Prolazi vrijeme godišnjih odmora i ljeto se bliži svom kraju. I koliko god mislili kako smo napunili svoje baterije i kako smo spremni za nove pothvate, toliko nas prvi dan povratka u realnost vrati u okruženje pritisaka i stresa.
Jer kako ostati miran i spokojan kad nas preko svih sredstava informiranja žele upozoriti kako je svijet u plamenu. Kažu, gori Amazonija, gore pluća svijeta! Nema mjesta spokoju, sudnji je dan blizu. Zato, odmah da ste se uznemirili i zagrabili punu kantu moralne panike, s kojom ćete preko interneta gasiti amazonske požare.
Nema veze što se, kad god je riječ o javnoj panici, uvijek radi o djelomičnoj realnosti, odnosno, iskrivljenoj stvarnosti. Ali u takvim situacijama ono što posebno zabrinjava jest ta ljudska potreba da se nešto osudi i napadne, da se ima mišljenje o nečemu, prije nego što smo se dovoljno informirali i dobili priliku čuti sve činjenice, pa onda u vremenu interneta i društvenih mreža ne čudi što, “dok istina navuče gaće, laž obiđe pola svijeta”.
VIDEO Požar u Amazoniji
Činjenice kažu kako je 80 posto Amazonije potpuno netaknuto. Da je trenutna deforestacija oko koje se podigla ogromna buka ustvari tek na 25 posto najviše razine krizne 2004. godine. Znači radi se o dramatičnom padu – čak 70 posto u odnosu na razdoblje od 2004. do 2012. godine. Amazonija jest važan svjetski biorezervat, ali su tvrdnje da se radi o plućima svijeta koja proizvode 20 posto kisika potpuna besmislica. Jer Amazonija proizvodi mnogo kisika, ali otprilike istu količinu i potroši kroz proces respiracije.
Istinite su tvrdnje kako je većina požara u Amazoniji uglavnom namjerno izazvani od strane čovjeka. No, kada se neko područje pretvori u obradive površine, broj požara se smanji. Amazonija proizvodi mnogo kisika, ali isto rade i farme soje i pašnjaci.
To što su ovogodišnji požari prema podacima NASA-e u Amazoniji unutar prosjeka u posljednjih petnaestak godina, nema smisla nešto posebno isticati. Koliko ima smisla isticati kako je u razdoblju od 2003. do 2008. godine učestalost požara u Brazilu bila dvostruko veća nego danas, ali tada nitko nije predsjednika Lulu optuživao kako ugrožava Amazoniju.
Što se to onda dogodilo da je najednom izazvalo takav angažman svjetske javnosti?
Bilo je požara i do sada, ali ove godine kao da se ipak događa nešto puno gore. Naime, ove godine su Brazilci za šumskog poglavicu izabrali tamo nekog Bolansera, koji se udružio s najpoznatijim tamošnjim stočarom Brunom Mezengom, pa njih dvojica organizirano uništavaju ovu svjetsku tvornicu kisika.
E tu sad nastupa ona zanimljiv moment, dok se mi bavimo amazonskim plućima u centralnoj Africi gori nekoliko puta veća površina. Znači, gore želudac, jetra i bubrezi svijeta, ali to nikoga ne uznemiruje niti zanima. Što bismo se uznemiravali kad nam nitko nije rekao da bismo trebali? Priča o tome kako bi zbog ovih požara čovječanstvo moglo ostati bez kisika samo je zgodna propagandna slika. Pogotovo u kontekstu kad je svima javno dostupan podatak kako danas na svijetu ima više šuma nego prije 35 godina, pa je tako od 1982. do danas naš planet bogatiji za 2,24 milijuna četvornih kilometara šuma, što je teritorij veličine pola Europske unije. Dakle, pluća svijeta su sasvim dobro i još se razvijaju, jedino ponekad živci popuste, a ni s pameću izgleda ne stojimo najbolje.
Da se ovdje ne radi samo o političkim prepucavanjima, interesima ekoloških lobista i emotivnom prenemaganju dokonih Instagram-boraca, već o opasnom ideološkom fanatizmu koji je objavio rat zdravom razumu, ilustrira i zadnji slučaj djevojčice Grete Thunberg, koja je postala zaštitni znak zelenog aktivizma.
Greta je djevojčica koja boluje od autizma, a dijagnosticirani su joj i opsesivno-kompulzivni poremećaj, kao i mutizam, zbog čega komunicira samo sa svojom bližom okolinom. Teško je pronaći riječi za osobe koje su tu djevojčicu i njeno zdravlje odlučile žrtvovati za ostvarenje svojih ideoloških ciljeva. I to uz odobravanje i simpatije dobrog dijela javnosti i političkog establišmenta. Macronova metafora o “kući koja gori” citat je iz Gretina govora u Davosu.
Tada je poslala poruku: “Želim da paničarite, želim da osjećate strah koji ja osjećam svakoga dana”. Tko je tu djevojčicu krhka zdravlja, u dobi kad se treba radovati životu, toliko prestrašio da sad poput kakvog Jehovina svjedoka obilazi svijet i najavljuje sudnji dan? Pa još ju iscrpljivati da ide jedrilicom na put preko Atlantika na godišnje zasjedanje UN-a. Pred tim prizorom beskrupulozne zloupotrebe djece s poteškoćama ostaje samo pitanje je li čovječanstvo, uslijed klimatske histerije koja se politički stvara, pored razuma počelo gubiti i svaki moralni kompas?
Svaka čast Ristiću, nisam siguran da će Večernjak još dugo objavljivati tvoje članke.