Tri najspominjanije riječi prošli tjedan nisu više bile “ustaše”, “Jasenovac” i “kulturnjaci”, već “preslagivanje”, “centar” i “INA”. Tu smjenu “ključnih riječi” treba pozdraviti, jer smo od površinskih fenomena, dijelom i umjetno potenciranih s ciljem odvlačenja pozornosti javnosti, došli do bitnih pitanja i prijepora koji leže u temeljima sadašnje vlasti.
Bilo je predvidljivo gdje će nastati fatalni spor između partnera. Most je od početka inzistirao na tome da mu “pripadnu” poduzeća koja su u resoru njegovih ministarstava, pri čemu su najvažniji Ina, Janaf, Plinacro i HEP, gdje nužno dolaze u sukob s interesima utjecajnih ljudi i skupina bliskih i HDZ-u. Jedan od njih je i Josip Petrović, kojeg mediji češće navode kao Jozu, i ističu da je nekadašnji član uprave Ine i prijatelj bivšeg premijera Ive Sanadera. Petrović je danas savjetnik MOL-a u arbitražnom postupku protiv države Hrvatske oko dioničarskog ugovora o Ini te ugovora o plinskom poslovanju.
Božo Petrov je u emotivnom televizijskom nastupu ovaj tjedan pozvao kolegu iz Vlade i predsjednika HDZ-a Karamarka da se ogradi od Josipa Petrovića. “Jozo Petrović je javno na suđenju Sanaderu rekao da je on konzultant MOL-a. Dakle, radi za drugu državnu stranu tvrtku, ne radi za interese hrvatske tvrtke. I onda se on javno hvali kako je dobar s Karamarkom. Jako su mi to čudne stvari. Ovim putem pozvao bih gospodina Karamarka da se ogradi od toga”, rekao je čelnik Mosta.
Miro Bulj, Mostov saborski zastupnik, je još ranije preko Facebooka bio puno žešći i slikovitiji poručivši da je Jozo Petrović svjedočenjem u Londonu “prodao Hrvatsku za Judine škude.”
Karamarko u prvoj reakciji kaže kako se ne odriče prijatelja, te da jasno odjeljuje prijateljstvo i privatni život od tema od nacionalnog interesa, te stavlja u prvi plan sportsku dimenziju odnosa s Petrovićem. No pitanje je, grmojanski rečeno, pucaju li Bulj i Petrov iz prazne puške ili imaju neke dokaze. Ako npr. iscuri da su s Petrovićem u Budimpeštu išli i neki formalno istaknuti čelnici HDZ-a ili njima bliske osobe, tada stvar za Karamarka postaje puno problematičnija.
Petrović se od Petrova brani akrobatskom interpretacijom kako on kao savjetnik mađarskog MOL-a ustvari radi za hrvatski interes u Ini. “Sve što sam napravio odnosilo se na to da sam predlagao svom klijentu MOL-u dogovor s hrvatskom Vladom kao najbolju opciju.”
Fokus javnosti pokušava skrenuti na visoke honorare koje iz proračuna plaćamo američkoj odvjetničko-lobističkoj tvrtki Patton Boggs LLP za pravno savjetovanje u sporu Vlade i MOL-a: “Duboko sam uvjeren kako bi se dogovorom MOL-a i Vlade Republike Hrvatske o Ini stekli uvjeti za njezino transparentnije poslovanje, a razne lobističke kuće ne bi na tom pitanju zarađivale milijunske iznose za izradu raznih analiza povezanih s arbitražama koje su u tijeku.”
Petrović se retorički pita: “Zar svi Hrvati koji rade u toj kompaniji rade protivno interesima Hrvatske? Rekao bih baš suprotno. Svi mi znamo što su interesi Hrvatske i kako ih zaštititi. To smo radili do sada i radit ćemo i dalje bez obzira na jeftine dnevnopolitičke insinuacije.”
Mario Mandžukić je u Juventusu plaćen da igra i zabija golove za Juventus, a ne za hrvatskog prvaka, ako se Juve s njim slučajno sastane u pretkolu Lige prvaka. Dakle, niti će se Mandžukić truditi zabiti autogol Juventusu, niti uprava MOL-a, koja nije ni naivna ni neupućena, plaća Petrovića da traži solomonska rješenja u interesu svih, a poglavito ne zato da igra za hrvatske interese, koji ne moraju biti isti interesu mađarske tvrtke, štoviše, u ovom slučaju su očito u koliziji.
