Paradoks modernog europskog svijeta upisan je u naslovu proglasa kojim je taj svijet utemeljen – u čuvenoj “Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina”. Kako vidimo, već u samom naslovu glavnog dokumenta Francuske revolucije postoji napetost između univerzalističke apstrakcije “prava čovjeka” i zakonima države definiranih “građanskih prava”, koju napetost Deklaracija želi sakriti, poništiti, izbrisati. Čitava potonja povijest Europe određena je ovom dinamikom liberalnog univerzalizma i, nazovimo ga tako, konzervativnog partikularizma. Liberali vjeruju da svaki čovjek kao individua ima određena “neotuđiva prava”, neovisno o državljanstvu i nacionalnosti, dok konzervativci smatraju da ta prava mogu biti zaštićena samo u unutar dobro definiranog okvira nacionalne države. To je bio dobro poznati vestfalski poredak, koji su univerzalistička načela Francuske revolucije pokušala uzdrmati iz temelja.
Iako su najviše nade za čovječanstvo polagane u ideju univerzalne ljudske prirode, sama povijest Europe dala je zapanjujući odgovor, predstavljajući naciju, tradiciju i kulturu kao sigurno pribježište individualnih prava. Čovjek iščupan iz korijena nacije i kulture kojoj pripada ne ostvaruje tako, kako to vjeruju liberali, svoju univerzalnu ljudsku prirodu, već ostaje bez svog temeljnog ljudskog određenja. Pokazalo se, naime, da ne postoji ni čovječanstvo ni nekakva univerzalna ljudska priroda. Apatridi, izbjeglice, ljudi bez ikakvih prava, do svoje je istine dovedena slika liberalne nade u univerzalnost ljudskih prava. Slika čovječanstva kao proširene obitelji nacija dobila je svoj povijesni odraz u slici nacije, a ne individue, kao istinskoj slici čovjeka.
Ljudska prava mogu biti zaštićena samo u okviru tradicionalnog vestfalskog poretka nacionalnih država. Izvan okvira nacionalne države liberalna utopija pretvara se u nihilistički pakao potpune bespravnosti i terora. Iako je taj liberalni san u Europi još uvijek živ, prije svega oličen u ideji i praksi Europske unije, nacionalne države tu su pokazale svoj čvrst korijen i pokušavaju se oduprijeti univerzalističkoj iluziji.
U dvadesetom je stoljeću, kako znamo, taj san našao svoje puno prirodnije utočište na Istoku, gdje se pokušala izgraditi komunistička utopija univerzalne jednakosti i bratstva. To je bilo moguće upravo stoga što je tamo korijen nacionalne države bio slab i krhak pa su se i beskorijene univerzalističke ideje tamo bolje primale. Na kraju je ipak i komunistički istok pao pod pritiskom zahtjeva za ostvarenje nacionalnih prava. Na užas liberalnih univerzalista, pokazalo se da nacionalne države predstavljaju sasvim solidnu garanciju i individualnih prava.
Dvadeset i prvo stoljeće donijelo nam je novu mutaciju liberalnog univerzalizma u liku radikalnog islama. Islamski svijet nikad nije priznavao nacionalnost niti je težio uspostavi nacionalnih država. Ni pokušaj europskih kolonijalnih sila da se u islamskom svijetu stvori vestfalski sustav nacionalnih država po uzoru na onaj europski nije polučio značajniji uspjeh. U samoj koncepciji islama postoji jedino dar al-islam, “Kuća islama”, odnosno svijet mira, i dar al-harba, svijet rata.
Misija islama je osvajanjem pokoriti dar al-harbu i tako ostvariti univerzalni mir. Otuda je jasno zašto je islamski svijet bio puno prijemčiviji za univerzalističke ideale Francuske revolucije od konzervativnog vestfalskog sustava nacionalnih država. Pod francuskom se kolonijalnom upravom u Egiptu dobro primio revolucionarni pelcer liberalnog univerzalizma, koji je potom okrunjen osnivanjem Muslimanskog bratstva. Suvremeni islamizam, koji hara arapskim svijetom i terorizira Europu, samo je na islam adaptirana verzija liberalnog učenja o univerzalnom bratstvu, slobodi i jednakosti.
Kada danas gledamo mučne prizore užasa i terora koji islamisti ostavljaju po europskim ulicama, ne možemo se oduprijeti dojmu da se Europska unija ne može oduprijeti izazovu radikalnog islama jer je i sama rođena iz istog duha i dijeli iste iluzije. Samo nacionalne države mogu imati odgovor na teror koji se danas širi iz islamskog svijeta. To je pouka koju nam daje slom europskog totalitarizma i renesansa nacionalnih država na europskom istoku u dvadesetom stoljeću.
Upitno je hoće li se islamski svijet uspjeti izvući iz kruga terora svoje univerzalističke ideologije i nadići svoje povijesno naslijeđe, ali se Europa mora držati svojih povijesnih spoznaja i dosega u borbi protiv opsjena i stranputica liberalnog univerzalizma.
>> Trump nakon masakra: Zadovoljan sam što sam bio u pravu oko islamizma
Jako dobra analiza ljudskih prava i sloboda u odnosu na islam, autor usput vješto podmeće liberalizmu da je isti kao radikalni islam, no što je s ljudskim univerzalizmom kršćanstva. Ta nije vrag da autoru nije poznato da i za Isusa nije bilo granica nacionalnih država, već samo čovjek i Bog, uvlas isto kao u Islamu. U redu je biti konzervativac, no ovako podmetati liberalima koji se zalažu za univerzalna ljudska prava, za koja se velikim dijelom zalaže i Katolička Crkva, ali samo ako se nju sluša i da joj se centralno mjesto u društvu, nije baš na visokoj razini intelektualnog poštenja.