Marama na glavi, velom pokriveno lice, u veliku crnu maramu umotano tijelo žene. Burka, hidžab, čador, nikab i ostala pokrivala kod žena najprepoznatljiviji su prikaz islamske vjere koji se, prilično krivo, povezuje s radikalnim islamizmom i skupinama poput ISIL-a ili Al-Qai’de. Nije stoga čudno što dio europskih zemalja, poput Francuske ili Švicarske, uvodi ograničenja u skrivanju lica ili nošenju marama iako je to muslimankama religijska obveza.
Prema Kuranu, neki oblik pokrivala za glavu trebale bi nositi sve muslimanske vjernice. U dijelu muslimanskih zemalja, bez obzira na to bile šijitske, poput Irana, ili sunitske, poput Saudijske Arabije, pokrivala za glavu su obvezna i žene ne smiju u javnost nepokrivene glave.
Prilično je paradoksalno, no Kuran ne propisuje pretjerano stroga i precizno definirana pravila odijevanja. Sama knjiga propisuje samo hidžab, maramu preko glave, dok za ostalu odjeću propisuje samo da se treba “oblačiti čedno”. Što to znači, i kako se to tumači, ovisi od zemlje do zemlje.
Neki i rigorozni
Svakako su najstroži u tome Afganistanci. Prema njihovu tumačenju, žene trebaju nositi burku, vrlo široki dio odjeće, tkaninu koja potpuno pokriva i glavu i tijelo. Preko lica burka ima svojevrsnu gusto pletenu rešetku od tkanine koja ženi koja je nosi omogućava da vidi, no istodobno joj zaklanja cijelo lice.
Tek nešto blaži su Saudijci, kod kojih je obavezna abaja, prekrivalo koje potpuno prekriva tijelo i kosu žene. Nosi se preko odjeće, a uz nju često ide i nikab, veo koji prekriva veći dio lica, ostavljajući nepokrivenima samo oči. Ovu kombinaciju, koja je obavezna u Saudijskoj Arabiji, često nose i arapske žene u ostalim zaljevskim zemljama poput Ujedinjenih Arapskih Emirata ili Katara, iako nije obvezna.
Liberalnije muslimanske vjernice u arapskim zemljama često nose samo pokrivalo za glavu hidžab, običnu maramu prebačenu preko glave i zaogrnutu preko ramena. Vjernice pak u južnoj Aziji, poput muslimanki iz Indonezije, nose dupatu, dugačku maramu ležerno prebačenu preko glave i ramena koja je nerijetko u boji usklađenoj sa sarijem.
Iran, kao najveća šijitska zemlja, ima pak nešto drukčije običaje. Marame, pogotovo danas, 30-ak godina nakon islamske revolucije, mlađe žene nose vrlo ležerno, nerijetko dopuštajući da im se vidi više od polovice kose. Starije pak žene, pogotovo iz siromašnijih i tradicionalnijih obitelji, nose čadore. Riječ je o pokrivalu sličnom abaji, s tom razlikom da se taj najčešće crni dio odjeće pridržava rukom ispod brade ili žene krajeve čadora drže u zubima.
Na koji će način žene pokrivati kosu i glavu u pojedinoj islamskoj zemlji stvar je tamošnje tradicije i običaja. Sam Kuran po tom je pitanju prilično nedefiniran i traži samo maramu preko glave a ostala odjeća treba biti “čedna”. Tumačenja su različita, no pravilo je: što je zemlja na višem stupnju razvoja, odjeća je opuštenija. Tako s jedne strane Afganistan, zemlja u kojoj je devedeset posto stanovništva nepismeno i u kojoj gotovo i nema suvremene infrastrukture, u kojoj se tekuća voda i struja u ruralnim mjestima smatraju gotovo nezamislivim luksuzom, neslužbeno propisuje nošenje vrlo radikalne burke.
Muškarci pod velom
S druge strane, Ujedinjeni Arapski Emirati, vrlo bogata i razvijena zemlja koja se više ne oslanja samo na naftu već bogatstvo razvija i na trgovini i turizmu, uopće nema zakona koji propisuje obavezno nošenje marame.
Poseban stav prema pokrivanju lica imaju Tuarezi, pripadnici nomadskog plemena iz Alžira. Prema njihovu shvaćanju Kurana, muškarci, a ne žene, trebaju skrivati lice velom. To je i logično jer Tuarezi, jahači, u pustinji se velom brane od prašine i pijeska. Nošenje burke, vela ili marame preko glave u posljednjih je desetak godina postalo prvorazredno političko, a ne vjersko pitanje.
Danas je u središtu Londona moguće vidjeti toliko žena u burkama koliko ih nikada prije ondje nije bilo, a slična je situacija u svim velikim gradovima diljem Europe. Pod tvrdnjom da žele zaštititi ravnopravnost žena, dio zemalja poput Francuske ili Švicarske donio je uredbe kojima se zabranjuje nošenje burke ili hidžaba u javnosti. S jedne strane te su zabrane osnovane jer žene nisu bića drugog reda kakvima ih često u radikalnim, mahom neobrazovanim muslimanskim obiteljima smatraju. No, s druge strane, dio muslimanskih vjernica želi prakticirati svoju vjeru.
Bit će potrebno naći neki kompromis, jer same marame ne nose zlo koliko ga nose nesnošljivost i netolerantnost prema drugima koje god vjere ili boje kože bili.
>>Za burku i hidžab kazna 10 tisuća franaka
