Stručnjaci i radnici Ine, koji su radili na istraživanjima nafte i plina na poljima u Siriji i smatraju se pionirima jer su zapravo začetnici rada na tome bogatom nalazištu koje se smatra najvećim povijesnim Ininim uspjehom, ovih dana proživljavaju teške trenutke nakon što je ISIL digao u zrak Hayan, Inin plinski pogon u Siriji.
On se nalazi u okolici Palmire, sto kilometara od Homsa, jednog od sedam polja na kojima je Ina otkrila velike količine plina i nafte 2007., ali se povukla 2012. U razgovoru za Večernji list sedam naftnih pionira podijelilo je svoja iskustva rada na tim poljima i tugu zbog njihova uništenja, a svi se slažu u jednom: Sirija ne zaslužuje da bude uništena i ona je žrtva velike svjetske igre. Geolog Srećko Maretić u Siriji je bio na posljednjem skautingu 1997 i ponovno je došao kao programer, tj. kontrola 2001. i ostao je do 2011.
Sirijci su voljeli nas Hrvate
– Ja sam iz Sirije otišao u lipnju 2011., a Ina je radnike povukla iste godine u studenom. U početku je bilo fantastično. Mi smo došli na koncesiju koja je bila bivša koncesija maratonaca, koju je američka kompanija Maraton morala napustiti zbog nekih razloga, očito političkih. Na toj smo koncesiji počeli s bušenjem 2001. Dana 27. veljače 2002. testiranjem i ispitivanjem bušotine Jihar 1 otkriveno je plinsko-kondenzatno ležište, da bismo s drugom bušotinom Jihar 2 otkrili naftu i u drugom ležištu – kazao je Maretić ističući da je nakon toga razrada normalno išla dalje.
– Nakon Jihara prošli smo na Al Mahar gdje smo imali iste rezultate. Zatim smo išli na Jazal, Mazrur, Palmiru. Imali smo fantastičan odnos sa svim ljudima, oni su nas izuzetno cijenili i poštovali. Sirijski je narod izuzetno gostoljubiv. Svugdje smo bili dobrodošli. Nevjerojatno je kako su nas ti ljudi prihvatili – ističe Maretić i dodaje da se nikad u Siriji nije osjećao kao stranac.
– Žao mi je zbog svega što se dogodilo Siriji. To je zemlja ugodna za život. Ne želim govoriti o politici, ali siguran sam da je rat Siriji nametnut izvana, zbog njezine geopolitičke važnosti. Mi koji smo živjeli tamo znali smo da se stvari neće tako brzo riješiti kako je to govorio CNN i ostali mediji. Znali smo da će to duže trajati – naglasio je Maretić, koji bi se vrlo rado, kad se smiri situacija, opet vratio u Siriju, ako ne na bušotine kao stručnjak, onda kao turist.
– Kada sam na TV-u vidio kako su digli u zrak to postrojenje, osjećao sam se jadno, kao da su mi digli kuću u zrak. Mi smo otpočetka sudjelovali u izgradnji tog kompleksa. Od temelja pa do LNG-a – s tugom govori Maretić.
Nemam riječi da opišem tugu
Vladimir Bojić, menadžer produkcije, bio je u Siriji u dva navrata. Prvi put krajem 2004., bio je tri mjeseca, a kasnije od početka 2007. pa do kraja 2010.
– Nažalost, napustio sam Siriju prije nego što su puštene u rad te stanice koje smo gradili jer sam otišao u mirovnu. Nisam bio na njihovu puštanju u pogon. Bili smo stacionirani u Damasku 2007. i 2008., a onda, kad je počela gradnja postrojenja Jihar, otišli smo na teren i bili baš na Jiharu. Što se tiče Sirije, najljepše mi je bilo tamo iako sam prije toga bio u drugim arapskim zemljama. Bio sam u Tunisu i u Egiptu, ali Sirija je prema njima, prema našem shvaćanju, Europa – kazao je Bojić, koji je sudjelovao u izgradnji tog nadzemlja i teško mu je bilo gledati na TV ekranu da je to dignuto u zrak.
– Osjećao sam se kao da mi je netko srušio kuću koju sam gradio svojim rukama i u kojoj živim cijeli život. Nemam riječi kojima bih vam opisao svoju tugu i žalost. Vrlo je teško. U Siriji mi ništa nije bilo teško ni negativno, sve je bilo pozitivno i lijepo. Od posla do uvjeta, od ljudi do klime. Kada sam tek došao u Siriju i prvih nekoliko puta putovao iz Damaska u Palmiru, pustinja mi je bila grozna. Užasno zamorna. Sve mi je bilo jednako i bilo je vrlo teško voziti. No kasnije mi je ta pustinja odjednom postala toliko zanimljiva da mi je svaki put kada sam prolazio, čim se sunce malo pomaknulo, odmah sve izgledalo drukčije. Postala mi je mistična i interesantna – prisjeća se Bojić.
