Ima tome koji dan da se Vukovarom pronio glas kako vlasti postavljaju prvu dvojezičnu tablu. Na noge se podigao hrvatski živalj, pa se brže bolje sjurio u Županijsku ulicu ispred zgrade županijskog poglavarstva, a kao krunski dokaz da se ta rabota trebala šutke obaviti, uočene su i četiri svježe rupe u zidu. U strahu od prosvjeda, neki je promućurni političar odlučio “povući ručnu”, do daljnjeg. Tako, eto, pričaju Hrvati...
No o tom, za Vukovar važnom događaju, postoji i druga istina. Da, ima tome neki dan da se gradom pronio glas kako vlasti postavljaju novu tablu. No, metež je zapravo izazvala stara, dotrajala, posve obična tabla koju je trebalo tek zamijeniti novom, još uvijek latiničnom, pa su se “prosvjednici” brzo razišli. Tako, eto, pričaju Srbi...
Ovih dana, uistinu, istina se ovdje piše na dva različita jezika, razbijajući krhko vukovarsko primirje dvaju naroda snažnije no ikada u proteklih 15 godina. Sve i da se o tome šuti, rječito govore preko noći išarani grafiti, uvredljivi i uznemirujući, za koje će Hrvati reći da su ih ispisali Srbi, a oni pak da su djelo Hrvata. I taj nesretni incident u Borovu Selu, otprije neki dan, kada je po glavi dobio sin pravoslavnog svećenika, nije pomogao ukupnoj slici. No, pravna je država neumoljiva, poručuje Vukovarcima službeni, stotinama kilometara udaljeni Zagreb. Kojem je većinski narod Vukovara posve iznenada odlučio pokazati zube.
Kako Pupovac kaže?
Uistinu, prosvjed 20.000 ljudi koji su početkom veljače podigli svoj glas na spomen ćirilice zatekao je vlasti pa će prve table, iako su već trebale osvanuti na vukovarskim pročeljima, ipak još neko vrijeme pričekati. Bit će da je i Zagreb malo “povukao ručnu”. Natjerao ih je na to Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, sve odreda časnici HV-a, predvođeni Tomislavom Josićem, junakom obrane grada i bivšim logorašem koji uživa nepodijeljen ugled u braniteljskoj populaciji. Ipak, dijelu javnosti njegova se retorika nije dopala: bila je preglasna, zvučala je militantno i, pisalo se, prizivala duhove prošlosti. Stožer odbacuje takve optužbe: oni istupaju upravo s ciljem da se eskalacija nasilja spriječi.
– Bio je to jedini način da nas netko jednom konačno sasluša. Godinama upozoravam na nepravdu koja se nanosi Vukovarcima, nikog to nije zanimalo, ali očito moraš biti glasan ako želiš nešto promijeniti. Ovo je Stožer iz nužde jer smo stjerani uza zid. Znam, malo je nepopularno praviti prosvjede, ali u našoj državi to je jedini način da nas vladajuće strukture čuju – reći će Tomislav Josić.
Zašto je vukovarske branitelje, pitamo ga, toliko zaboljela dvojezičnost, kad će mnogi reći kako su zločini činjeni zbog kokarde, ne i ćirilice?
– Problem je puno dublji. Što sa svim mladim ljudima koji nisu učili ćirilicu? Oni postaju nekonkurentni na tržištu. Što ako mlada obitelj želi doći iz Zagreba, a ne poznaje to pismo? Što ćemo sa službenicima u poštama i bankama koji ne pišu ćirilicom, hoćemo li ih sve otpustiti? Svi su oni već u ovom trenutku diskriminirani u odnosu na Srbe. U ovom gradu posao će moći naći samo onaj tko poznaje ćirilicu, a naša djeca je ne poznaju – upozorava Josić.
Njegov suborac Vlado Iljkić potom tumači kako je ogromna većina Vukovaraca frustrirana nerazumijevanjem države za njihovu žrtvu, njihove poginule i nestale, iste države koja zakone provodi selektivno, žmireći na ratne zločince, ubojice i silovatelje, koji i danas šeću ulicama grada čije su rane još uvijek otvorene i bolne.
– Ćirilica je kap koja je prelila čašu, ljudi su instinktivno rekli ne. Zašto se itko tome čudi? Provedba tog zakona je štetna, unijet će nemir u svaku ulicu, ona šteti i tom malom povjerenju između dva naroda, suživot je ugrožen upravo ovakvim naglim odlukama bez dogovora i razgovora. Ako se nešto uvodi po sili zakona, zar to nije znak da sa zakonom nešto nije u redu – pita se Iljkić, u Stožeru zadužen za pravnu problematiku.
