U listopadu 2018. iz Crne Gore stigao je još jedan akt dobre volje nekadašnjeg agresora na Hrvatsku koji se može protumačiti kao zalog u bolju zajedničku dobrosusjedsku budućnost. Tamošnji sudovi, naime, u to su doba naložili isplatu odštete u visini od 1,43 milijuna eura u korist dvjestotinjak zatočenika koji su početkom Domovinskog rata zlostavljani u logoru Morinj u Boki kotorskoj. Crna Gora je hrvatskim braniteljima dala odštetu od 100 eura dnevno po danu boravka u logoru, a za civile 200 eura.
I to je bio tek početak. Nakon isplate odšteta za mučenje hrvatski su logoraši najavili nove tužbe, ovoga puta zbog umanjenja poslovne sposobnosti i životnih aktivnosti. Pravni temelji postoje, motivirani tamošnji pravni zastupnik postoji, a postoji, nedvojbeno, i politička volja da se šteta nanesena našim braniteljima i civilima sanira, pa bilo to i 30 godina poslije.
Posljednjih godina, kada je riječ o odnosima s Hrvatskom, u Podgorici pušu neki novi vjetrovi, sasvim različiti od onih sramotnih s početka 90-ih. Bio je to važan preduvjet za kontinuiranu podršku Hrvatske, kao i transfer iskustva i znanja u uspješno okončanom procesu pristupanja Crne Gore NATO-u te pregovorima s Europskom unijom koji su u tijeku.
A Srbija? To je neka posve druga priča. Početkom 90-ih u srpske logore i zatvore odvedeno je više od 8000 hrvatskih branitelja i civila. Riječ je o brojki koja se službeno navodi u optužnici DORH-a, kao i u optužnici tužiteljstva u Haagu, a udruge logoraša barataju još većim, zastrašujućim brojem žrtava. Prema hrvatskoj optužnici, u srbijanskim logorima ubijeno je 19 zatočenika, velikom broju ljudi nanesene su teške ozljede s trajnim fizičkim i psihičkim posljedicama, a više žena sustavno je silovano i seksualno zlostavljano. No, zbog počinjenih ratnih zločina koji su se dogodili u logorima prije 30 godina nitko nikada nije ni pritvoren ni zatvoren niti se u Srbiji vodi(o) ikakav postupak.
Mučna je to tema o kojoj već godinama u javnosti gorljivo istupa pravnik Pero Kovačević. Još 2008. godine, Tužiteljstvu za ratne zločine Srbije u Beogradu podnio je kaznenu prijavu za počinjene ratne zločine u pet logora u Srbiji. S obzirom na to da je reakcija izostala, Pero Kovačević je stoga 2016. godine, u društvu pravnika i logoraša Zorana Šanguta i zastupnika u Bundestagu Josipa Juratovića, posjetio Aleksandra Vučića u Beogradu.
Slušajući ispovijest Zorana Šanguta, koji je osobno vidio četiri ubojstva naših logoraša, tadašnji premijer Vučić na sastanku je obećao poduzeti mjere za procesuiranje počinjenih ratnih zločina. “Imate moju riječ da politika više neće stajati na putu pravosudnim institucijama ove države”, kazao je Aleksandar Vučić, pa svoju riječ pogazio.
Danas, pet godina nakon tog susreta, oko 400 bivših logoraša podnijelo je građanske tužbe redovitim sudovima u Srbiji iščekujući pravdu. No, kada je riječ o tužbama za naknadu štete građanskim sporovima, sudovi se mahom u takvim situacijama ne žele upuštati u rješavanje takozvanog prethodnog pitanja, a to je pitanje konkretne odgovornosti Srbije, stoga sudovi gotovo u principu postupaju politički i takve tužbe odbijaju. A bez procesuiranja počinjenih ratnih zločina u logorima nema ni mogućnosti rješavanja pitanja naknade šteta. Dakako, materijalna odšteta u brojnim slučajevima motivirana je mnogo važnijom odštetom, a to je priznanje njihove patnje, koja je u Srbiji ignorirana, a u Hrvatskoj na mnogo načina minorizirana. Vukovarska žrtva nije zaboravljena, no pamti li još itko naše logoraše?
Prošle godine dogodio se svojevrsni iskorak kada je Vlada Republike Hrvatske, barem deklaratorno, odlučila stati iza bivših logoraša i osigurati sredstva za potrebe podizanja tužbi, a pritom je dogovoreno i osnivanje posebnog povjerenstva za pružanje pravne i stručne pomoći tim ljudima. Upućeni, međutim, kažu kako se povjerenstvo sastalo tek nekoliko puta i kako je time tek nakratko “kupljen mir” te da je država zastala na još važnijem, ključnom koraku: poduzimanju pravnih, političkih i diplomatskih mjera kako bi Srbiju prisilila na procesuiranje ratnih zločina počinjenih (i) u tamošnjim logorima.
Pravnik Pero Kovačević sugerira kako postoje tri načina na koja Srbija može riješiti pitanje naknade štete za vrijeme provedeno u logorima. Najprije, da počne postupati prema već podnesenoj kaznenoj prijavi, da donese poseban zakon za rješavanje odštete i da Srbija i Hrvatska sklope međudržavni ugovor s tim ciljem. Kovačević je ipak, ne gubeći dragocjeno vrijeme, najavio tužbe Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Način na koji su ovo mučno pitanje riješile Crna Gora i Hrvatska danas mogu predstavljati primjer posvećenosti regionalnoj stabilnosti, primjer koji bi mogla i trebala slijediti i Vučićeva Srbija.
VIDEO Vukovar: Zračna snimka Ovčare - mjesta najvećeg zločina u Domovinskom ratu
Na teritoriji Srbije nije bilo nikakvih konc. logora kako aludirate na to, nego samo KPZ-ova, odnosno kazneno Popravnih Zavoda, ili ti drugačije zatvora! A zna se ko i kakav završi u zatvoru, i to je to! Zapravo nije baš 100%% tačna tvrdnja da na teritoriji Srbije nije bilo konc. logora, a bilo ih je itekako, a od toga jedan naročito izražen kao stratište, formiran u pozno leto 1942. godine, pod krvavom rukom Viktora Tomića, i nalazio se u tadašnjoj okupiranoj Sremskoj Mitrovici! U narodu je ostalo sećanje na taj masakr poznat pod nazivom "krvavo Sremsko leto".