Premda su različite vlade posljednjih godina to već učinile triput, gotovo da nema javne osobe koja se ovih dana u Hrvatskoj ne zalaže za novo, još veće „rasterećenje plaća“, najčešće kroz daljnje povećanje neoporezivog dijela bruto osobnog dohotka. Time se želi povećati neto plaće, dio dohotka raspoloživ za potrošnju pa tako i ukupna osobna potrošnja, a s njima i bruto domaći proizvod.
Veće neto plaće trebale bi smanjiti iseljavanje, učiniti rad u Hrvatskoj atraktivnijim. Ali, zaboravlja se da takva politika uz sjajno lice ima i pogubno naličje: s oslobađanjem od poreza na dohodak građani koji rade i zarađuju gube i vezu s ekonomskom i socijalnom stvarnošću.
Na stranu to koliko politika „rasterećenja plaća“ više može biti učinkovita, koliko i četvrti put može djelovati kao deus ex machina i zaista postići one efekte koji se od nje očekuju. Okolnosti 2019. s uzletom osobne potrošnje svakako nisu one iste iz 2009. – 2015. kad se ta vrsta potrošnje bila survala niz liticu pa ju je zaista trebalo ohrabrivati i tako spriječiti pad cijele ekonomije u deflacijsku spiralu poniranja.
Sa smanjivanjem poreza na dohodak moraju se povećavati ili održavati previsokima, porezi na potrošnju, kad država prihode ubire automatski, administrativno jednostavnije i samim time jeftinije. Zanemarimo načas i to što su posrijedi mehanizmi koji jedan drugoga poništavaju: koliko povećanje osobnih dohodaka stimulira potrošnju, toliko je visoki porezi na potrošnju destimuliraju.
Glavni je društveni i politički problem s daljnjim „rasterećivanjem plaća“ što gotovo potpuno oslobađanje građana od plaćanja poreza na dohodak čini da oni gube osjećaj odgovornosti da društvu doprinose „u skladu sa svojim mogućnostima“, a s time i potrebu da utječu na to da se taj njihov doprinos troši pametno i odgovorno.
Naravno, zaposleni građani i nakon oslobađanja poreza na dohodak još uvijek plaćaju visoke poreze u obliku doprinosa, kao i visoke akcize, ali njihova je namjena relativno uska, poznata i zadana, na primjer, isplata mirovina ili otplata autocesta (pa i takva izaziva žučne rasprave).
Važan je zato neposredni porez na dohodak koji ima najšire i vrlo varijabilne namjene i kojemu bi zanimanje poreznih obveznika za njegovo pametno usmjeravanje bilo najkorisnije. A sada hrvatska država od svojih oko 130 milijardi kuna prihoda na godinu od poreza na dohodak ubire tek dvije milijarde, pa ako je to tako, što koga briga gdje će taj „sitniš“ doista završiti. A još manje je koga briga za poreze poput PDV-a koji se ubiru automatski i linearno, i svi ga plaćaju u jednakom postotku bez obzira na „svoje mogućnosti“.
S gašenjem poreza na dohodak i povećanjem poreza na trgovinu (65-66 milijardi kuna godišnje) svi se čine zadovoljni: građani imaju više novca za trošenje, država ima veće prihode, političari i ekonomisti magično „rješenje“ za ubrzavanje rasta. Jedino što hrvatski narod kao cjelina postaje apatična masa sve manje zainteresirana za svoju državu, svoje gospodarstvo i svoju ekonomsku budućnost.
Autor se najeo ludih gljiva, građani su toliko svakodnevno uronjeni u ekonomsku i socijalnu stvarnost da im sigurno ne treba i porez na dohodak da ih na to podsjeća. Ostaje dovoljno drugih poreza, doprinosa, trošarina i nameta svake vrste da izgube volju za (dodatnim) radom i privređivanjem. Porez na dohodak treba u potpunosti ukinuti (gubitak prihoda jedinica lokalne samouprave ni u kom slučaju ne kompenzirati, već treba zatvarati nepotrebne i neodržive gradove/općine/županije) te maksimalno smanjiti ostale prepreke i namete koje ljude demotiviraju da rade više od egzistencijalnog minimuma jer od vlastitog rada polovicu moraju dati nezasitnoj državi.