Ne priznaju, kaže, tezu da Srbi čine gotovo 35 posto stanovništva u Vukovaru. Argumentima i činjenicama pred svim će relevatnim institucijama upozoriti na prethodne neažurirane popise mjesta prebivališta i boravišta te popise birača, što je rezultiralo nevjerodostojnim popisom stanovništva.
– Mi koji ovdje živimo znamo da ti ljudi dolaze jedanput na mjesec ili ne dolaze godinama jer su odselili u prekooceanske zemlje. U ambasadama su podnijeli zahtjeve za obnovu kuće pa ih prodali, što znači da status nisu regulirali prema zakonu RH nego su ga zloupotrijebili – kaže Vlado Iljkić, dodajući da će tražiti objavu popisa svih stambenih jedinica koje su dodijeljene u Vukovaru: tko je sve zbrinut i po kojoj osnovi.
Tomislav Josić potom upozorava na potpunu bizarnost: ratni zločinci koji su napustili grad prije mirne reintegracije i danas su na popisu stanovništva, a nestali branitelji nisu!
– Kako će se osjećati ljudi u Koloni sjećanja kada sve oko njih bude pisalo na ćirilici? Jesu li o tome razmišljala ona trojica, četvorica koja pišu zakone, kojima je Pupovac rekao što će napisati – kaže Josić, dodajući kako će na nepravdu ukazivati isključivo na legalan, demokratski, miran i kulturan način.
– Nerede nećemo praviti i nikakvo nas naoružavanje ne zanima. Mi se ne borimo protiv ovih Srba, apsolutno ne, ima masa Srba koji samo žele raditi i imati svoj mir – kaže Josić.
No, što će biti kad krenu prve table?
– Nikome nećemo narediti da se tuče niti ćemo se mi tući. Međutim, dođe mi gospodin Živković koji je u ratu izgubio dvojicu sinova, pa kaže: ja ću prvi skinuti prvu tablu. Što ćemo s tim čovjekom, hoćemo li ga uhapsiti, procesuirati i kazniti? Situacija je već sada jako napeta u gradu, kao nikada dosad – kaže Josić koji primjećuje grupiranje po uglovima, šuškanja. Obraćaju mu se starije žene, uznemirene. Slaže se i Zdravko Komšić, kojeg situacija podsjeća na 1991.
– Osjeća se psihoza. Tako smo se okupljali i tada, prosvjedovali zbog dijeljenja oružja Srbima, organizirali skupove pred općinom i policijom – kaže Komšić pa dodaje da se u Vukovaru sada prodaje više od 1200 kuća, a ako se uvede ćirilica jamči da će ih se prodati još toliko. – Mi ćemo doći u situaciju da će Vukovar, ako se ova politika drastično ne promijeni, za 10, 20 godina biti većinski srpski grad. Uvođenje ćirilice još je jedan način mijenjanja demografske slike, a hrvatska Vlada na ovaj način pokušava legalizirati etničko čišćenje. No, Hrvati nisu otišli odavde trbuhom za kruhom nego su protjerani, pobijeni i poslani u logore. I zato ćirilicu nećemo nikada prihvatiti – odrješito će Komšić.
Istodobno, 35-godišnjeg Srđana Milakovića, predsjednika vukovarskog SDSS-a, pitamo je li mu i zašto važna ćirilica.
– Važna je. Dio je identiteta srpske zajednice, srpskog naroda. Svi smo mi doživjeli neke oblike diskriminacije kroz jezik i pismo, u smislu da kad god dođete u neki ured ili instituciju, da vas ispravljaju. Ružno se osjećate jer nije taksa nego pristojba. Nije hiljada nego tisuća. Ostaje gorak okus u ustima – kaže.
Misli li da će uvođenjem ćirilice biti drugačije? – To će ohrabriti Srbe jer zaista je ovo vrijeme dovelo do iscrpljenja, do granice poniženja za našu zajednicu, ta obrana od kolektivne krivnje. Svaki protuargument uvijek je zvučao ovako: a rat, a Ovčara, a zločinci? To je u duhovnom smislu oslabilo Srbe, da na svako vaše pitanje odgovor bude 1991. godina. U tom smislu sada smo živnuli, pa bez obzira na materijalne poteškoće, to ljude veseli – kaže Milaković.
