Splićani i njihovi gosti na prosvjedu protiv Istanbulske konvencije imat će priliku sudjelovati u nečemu što se lako može pretvoriti u prijelomni trenutak u hrvatskoj politici. Ako dišpetljivi jug opravda očekivanja, više ništa neće biti isto. Zagrebački prosvjed privukao je popriličan broj ljudi, ali s njega nisu poslane dovoljno jake poruke niti su organizatori imali pravi odgovor na medijske manipulacije pa se nacija sljedećih dana bavila prebrojavanjem prosvjednika umjesto sadržajem.
Split ima priliku popraviti te pogreške i ući u povijest kao mjesto na kojem se afirmirao pokret koji će promijeniti Hrvatsku. Svatko zainteresiran za kontroverznu konvenciju dosad je mogao čuti dobre argumente protiv njezine ratifikacije – od gubitka suvereniteta i demokratskog deficita u nadzoru provedbe, preko obveze državnog financiranja ljevičarskih udruga i indoktriniranja građana kroz školstvo, medije, kulturu i sport, do ideoloških konstrukcija koje su protivne temeljima kršćanske civilizacije.
Prepoznatljivi i artikulirani govornici na Rivi trebaju ponoviti ove ključne argumente, ali i otići korak dalje. Hrvatska je ušla u NATO bez javne rasprave i referenduma. Europskoj uniji pristupili smo na temelju referenduma upitnog legitimiteta nakon sramotno nesadržajne i kratke rasprave koju je obilježila obmana Vesne Pusić o upitnosti državnih mirovina ako ostanemo izvan EU.
Višemjesečno seciranje jedne konvencije Vijeća Europe, sviđalo se ono nekome ili ne, predstavlja jasan pomak u sazrijevanju naše demokracije. Sad kad nam najavljuju bezglavi ulazak u eurozonu i daljnju političku integraciju u “Europu prve brzine”, to je sazrijevanje itekako dobrodošlo. Istanbulska konvencija možda je navela obje strane na kopanje dubokih rovova, ali nije nas podijelila u onome što i Vlada naziva meritumom – zaštiti žena i ostalih članova obitelji od nasilja. U tome nas je ujedinila otkrivši da postoji široki konsenzus o potrebi kvalitetnijeg adresiranja ovog društvenog problema.
Zato nas je podijelila po nekim drugim osnovama. Pokazalo se da u Hrvatskoj postoje oni koji se bore za reformu izbornog sustava i više demokracije te oni koji su spremni radi vlastitih interesa aplaudirati samovolji pojedinaca i gušenju demokratskih normi. Postoje, zatim, oni koji smatraju da sami moramo rješavati svoje probleme i oni koji bespogovorno prihvaćaju strane recepture i nadzornike.
Na žalost brojnih vjernih birača, HDZ od smrti Franje Tuđmana nije bio na istoj liniji s prosvjednicima protiv Istanbulske. I današnji visokopozicionirani buntovnici u vremenu između dvojice poliglota redom su vezivali zastave s CDU-om Angele Merkel dok je ona suludim odlukama polarizirala Europu i stavljala ju pod njemačku šapu, osuđivali poljsku konzervativnu vladu prema željama Bruxellesa i prihvaćali da im Joseph Daul kroji liste za Europski parlament. Kad su to HDZ-ovi buntovnici podigli glas protiv, kako nadbiskup Puljić kaže, “centrale”? Nikad.
Organizatori prosvjeda u Splitu imaju pred sobom važan izbor. Usmjeriti gnjev mase na jednog čovjeka koji je danas tu, a sutra nije, ili stvoriti preduvjete za nešto dugoročno. Dati podršku pojedinim njegovim nedostojnim oponentima ili pokrenuti val promjena koje će otvoriti prostor dostojnima, bili oni iz HDZ-a ili neke druge stranke.
Izaberu li dobro, na plodno će tlo baciti sjeme novog državotvornog pokreta koji će težiti povratku izgubljenih nadležnosti sa supranacionalne na nacionalnu razinu. Ponove li pak pogreške sa zagrebačkog prosvjeda, splitska će se riva potvrditi kao mjesto na kojemu narod daje podršku onima koji će ga kasnije izdati.
Sad su normalni ljudi postali ekstremna desnica?... jedina sotona koju poznajem su tito i ova ljevica...zar zakoni Jugoslavije, koji su poslije preuređeni u zakone RH nisu štitili žene i obitelj?.. pa nam sad trebaju neki zakoni zagađeni virusom pederluka i i tvz rodne jednakosti?