Zadarske Morske orgulje i Pozdrav suncu, crkva sv. Josipa u Ražinama, šibenski hotel D-resort Mandalina, zagrebačka crkva Sveta Mati Slobode, spomen-križevi na Kornatima... Redom veliki arhitektonski projekti, a svima im je zajedničko legendarno ime koje stoji iza njih – Nikola Bašić. Poznati arhitekt i akademik rodom iz Murtera prve je profesionalne korake napravio u Sarajevu jer na fakultet u Zagrebu nije primljen, a danas i u 73. godini priprema ambiciozne projekte kojima, prije svega, planira sasvim novo i moderno lice Dalmacije. Zato ga često zovu znakovitim nadimkom...
Jeste li Juraj Dalmatinac ovog vremena, kako vas često zovu?
Ta mi usporedba djeluje pretjeranom da bih se mogao s njom poistovjetiti. Iako moram priznati da mi metafora imponira, mislim da taj nadimak ne zaslužujem.
Ali imate ideju o stvaranju nove vizure Dalmacije, odnosno Dalmapolisa. Što je on točno?
Dalmapolis je moj neologizam za novu urbanu, gospodarsku i geopolitičku formaciju čije su žarište Zadar, Šibenik i Split. Oni su gradnjom autoceste svedeni na vremensku distancu od nepunih 30 minuta, a između su i Biograd, Vodice, Kaštela, Trogir...
Mislite da treba ojačati “dalmatinsko” središte Hrvatske?
Velika je važnost Dalmapolisa ostvarenje uravnoteženog razvitka. Urbani primat Zagreba kao jedine metropole zadržava nepoželjan, monocentristički razvitak. S druge strane, svjetski je trend poticanje razvitka regionalnih metropola. Stoga je promicanje ideje Dalmapolisa, kao litoralne metropole, strateški razvojni interes i jamstvo ravnoteže. Sagledavajući geografsku, geopolitičku i makroekonomsku dispoziciju Hrvatske, nju oblikuju dva različita prirodna i kulturna identiteta. Između Zagreba kao kontinentalne i Dalmapolisa kao jadranske metropole uspostavila bi se os oko koje bi se okretala Hrvatska.
Što konkretno treba učiniti?
Ideja Dalmapolisa mora zapriječiti ponekad bizarne primjere lokalne autarkičnosti. Kakvog smisla ima gradnja aerodroma u Šibeniku kad su tu Zemunik i Divulje? Čemu forsirati humanističko usmjerenje splitskog sveučilišta nasuprot zadarskom? Takvih primjera ima napretek, a mi smo premali i preslabi da bismo tako raspršili snage.
Vi imate već gotove, spremne projekte za svaki od tih gradova?
To su projekti koji žive godinama i nalaze se u stanju hibernacije. No oni su tek nagovještaji snažnih i specifičnih urbanih transformacija s kojima će se ti gradovi suočiti. Ideja Dalmapolisa temelji se na komplementarnosti i sinergiji koja nikad ne smije ugroziti pojedinačne urbane identitete.
U Šibeniku ste osmislili projekt “okomice”?
Da, riječ je o sustavu alternativnog javnog prometa u tom gradu na stijeni. Predložio sam korištenje specifičnih prometnih sredstava, urbanih eskalatora, žičare i „vaporetta”, kojima bi se omogućio lagan pristup tvrđavama bez gradnje teške infrastrukture. Pritom treba reći da nije riječ samo o turističkom projektu, već o urbanim prometnim linijama.
Kako napreduje taj projekt?
Prije više od deset godina izdana je konzervatorska suglasnost, ali je onda povučena. Sada smo ponovno na startu projekta i smatram da se on mora realizirati ne dovodeći ni na koji način u pitanje integritet spomenika u čijem se okruženju ostvaruje. Vjerujem da je najbolji oblik zaštite nasljeđa njegovo uključenje u život.
A što planirate u Splitu?
Projekt metaforičkog naziva “Splitorina” nagovještava važnost koraka koji je Zadar već učinio, a to je nužnost da se razbije monocentrički lučki koncept. Nevjerojatno je koliko se Split žilavo opire neizbježnoj selekciji pomorskog prometa. Tegljači s bloketama, kamen, željezo, kruzeri, automobili, izletnici, nautičari, ribari – svi se tiskaju u prostoru povijesne luke na pedalj udaljenosti od palače proizvodeći prometnu saturaciju i na moru i na kopnu koja je, u sezoni, blizu incidentnih stanja. Split mora krenuti putem disperzije lučkih funkcija za što ima sve mogućnosti.
