Najlakše je i logično zaključiti kako je Andrej Plenković, ponesen vlastitom taštinom i/ili savjetima sebi bliskih ljudi, odbacio Zlatka Hasanbegovića pa još, da ispadne veći frajer, u inat stranačkoj desnici, odabrao provokaciju i na njegovo mjesto postavio Ninu Obuljen. Takvo je razmišljanje već i dovelo do ponešto histerične atmosfere na desnici gdje se potežu velike riječi protiv aktualnog šefa stranke i vlade, poput “izdaja”, “kukavica” i sl. I ljevica je tako shvatile događanje oko Ministarstva kulture, pa ona sada, zauzvrat, kliče Plenkovićevoj “odlučnosti” i slavi što je razbio “ekstremiste”.
Stvarna istina bi, međutim, mogla biti drukčija. Plenković nije političar emotivac, nego, prije, hladan, proračunan tip koji si neće dopustiti da ga ponesu osjećaji, a inat to jest. Nije ni naivan pa da ne vidi da mu klicanje ljevice i lijevih medijskih opinionmakera zapravo radi štetu u njegovu biračkom tijelu. A to je HDZ-ovo biračko tijelo. Bio bi, naravno naivan kada bi pomislio da će mu lijevi kulturnjaci na nekim novim izborima donijeti glasove i glasati za njegovu političku opciju, HDZ. Prije će biti da se Plenković u svojoj karijeri naučio političkom šahu, gdje se razmišlja nekoliko poteza unaprijed.
Ako je točna ta pretpostavka, da dakle Plenković nije inatljivac i da nije politički naivan tip, onda je zaključio kako Hasanbegovića ne može (p)ostaviti na mjestu ministra, ne zato što mu ide na živce nego jer Hasanbegović na tom mjestu uopće ne bi mogao funkcionirati. On je, već u Oreškovićevoj Vladi, bio blokiran i nije mogao nastaviti provoditi HDZ-ovu politiku u tom ministarstvu. Postao je “obilježen”, s etiketom ekstremista, i da je krenuo u obračun i suočavanje s komunističkim totalitarizmom, primjerice, to bi izgledno rezultiralo velikim pritiskom na Plenkovićevu Vladu, koja bi (u lijevim i inozemnim krugovima) i sama bila etiketirana kao “ekstremistična”, i to već na početku.
Stavljanjem Nine Obuljen, kojoj sada kliče cijela ljevica, zapravo može početi ostvarivanje HDZ-ova programa za kulturu. Ona, jednako, kada se usudila – u ovoj atmosferi linča (istoj kojoj je bio izložen, uostalom i Hasanbegović) – uopće i preuzeti ovu fotelju, nema nikakav emotivan odnos prema politici. Jer, ona će morati provoditi kulturnu politiku desnog centra, dakle narodnjačku i demokršćansku politiku.
Najbliži suradnik Plenkovića, Davor Stier prisegnuo je i da će ova Vlada učiniti najviše od svih drugih Vlada po pitanju suočavanja s prošlosti i totalitarizmom. S obzirom na to da je jedan totalitarizam, onaj ustaški, već dobro rastumačen, jasno je da Stier poručuje da je napokon na redu suočavanje i s posljedicama i zločinima komunističkog totalitarizma. A tu postoji očiti deficit i ponor koji nije ni u posljednjih 25 godina višestranačja u Hrvatskoj osvijetljen.
I sada dolazimo do, naočigled apsurda – Nina Obuljen morat će provoditi suočavanje s komunističkim totalitarizmom, što je bio jedan od glavnih zadataka Hasanbegovića i u čemu je bio spriječen histerijom koja se podignula oko njegova “revizionizma”!? Počne li Obuljen odrađivati Hasanbegovićev posao i naum oko, primjerice otvaranja SDP-ovih arhiva, utvrđivanja istina oko stratišta Hrvata pobijenih nakon svršetka 2. svjetskog rata, sve u cilju da među Hrvatima napokon dođe do nacionalne pomirbe, onda ćemo znati da je ova Vlada uistinu vlada desnog centra. I dobit ćemo, zapravo pravi odgovor kakav je politički profil onoga koji je Obuljen i postavio na to mjesto – premijera Plenkovića.
Stoga samo treba promatrati prve poteze gđe ministrice Obuljen. Oni će nam točno pokazati kakve je boje Vlada Andreja Plenkovića.
>> Hasanbegovićeva nasljednica: I Milanović i Josipović htjeli su u svom timu Ninu Obuljen
