Alpinist, avanturist, humanitarac, čovjek koji je napravio niz edukativnih dokumentaraca... Stipe Božić u planinama osjeća se kao u svom dnevnom boravku. Čovjek je nemirnog duha. O svemu tome puno smo puta razgovarali, još tamo 70-ih kada se prvi put uputio na Himalaju. Ali, sada je vrijeme kada se najviše posvećuje Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja u kojoj je svakodnevno aktivan. Svaki dan obasipaju nas informacije o nestalima, potragama... Gorski lanac od Velebita do Biokova svako malo uzme neku žrtvu.
– Promijenilo se vrijeme i turističke navike. Malo je tko od stanovnika hrvatskog primorja prije Drugoga svjetskog rata znao plivati, a mene su gledali kao čudaka kada sam se prije četrdesetak godina počeo baviti alpinizmom.
Stalno ažuriramo karte
Danas gosti ne žele pasivan turizam, već aktivan odmor. Ljudi se vraćaju prirodi, zbog toga je statistički broj nesreća povećan. Nema dana kada HGSS, barem ljeti, nema barem jednu intervenciju dnevno.
I taj broj će se povećavati. Zbog toga moramo puno raditi na preventivi, turistički uredi moraju mnogo više ulagati u propagandu. HGSS je izradio niz topografskih karata namijenjenih posjetiteljima planina i redovito se ažuriraju. Aktivan odmor koristan je i gostima i nama, ali svi koji idu u planine moraju znati da u planinama ima i opasnosti. Mi dijelimo letke, ali sve je to premalo, turiste bi se moralo obavještavati da je u planini lako dehidrirati, da je sunce jako – priča nam Božić.
Nevjerojatno je pročitati da se netko u planinu zaputio u japankama i s malom bocom vode.
– Priča je vrlo jednostavna. Naše su planine, kad ih gledate s mora, privlačne, čovjek dobije motiv i krene gore zamišljajući svježinu. Nakon sat-dva, kada zapadnu u teškoće, shvate koliko je planina zapravo surova. Ima i mnogo penjača koji se žele popeti na neku stijenu. Nije to lako, to su okomice od 30 do 300 metara i svašta se može dogoditi. Na sve to HGSS mora znati odgovoriti. Pogrešno je mišljenje da sve opasne aktivnosti treba zabraniti. Pa povijest nas je naučila da željezna zavjesa ne prolazi. Razni pametnjakovići bi sve naplatili ili uvodili zabrane – kaže Božić.
Dok razgovaramo mobitel mu stalno zvoni. Odjednom zvuk kao da je alarm u nuklearnoj elektrani.
– To je poziv s dežurnog telefona Gorske službe – objasnio je kada je završio razgovor.
U Splitu ima pedesetak aktivnih članova HGSS-a, a u Hrvatskoj oko 600, pravi su heroji. Junaci našeg vremena, koji su u svakom trenutku spremni na akciju.
– Svi smo volonteri, tek je sedam-osam operativaca zaposleno u cijeloj Hrvatskoj. Što nas motivira? Pomoć ljudima u nevolji, to je naš motiv. Većinom smo regrutirani iz alpinizma i speleologije, a ta pomoć u nevolji važan je dio planinarske etike. Alpinist se, pri penjanju, ne može nadati da će mu netko pomoći osim kolege – kazuje Božić.
Vrijeme je ono što je pri svakom pozivu najvažnije. Njega je uvijek premalo. Ali, ovo društvo spašavatelja s vremenom igra utakmicu u kojoj najčešće pobjeđuje.
Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
– Kod nas nema vaganja, nikada ne razmišljamo je li poziv u pomoć lažan ili ne. Kada bismo se vodili procjenama je li lažno ili ne, sigurno bismo pogriješili. I izgubili puno vremena. Reagiramo na prvu dojavu. Kada nam jave za unesrećenog, mi smo za 15 minuta na helidromu ili u stanici GSS-a. Uvijek imamo otvoren dežurni mobitel, prva na teren ide udarna grupa, koja najčešće i riješi problem. A ako je potrebno, onda kreću i ostali. Tajna naših uspjeha jest da se sve dogovaramo u hodu.
Prekaljeni alpinist, ali i svi članovi HGSS-a, zgraža se na pitanje koliko stoji njihov dan.