Nije jasno u što se ovakvom akrobacijom želi uvjeriti javnost? Da se prestane plaćati američku tvrtku i možda s pola tih sredstava ubuduće za savjete u arbitraži plaća Petrovića, koji kao konzultant MOL-a, eto ionako radi za hrvatske interese? Situacija je slična onoj koju je nezaboravno objasnio Stjepan Spajić Rođo na primjeru nogometnog suđenja – oba kluba moraju dati novac sucu da bi sudio pošteno.
Znakovito, čim se zatreslo oko Ine, počelo se javno govoriti o “preslagivanju” Vlade. Temu je potegnuo Milan Bandić, a priča je poluslužbeno pojačana izjavama iz drugog ešalona HDZ-a, poput znakovitih riječi Josipe Rimac da su uvijek spremni zamijeniti igrača koji ne daje najbolji rezultat.
“Ne bojimo se ničega, najmanje Bandićevih prijetnji da će doći do preslagivanja Vlade. Pucaju iz prazne puške, a da i ne pucaju, mi se ne bojimo. Imamo svoj cilj, to su reforme hrvatskog društva i bolji život građana, guramo svoje.” Izjavio je Mostov Vaso, Nikola Grmoja. Je li siguran da pucaju iz prazne puške? A ako im nije prazna, tj. ako su osigurali dovoljno ruku u Saboru, što znači da se mostovci “ne boje”? Je li se ne boje otići u oporbu, a na sljedećim izborima u političku marginu, ako nastave tako? Koliko efikasno mogu nastaviti rad na reformama i za bolji život građana iz oporbe?
Kako je moguće izvršiti preslagivanje? Čarobna je riječ “centar”. Politički pojam prema kojem sam oduvijek osjećao odbojnost kao prema nekoj vrsti političkog agnosticizma, mlakosti, ispraznog ziheraštva. Vrhunac takve političke pameti je – nemoj ni s jedne ni s druge strane, nego po sredini. Aristotelovski gledano, vrlina je mjera između dviju krajnosti. Darežljivost je tako sredina između škrtosti i rasipnosti, hrabrost između kukavičluka i bezumnosti. Ponos između oholosti i servilnosti itd. Međutim stvar nije pitanje matematičke sredine već ovisi o kontekstu. Je li Mate Granić, mitska figura centra u Hrvatskoj, optimalna sredina između HDZ-a i SDP-a?
“Centar” je danas floskula, prazna riječ, da bi se javnosti malo zamazale oči i opravdao politički voluntarizam i neprincipijelno koaliranje. I Most je u kampanji igrao na kartu “centra”. Njih, kao, ne zanima ideologija, to nije važno, važne su reforme i bolji život građana, oni se ne žele svrstavati ni lijevo ni desno. Paradoksalno, nekoliko mjeseci kasnije, upravo se priča o centru medijski plete kako bi se iz Vlade šupirao Most, dojučerašnja nada “centra”.
Dakle, gdje se mogu politički naći npr. HDZ i HNS? Pa na centru, tamo se svi mogu naći, kao na subotnjoj špici u centru grada, gdje svatko sa svakim pije kavu i šuruje.
Neki mediji donose “analize” upućenika kako će HDZ “od ponedjeljka” ići prema centru. Odustajanje od lustracije, prekid ideoloških prijepora, fokus na gospodarstvo. Valjda će i Predsjednica vratiti Titovu bistu na Pantovčak. Tu dobro dođe i priča o zabrinutosti stranih veleposlanika za slobodu medija i zbog fašizacije.
Novi čelnik HNS-a Ivan Vrdoljak istodobno govori kako su oni “stranka centra”, podjednako udaljeni od oba kraja. Istina, Vrdoljak kaže kako “ne bi s ovakvim HDZ-om”, ali ako HDZ krene prema famoznom centru, eto ih u bratskom zagrljaju.