Kada je počeo rat u Vukovaru bilo mu je samo 13 godina. Diplomirani pravnik po struci danas je nezaposlen, izdržavaju ga roditelji, a političku funkciju obavlja volonterski. Svjestan je da su ratne rane još svježe pa kaže kako zakon ostavlja prostora za izuzetke od ćirilićnih natpisa i tvrdi da je, kao predstavnik Srba, spreman sjesti za stol i razgovarati. Ne pribojava se eskalacije nasilja.
– Mislim da ljudi nisu na to spremni, da su pobijedili tu tamnu stranu u sebi koja se tiče upotrebe nasilja zato što je netko druge nacionalne pripadnosti, i da to vrijedi i za Srbe i za Hrvate. Da će biti čupanja i razbijanja tabli, to je potencijalno moguće, ali neće to činiti građani nego pojedinci u sferi maloljetničke delinkvencije i bunta radikalnih pojedinaca. Ljudi gledaju kako da prežive današnji dan i mjesec i to vrijedi za oba naroda. Pa ipak, nedavno mi je jedan naš Srbin u nekom trenutku rekao: Srđane, tako ti je sve to počelo 1991. godine. Evo, otiđite pitajte ljude u Borovu Selu kako se osjećaju ovih dana – kaže Milaković.
Kafić Armani, koji je nedavno bio poprište sukoba u kojem je stradao sin pravoslavnog svećenika, toga je jutra odisao mirnoćom. Ispostavlja se, tek prividnom. Zanimljivo, prve riječi naše sugovornice glasile su ovako:
– Još donedavno bilo je nemoguće da se takva tučnjava dogodi. Ali zadnjih dana, ponavlja se 1991., a svi znamo da je tako sve i počelo. Mi Srbi nećemo provocirati, ali sigurno nećemo ni sjediti prekriženih ruku ako nas budu napadali. Nismo mi digli ovu paniku, mi samo zahtijevamo ono što nam zakonom pripada. Ovo jest hrvatska država, ali to je hrvatski zakon koji je Hrvatska sama donijela – kaže 34-godišnja konobarica Nikolina Danilčević. Svakodnevno se služi ćirilicom kojoj ju je u školi prije rata podučavala bivša supruga vukovarskog gradonačelnika, Ružica Sabo. Prije nekoliko godina vratila se iz Australije i sada je odlučna ostati u svom rodnom gradu. – Nitko me odavde neće istjerati. Ovo je moja njiva, moja šljiva – energično će Nikolina.
Bure ili bačva baruta
Ako se pita Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, to se neće dogoditi. No, ono što je izvjesno, kažu nam, jest da će borba protiv nepravde nadrasti njihov grad. Brojne braniteljske i stradalničke udruge širom Hrvatske od Stožera već dulje vrijeme traže osnivanje stožera po gradovima i županijama. A to će se i dogoditi, kaže Tomislav Josić, najavljujući osnivanje braniteljskog stožera na državnoj razini.
– Vlast se boji branitelja pa su nas razbili na stotine udruga, ali mi ćemo se ujediniti – kaže Josić kojeg pitamo postoje li ambicije da se Stožer aktivira kao politička snaga. Odmahuje rukom.
– Nas to ne zanima, bit ćemo tek opozicija. Nama je bitno da svaka vlast u Hrvatskoj zna da smo tu i da predstavljamo veliku grupaciju ljudi koju možemo u svakom trenutku pozvati i napraviti prosvjed kad god ide kako ne treba. Naš najjači adut je narod. U Zagreb ćemo dovesti sto tisuća ljudi na ulicu, a osim branitelja pozvat ćemo i njihove obitelji i prijatelje pa ćemo vidjeti kako će ta gospoda razmišljati. Mi ćemo pokazati da nitko nema pravo provoditi bilo koji zakon na štetu i mimo volje hrvatskog naroda. Nećemo biti stranka, ne zanima nas da budemo na vlasti. Mi nismo političari i nitko nas ne plaća. Kao što smo ‘91. bili dragovoljci i danas smo dragovoljci – kaže Josić, ne odstupajući ni pedlja zbog pijeteta prema prijateljima koji leže unaokolo po grobljima. Pa ih političari obiđu jednom godišnje u gradu koji ponovno leži na buretu baruta ili bačvi baruta, sasvim svejedno.
>>Srpski lingvist: Hrvatska osobina je gusarenje po srpskoj baštini
>>Milanović: Nismo išli u rat protiv ćirilice, nego protiv agresora
Suludo je inzistirati na dvojezičnim natpisima i onda očekivati suživot kad se od vrtića rade podjele na Hrvatski i Srpski program, pa u školama isto. Ako manjina želi ćirilicu nek ide tamo gdje neće biti manjina i neće biti problema.