Što tamo treba napraviti?
Projekt “Splitorina“ predlaže dislokaciju kruzerskog, nautičkog i turističkog prometa na puntu poluotoka između Poljudske uvale i luke Lora. Odlučnim vizijama koje se usredotočuju na zapuštene lokacije Split se usmjerava prema postindustrijskom urbanom razvitku. “Splitorinu” želimo promaknuti u vodeći projekt urbane preobrazbe cijelog poljudskoga areala.
A što su “Vrata Zadra”?
Riječ je o projektu koji obuhvaća šire područje zadarskih Ravnica, a koji bi trebao razriješiti kaotično stanje u širem urbanom području između poluotočne povijesne jezgre i novih dijelova grada. Predviđena je podzemna garaža s 1300 mjesta te terminal javnog prometa. Planira se i prokapanje povijesnih kanala, kojima se Poluotok pretvara u otok, rehabilitirajući izvorni urbani identitet grada kao kamenog broda. Uostalom, to je jedina preostala gradska lokacija na kojoj se mogu ostvariti nedostajući javni sadržaji poput višenamjenske gradske koncertne i kongresne dvorane, novog kazališta, centra za scenske i glazbene umjetnosti, gradskog hotela, muzeja zadarske košarke...
Hoće li se taj projekt realizirati?
Iako postoji svijest o nužnoj reurbanizaciji, taj proces nije započet ni nakon punih 12 godina. Vjerujem da je razlog respekt prema važnosti tog prostora, ali i velika očekivanja građana. Najvažnije je da je projekt radikalno odmaknut od komercijalnih programa sačuvavši prostor za javne funkcije. Treba odoljeti opasnim iskušenjima koji bi ovaj dragulj u srcu grada zagušili sadržajima za jednokratan profitni interes.
Govoreći o Zadru, ne možemo ne spomenuti “Pozdrav Suncu” i “Morske orgulje”. Kako danas gledate na taj projekt?
Neizmjerno sam ponosan što su se ta mjesta pretvorila u žarišta socijalnih i kulturnih rituala. Kad ti se takvo nešto dogodi u pozivu kojem si predan, onda to predstavlja nevjerojatnu sreću.
No nisu se svi projekti u Zadru realizirali. Što je s preseljenjem luke u Gaženicu?
Kad pomislim na Gaženicu, preplave me različiti osjećaji. Sretan sam što projekt prilazi kraju zbog svega dobroga što bi morao donijeti, a žalostan sam kako taj kraj izgleda. Originalni je projekt prije više desetljeća osmislilo multidisciplinarni tim stručnjaka i to je trebala biti moderna mediteranska, trajektna, kruzerska i putnička luka, nova vrata Hrvatske prema svijetu. U početku je projekt izazivao žilavi otpor iako je danas nezamislivo da je nekada bilo prisutno uvjerenje da je Gaženica predaleko te da se nova luka treba smjestiti ispred gradske bolnice, na plaži Kolovare. Za promjenu te paradigme najviše je zaslužan bivši gradonačelnik Božidar Kalmeta.
I gdje je zapelo?
Zbog političke odmazde prema Kalmeti, ali i prema Zadru kao metaforičnoj utvrdi HDZ-a, vlada Zorana Milanovića devastirala je projekt u finišu, zamijenivši sofisticiranu lučku arhitektonsku strukturu jednom anemičnom i bezličnom zgradurinom. Umjesto projekta organiziranog za prometni standard najviše razine, sa suterenskom parkirališnom etažnom i krovnom fotonaponskom elektranom, dobili smo glupu jednoznačnu kućetinu kojoj ne možeš prići, a da te ne smoči kiša, propuše bura ili opeče sunce. Teško je potanko izložili kolika je šteta učinjena, ali ona je pregolema i za nju nikad nitko neće odgovarati, kao što nikad nitko nije odgovarao za slične svinjarije koje su učinili političari lišeni ikakve odgovornosti za štete koje općem dobru nanesu svojim inatom ili insceniranim sukobljavanjima.
Kakav je odnos politike, prostora i arhitekture u Hrvatskoj?
Prostor je, nakon ljudi, naš najvredniji resurs i zato je važno da su ljudi osvijestili njegovu važnost. Kuknjava nad sudbinom javnog prostora pretvorila se u mantranje i struke i javnosti. Sada moramo odlučno vratiti ono što smo, odbacujući bivše političko nasljeđe, zalili prljavom vodom, a to je prostorno i urbanističko planiranje koje je stigmatizirano kao relikt planske privrede. Naravno, riječ je o gadnoj podvali. Planiranje je trebalo ocrniti da bi se moglo manipulirati prostorom što je često u dodiru s kriminalom. Volim upotrijebiti metaforu po kojoj je prostor naša „nafta”. Mi smo mali narod koji je na neki čudesan način baštinio jednu od najljepših „particela” na planetu. Čini mi se da je nestanak ljudi i gubljenje prostora sinkroni proces. Možemo li ga zaustaviti? Kucnuo je čas za ozbiljno razmišljanje i odlučno djelovanje.