Centralna figura centra i vezivno tkivo moguće nove većine je nepoderivi Milan Bandić. Njegov politički nedefiniran klub je idealno utočište za prebjege prema “centru”. Centru, točnije političkoj nedefiniranosti, od samog osnivanja gravitira i HSLS, stranka čije je samo ime već začudan kolaž, politički koktel u kojem se može biti i nacionalan, i liberalan, i socijalan, a kad sve to smiješaš dobiješ – centar. Već su bili u koaliciji i s HDZ-om i s SDP-om, kao i HSS za kojeg se ipak treba nadati da neće pristati na “centar”, koji bi ih kao crna rupa definitivno identitetski progutao. Ako priča o preslagivanju uspije, centristički HDZ otkantava jezgru Mosta i pravaše, nema više lustracije, Bujanca, uvjetovanja Srbiji, ograničavanja lijeve hobotnice po medijima i kulturi… U centru ih čeka HNS, Bandićev klub koji će primiti i nešto novih Mostovih prebjega, HSLS, eventualno HRID i IDS.
Orešković odlazi nazad u farmaceutiku, mostovci u oporbu i Metković. Vlada se preslaguje, umjesto Hasanbegovića dolazi centru bliži ministar iz Bandićeve stranke, npr. Milana Vuković Runjić ili Slobodan Prosperov Novak. Tvrdoglave mostovce u ključnim resorima za gospodarstvo zamjenjuju kooperativni i funkcionalni ministri iz HNS-a koji ne koče investicije i ne bune se po Facebooku zbog svake sitnice, kao što je predaja Ine.
Ovo je mogući scenarij ako preslagivanje uspije.
Ako se u rekonstrukciju Vlade krene, a ne uspije se (pri)kupiti dovoljno ruku, imat ćemo prijevremene izbore. U slučaju da HDZ odustane od pokušaja preslagivanja, nakon izjava koje su pale oko Petrovića i Ine, i HDZ i Most dovode u pitanje svoj kredibilitet praveći se da su i dalje normalni partneri koji zajedno rade na reformama i za bolji život građana, kao da se ništa nije desilo. Ukratko, nečija glava politički mora pasti. Petrov i Petrović više ne mogu u istom čamcu. Jer kako kaže crnogorski Petar Petrović Njegoš: “Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka.”
>>Petrov o ogorčenju Oreškovića: Pa ja se nadam da će biti bolje
Priznajem, muka mi je od ovoga što se zbiva. Muka mi je od lustracije koju tobože desna, domoljubna stranka nije u stanju provesti čak ni na nivou najobičnije javne osude bivšeg režima i njegovih glavnih nositelja na čelu s titom, uz zakonom zabranjeno isticanje svih simbola tog režima. Muka mi je od obećanja o demografskoj obnovi od kojih opet jedno veliko ništa. Muka mi je od Hasanbegovića koji isprva kao fol potegne pitanje beskrajnog i privilegiranog (k tome višestrukog, po raznim osnovama) financiranja kojekakvih udruga iz držvnog proračuna, izazove opću afirmaciju lažnog antifašizma (biznis-fašizma) i na kraju - nastavi sve ne samo podjednako, nego i više financirati nego ranije. Muka mi je od besplodnih svađa vladajuće garniture, od kukavičluka i sivila sitnih činovnika koji bi u nekom drugom svijetu bili tek lakeji vođa naroda, a koji su sada sami na poziciji vođa iz meni potpuno nejasnih razloga. Muka mi je od toga da se nitko od njih nije u stanju normalno, suvislo, odlučno obratiti naciji, objasniti jasno što i kako i krenuti u prave reforme, a ne tek mazanje očiju javnosti bedastoćama plus uvođenjem opet dokazano štetnih kukavičjih (kurikulskih) jaja bivše vlade. Ima još dug niz razloga zbog kojih mi je muka u svezi ove vlasti, ali najviše mi je muka od toga što je zemlja ide i dalje u propast, ali sada nepovratno, jer ako je tzv. domoljubi ne žele izvući iz ovog jada i gliba, nasljednici i sljedbenici bivšeg režima to sigurno neće učiniti. Sve zajedno, razočarenje ste i izazivate gađenje. To je poruka ovoj papazjaniji od vlasti, koja je imala puno potencijala, ali koji su se svi rasplinuli na Karamarkovoj dvoličnosti i Petrovljevom provincijalizmu.