Tomislav Cota u Siriji je bio od 2003. do 2007. baš u vrijeme najvećih aktivnosti bušenja postrojenja.
– Bili smo ponosni što Ina prvi put ima svoje otkriće vani – kazao je Cota, koji je u Siriji bio s cijelom obitelji, ženom i djecom koja su tamo išla i u školu. Cota ističe da bi se njegova obitelj voljela vratiti u Siriju jer su uživali u njoj, a ljudi su ih prihvatili te su stekli mnogo prijatelja u toj zemlji.
Ivan Šimić u Siriji je na bušotinama boravio od proljeća 2005. do ljeta 2010., i to u proizvodnji. Kako kaže, došao je u Siriju, u zemlju o kojoj ništa nije znao i samo ju je vidio na TV ekranu.
– Bio sam stvarno zatečen s puno ugodnih stvari. Prijemom, općenito ljudima. U kratko vrijeme tako smo se sprijateljili sa sirijskim kolegama kao da se znamo sto godina. Mi smo zajedno krenuli u izgradnju prvog postrojenja, kako kažu, pionirskog. Živjeli smo u Palmiri – govori Šimić.
– Ono što su teroristi uništili može se popraviti. Ja do dan-danas ne razumijem koja je svrha uništiti nešto što je dobro napravljeno i za dobrobit čovječanstva bez obzira na to čije je to. S lokalnim stanovništvom imali smo izvanredan odnos. Lijepo smo surađivali, igrali smo šah, išli smo na ručkove i na kave. Na početku mi je bilo jako teško jer nisam znao arapski i morao sam se sporazumijevati na engleskom. Danas znam arapski toliko da se mogu sporazumjeti. Volio bih se, kada se smiri situacija i ako mi Bog da zdravlja, vratiti u Siriju da kao turist posjetim svoje stare prijatelje – naglasio je Šimić.
Boris Cvenarski u Siriju je došao 2004. s ekipom: Eduardom Rudešom, Zlatkom Zelenkom i Predragom Parusicem, koja je bila kreator nadzemnih instalacija na svim poljima.
– Moja suradnja sa sirijskim kolegama, posebice s Alijem Abasom, bila je izvrsna. Bili su prema nama Hrvatima blagonakloni. Nakon dvije godine u Siriji, mogu vam samo reći da mi je ostala u ugodnom sjećanju. Kad gledam što se toj državi dogodilo, to je prestrašno. Žao mi je tog naroda koji plača ceh tuđeg interesa i politike. I postavljam pitanje tko će, ne samo Ini nego i Hrvatskoj, nadoknaditi štetu koju svih ovih godina mjesečno gubi, a koja iznosi između 60 i 70 milijuna eura – pita se Cvenarski.
Vratit ćemo se u pustinju
Antun Bauk, koji je bio u Siriji od početka 2004. do kraja 2005., ostao bi i duže da nije morao u mirovinu.
– Došao sam s mladom ekipom i zadatak nam je bio prijaviti komercijalno otkriće. Imali smo jednu bušotinu i drugu tek u ispitivanju. Već smo 2004. prijavili jedno komercijalno otkriće na polju Jihar. U šest smo mjeseci uz plin otkrili i naftna ležišta. Ono što me najviše veseli jest što su nam u sirijskoj naftnoj kompaniji s kojom smo surađivali rekli su da u 15 godina istraživanja nikad nisu dobili ovako kvalitetan materijal kao od Ine – kazao je Bauk tvrdeći da je siguran da bušotine nisu taknute.
– Popravak će biti brz. To je tako sagrađeno da se, kad gore pukne cijev, automatski zatvori ventil koji blokira dotok plina ili nafte na dubini od 300 metara. Gore su instalacije oštećene, ali dolje je sve u redu – uvjeren je Bauk.
Wahid Ramadan, čovjek koji je osnivao zajedničku hrvatsko-sirijsku kompaniju Hayan Petroleum, uvjeren je da oštećenja na postrojenju Hayan nisu velika i da će popravak biti brz.
– Uvjeren sam da će se Ina, kada se situacija u Siriji smiri, vratiti na svoje bušotine. Odluku o preuzimanju tih bušotina potpisali su i predsjednik Sirije Bashar Al-Assad i sirijski parlament, dvije najveće institucije u zemlji. Bilo je već pokušaja da polja kupe Rusi i Kinezi, ali predsjednik Assad rekao je da polja ostaju pravim vlasnicima i da promjene neće biti – kazao je Wahid Ramadan.