Od koga treba štititi prostor?
Tu nije riječ o klasičnoj okupaciji, mada ni to nije isključeno. Riječ je o puzajućem gubitku prostora kao nacionalnog bogatstva. Način na koji gospodarimo prostorom mnoge drži u uvjerenju da nam je pripao nezasluženo i da ga moramo predati u ruke onima koji će to raditi bolje od nas. Mnogi naši ljudi nisu dovoljno bogati da bi mogli sačuvati svoju baštinu te su je prisiljeni prodati. Za to dobivaju aplauze od onih čija je misija promicati konzumerizam.
Kako su povezani turizam i prostorno uređenje u Hrvatskoj?
Turizam je usko vezan za prostor, a pritom bi prva zapovijed trebala glasiti – ne gradi nikada i ništa u prostoru nedirnute prirode! Zašto bismo se pačali u prirodu ako imamo toliko zapuštenog kultiviranog prostora koji vapi za rekvalifikacijom. Zašto bismo to dopustili drugima? Umjesto da nepovratno mijenjamo prostor, pokušajmo osmisliti projekte kojima će izvorni prostor postati najpoželjnijom turističkom scenom.
Treba li to zakonski regulirati?
Naša je prostorno-planska regulacija kakofonična, nemušta i nepropusna, sačinjena tako da stimulira birokratsko arbitriranje, a često i korupciju. Zato moramo provesti radikalnu deregulaciju.
Kada je riječ o turizmu, surađivali ste s turskim investitorima u Šibeniku i Sukošanu?
Suradnja s Dogus grupom bila je uzbudljiva, dinamična i interaktivna. Njihov pristup investicijama puno je slobodniji u odnosu na europske investitore koji su skloniji slušati „ziheraške” preporuke konzervativnih konzultanata. No na kraju je ta suradnja završila razlazom zbog različitog viđenja urbanističke i arhitektonske koncepcije hotelskog ansambla Maraska. Ja sam se zalagao za inkluziju hotela u prostor i život grada, a oni su htjeli viši stupanj ekskluzivnosti. Žao mi je što Grad nije branio javni interes koji proizlazi iz mojeg pristupa, kao što mi je žao i što je sada taj projekt hiberniran iz razloga koji mi nisu poznati pa u srcu grada imamo zaraslu ledinu, a najatraktivnija gradska lokacija polako se pretvara u otužno smetlište.
Na jednom od svojih projekata surađujete i s Bradom Pittom?
On je pokazao interes za još jedan veliki šibenski projekt mog tima ne kojem radimo šest godina. Riječ je o novoj turističko-nekretninskoj paradigmi, zapravo o novom naselju koje će se zvati “Nikola”, ali ne po meni. To je ime preuzeto od mnogih Šibenčana koji su se dičili tim imenom, ali ponajviše od fantastične šibenske tvrđave. Zamišljeno je da se osnuje na području između Zablaće i kanala Sv. Ante, koje je još od šezdesetih uvršteno u građevinsku zonu. To je odgovor na davni san o izlasku grada na njegove vanjske obale.
Kako će “Nikola” funkcionirati?
Ambicije su nam velike. Zasnovat ćemo novo „malo misto”, zajednicu koja će prakticirati šibenski životni stil. Želimo u modernom vremenu ostvariti ideal srednjovjekovnog grada, velikog toliko da dosegne zajednicu u kojoj se ljudi poznaju, pozdravljaju, druže, prepuštaju mediteranskoj fjaki, gdje djeca bezbrižno i sigurno rastu. Sve to u podneblju s ugodnom klimom, dobrom vodom, zdravim zrakom i izvornom hranom. Dakle, nije riječ o turističkom naselju, jer “Nikola” će biti živi grad za od tri do četiri tisuće stanovnika koji će, slijedeći sezonalno pulsiranje, ljeti udvostručiti, a zimi prepoloviti stanovništvo. Ta je ideja zaintrigirala Brada Pitta pa je želio vidjeti to mjesto i upoznati ljude koji stoje iza projekta.
Kako će izgledati to naselje?