– Neki misle da bi spašavanja trebalo naplaćivati. Ma kako ćemo bilo što naplatiti kad smo volonteri. Naš dan spašavanja za 50 ljudi stoji 50 sendviča, 150 litara vode... Ne bi bilo etično naplaćivati volonterski rad, nitko nas na to ne tjera. Među nama ima doktora znanosti, liječnika, bravara, informatičara, redatelja... svih zanimanja, ali kada smo u akciji, onda smo svi jednaki, svatko zna što treba raditi – napominje Božić.
U akcijama dožive puno toga. Ima bizarnih događaja, ali i iznimno zahtjevnih operacija. Ova posljednja potraga koja se još odvija na Biokovu za nestalim Poljakom, kaže Božić, najvećih je razmjera u povijesti.
– Nijedna akcija nije ista, svaka je na drukčijem području. Ima svakakvih događaja. Recimo, jednu Australku pronašli smo iznad Omiša potpuno golu. Poslije je kazala da joj je bilo vruće, ali i da ne zna kako je došla gore – sjeća se Božić.
Prisjetio se akcije spašavanja na Biokovu koja mu se posebno urezala u sjećanje.
– Iznad Basta, s vrha Bukovac, dvije Poljakinje, majka i kći, krenule su u spuštanje. Ispod njih bila je stijena od 400 metara, ali nisu je vidjele. Mama je pala desetak metara niže i ostala na jednoj polici. Zadobila je teške ozljede, bila u nesvijesti. Kći je nekako od dva mobitela uspjela spojiti jedan i dozvala službu 112, ali nije znala objasniti gdje su. Krenuli smo helikopterom, bezuspješno je tražili, a padala je noć. Bili smo u stalnom kontaktu, ali ništa nije pomagalo, nije znala gdje se nalazi, a mi je nismo mogli locirati. Tada mi je sinulo da joj kažem da uključi blic fotoaparata kada ugleda helikopter i to je uspjelo. Cijelu noć smo je užadima na nosilima spuštali niz stijenu. Naša liječnica Ivana Buklijaš priključila ju je na defibrilator i davala joj infuziju. Na kraju je žena preživjela, to mi je jedna od najdražih akcija. Kasnije sam se čuo s tom djevojkom iz Poljske, Golga se zove. Nakon par mjeseci majka se vratila na radno mjesto, nazvala nas je i kazala da je sve u redu. To je najljepši osjećaj koji jedan spašavatelj može doživjeti – kazuje Stipe.
Istaknuo je važnost informacije, sva pomagala koriste se u potragama.
– Mobiteli imaju veliku ulogu pri dojavi i lociranju unesrećenih. Na sve načine pokušavamo doći do informacija koje nam mogu pomoći. Razgovaramo s prijateljima nestalih, s rodbinom, saznajemo njihove navike. Ponosni smo na podatak da nam nitko nije preminuo u transportu do bolnice – rekao je Božić.
Dao je nekoliko savjeta o tome što oni koji kreću u planine moraju nužno napraviti.
– Moraju imati dobre informacije o tome kamo idu, pripremiti se, krenuti s odgovarajućom opremom, moraju imati mobitel koji je spasio na tisuće života. I puno vode, ona je najvažnija. Na planini su ljeti tri litre vode dnevno malo, ljudima iz unutrašnjosti treba barem pet litara – kaže Božić.
A u potrazi je ključno vrijeme.
Dvije godine obuke
– Kako vrijeme odmiče, sve je veća mogućnost lošeg završetka. Na Biokovu samo tri osobe nikada nismo pronašli i vode se kao nestale. Neki su nađeni mjesecima kasnije, neke su pronašli lovci ili slučajni namjernici. Za razliku od policije, mi ne čekamo 24 sata da netko bude proglašen nestalim nego odmah krećemo, što je ključno – naglašava Božić.
Kao i u mnogim drugim područjima, ni volonterski rad HGSS-a ne prolazi bez teškoća.
– U posljednje vrijeme to ide nabolje, ali državne službe još uvijek nas doživljavaju kao nekakva smetala. Mi smo volonteri, a u državnim službama spašavanja ima više od tisuću zaposlenih ljudi. I onda se građani pitaju što to oni sve plaćaju. Ali DUZS svejedno formira svoje postrojbe, pokušava ih osposobiti za ovo što mi odavno radimo, zapošljavaju nove ljude koji u planinama nemaju iskustva. No, to ne ide baš tako, mi regrutiramo članove iz redova alpinista i speleologa, spašavatelj u HGSS-u ne postaje se preko noći. Svaki naš član mora proći dvije godine stroge obuke, mora proći niz tečajeva i ispit da bi bio spreman za akciju – zaključuje Božić.
Svaka čast ekipi HGSS- a. Imate moje najdublje poštovanje.