čiji je posao, među ostalim, bio i to da svaki dan, točno u podne, skupi kovanice, za dobre želje, bačene u Manduševac i pohrani ih u banku. Za sve koji tada nisu bili rođeni ili su premladi da bi se sjećali, dovoljno je da na YouTubeu pogledaju petominutni filmić o Zagrebu i Univerzijadi. On počinje sjajnim snimkama zagrebačkih ulica, snimljenima iz helikoptera, te nas vodi na svečano otvorenje Univerzijade.
I strani su mediji tada izvještavali o nevjerojatnom duhu koji je vladao Zagrebom i ostalim gradovima u njegovoj okolici (Bjelovar, Čakovec, Jastrebarsko, Karlovac, Petrinja, Sisak, Varaždin i Sveti Ivan Zelina) koji su bili suorganizatori Univerzijade. Tadašnji komunistički moćnik Josip Vrhovec, predsjednik Organizacijskog odbora Univerzijade, u izvještajima koje je slao u Beograd, među ostalim, pisao je o nevjerojatnih 22 tisuće zagrebačkih volontera. Bili su to ljudi svih generacija koji su cijele dane radili za majicu s logom Univerzijade i sendvič. Ti ljudi i njihov entuzijazam činili su taj duh Univerzijade i duh probuđenog Zagreba, koji je očarao svijet sportaša, novinara i gostiju, čak i one koji su došli iz mnogo bogatijih zemalja, i sjajno se proveli u zemlji u kojoj su tek rijetki imali walkman, to tehničko čudo onog vremena, prvo koje je svom vlasniku omogućavalo slušanje glazbe u hodu.
Tada je, 11. srpnja, Zagreb dobio i petmilijarditog stanovnika planeta Zemlje. Bio je to Matej Gašpar, beba rođena u Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici, koji je titulu dobio iz ruku Javiera Pereza de Cuellara, tadašnjeg glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, koji je također zbog Univerzijade i Mateja stigao u Zagreb.
Režija Paola Magellija
Zagreb je tog srpnja 1987., uz grad sporta, bio i grad kulture, grad u kojem su, iako je bila sredina ljeta, radila kazališta, u kojem je bio organiziran Eurokaz, svečano otvoren Muzej Mimara, ali i brojne prigodne izložbe kojima je cilj bio svijetu predstaviti cijelu Jugoslaviju. Direktor sektora za kulturu Univerzijade bio je Duško Ljuština, a ta kulturna preobrazba Zagreba eksplodirala je na samom svečanom otvorenju Univerzijade. U zemlji gdje su sletovi za Tita bili uobičajena pojava to je otvaranje bilo drugačije, unatoč avionima koji su nadlijetali stadion. Režirao ga je, baš poput kazališne predstave u kojoj je svaka točka, svaka koreografija bila jedna uloga, svjetski poznati redatelj Paolo Magelli. Asistent mu je bio Krešo Dolenčić, a autorski dio otvaranja snažno su obilježili i Ivica Boban i koreograf Milko Šparemblek. U redakciji Večernjeg lista danas rade ljudi koji su bili dio te predstave. Jedan je novinar tada bio osmogodišnji klinac, djelić žutog dijela repa samog Zagija, a jedna je novinarka, tada srednjoškolka, plesala u točki sa šestinskim kišobranima. Nikada (prije ni poslije) Magelli nije radio takvu kazališnu predstavu. Bila je to nezaboravna noć, glamurozna priredba koja je završila spektakularnim vatrometom, poklonom pobratimskog grada Mainza. Na otvaranju je sudjelovalo čak 12.500 izvođača (od toga 4 tisuće djece u dobi od 4 do 11 godina), a plamen Univerzijade nosio je tada najbolji košarkaš Europe – Dražen Petrović.
>>Zagreb se uz Univerzijadu 1987. urbano preporodio, hoće li i sad?