Njegovo je glavno svojstvo povezanost s morem onako kako je to ostvareno u malim dalmatinskim mjestima. Oblikovali smo centar naselja s karakterističnim javnim sadržajima koje predvodi župna crkva i pastoralno središte. Na njega se nadovezuje gradska loža, tradicijska pjaca i peškarija. Tu je i zgrada s društvenim sadržajima, multimedijskim centrom, knjižnicom i čitaonicom, sekcijom za scenske i likovne umjetnosti... Urbanu kralježnicu naselja čini „kalelarga”, tradicijska trgovačka ulica koja se proteže smjerom istok-zapad kako bi ljeti bila osvježena maestralom, a zimi zaštićena od bure. U javnom prostoru dominantnu ulogu ima riva kao mjesto susreta, šetnje i razmjene informacija. Najmarkantnije pozicije u naselju sačuvane su za četiri različito tematizirana hotela koji nose zabavne, kulturne, športske, medicinske ili obiteljske programe za goste, ali i ostale stanovnike.
Na čemu radite u Rijeci u sklopu projekta “2020. Europska prijestolnica kulture”?
Povjerena mi je gradnja multikonfesionalnog paviljona, a riječ je o projektu na tragu otvorenosti Rijeke za sve kulture i vjere. Velik su interes za projekt iskazale vjerske skupine, ali i oni koji ne pripadaju nijednoj vjeri, no ne odriču se iskustva duhovnosti. Slijedeći tu misao, u Rijeci želimo sagraditi Ekumenu, kapelicu za sve ljude svijeta. Njezin će oblik biti izveden iz primordijalne galaktičke spirale koja se, kružeći oko svjetlosnog žarišta, rastače u prostranstvima. Njezin središnji kružni prostor bit će mjesto za kontemplativni susret s iskonskom svjetlošću koja je univerzalni simbol duhovnosti.
Radite u puno gradova, ali gdje osobno volite provoditi vrijeme?
Ja sam čovjek koji pripada zavičaju i nisam od onih biljaka koje mogu svuda uspijevati. Na Kornatima, kao svaki pravi Murterin, imam skroman obiteljski posjed, a sreća je u tome što se nalazimo izvan nacionalnog parka pa smo pošteđeni nautičkog terora. Otok je toliko mali da te na njemu obuzme kozmička prožetost prirodom. Volim osjećaj duboke povezanosti s tom plivajućom krpicom zemlje i tamo živim život svojih predaka. Čujem njihove glasove među kamenjem i u hrgama maslina.
Je li bilo emotivno raditi spomen-križeve na Kornatima?
Emocije su samo dio tog tužnog, ali istodobno i uzvišenog događaja. Kornatske križeve ne volim nazivati projektom, to je preslaba riječ za jedno posebno iskustvo. Dragovoljno gradeći križeve željeli smo se odužiti nevinim vatrogascima, ali i osjetiti društvenu katarzu. Ovih dana, slušajući nevjerojatne vijesti o tome kako smo se ponijeli prema Frani Lučiću, spoznajem da katarza nije bila sveobuhvatna.
Jesu li mnoge vaše ambiciozne projekte u početku zvali nemogućima? Jeste li i sami za neke mislili da će se teško realizirati?
Svakom zadatku pristupam sa znatiželjom i strašću te se ponekad zanesem pa nastanu prijedlozi koji se čine ambicioznim, megalomanskim ili neostvarivim. Nekad se prepadnem koliko sam takvih „nemogućih” projekata ostvario.
Koja je najbolja hrvatska građevina ovog i prošlog stoljeća?
Toliko je dobrih ostvarenja da je teško odabrati jedno, no 20. stoljeće po mojem uvjerenju pripada iznimnom ostvarenju koje nam je u Šibeniku ostavio genijalni Ivan Vitić. To je bivši dom JNA, a danas gradska knjižnica, beskompromisno suvremena zgrada naslonjena na baštinjeni srednjovjekovni supstrat. U ovom ćemo stoljeću doživjeti dramatična previranja u arhitekturi čije posljedice još ne možemo ni naslutiti. Bilo kako bilo, reći ću da prve dvije dekade ovog stoljeća pripadaju jednoj maloj slamnatoj kući koju je na hrvatsku arhitektonsku pozornicu iznio arhitekt Davor Mateković. Izbor ovih djela savršeno korespondira s mojim 3K načelom koje se zasniva na uvjerenju da svaku dobru arhitekturu obilježavaju tri svojstva: komunikacija, kontinuitet i kontekst.
VIDEO Izgubili se u prijevodu: Zadarske morske orgulje postale 'morski organi':
Bašić je odličan!