Znam, znam..., nije to isto! Ipak je on nacionalni heroj. Ivan Rakitić je Hrvatsku zadužio svojim bitkama na nogometnom terenu. A što je Milorad Pupovac učinio za svoju zemlju? Nepoznati ljudi pljunu ga na ulici uz pozdrav “Za dom spremni” ili mu kažu “Četniče, idi u Srbiju”, a taj višegodišnji član političke reprezentacije Hrvatske nije u stanju to otrpjeti za svoju domovinu, već o tomu, braneći Srbe u Hrvatskoj, kuka i još piše predsjednici države o netoleranciji, mržnji i nasilju, zar ne? Ali Rakitić!
Već kao član hrvatske nogometne reprezentacije on je i kao žrtva nešto sasvim drugo. Dovoljno je da ga netko i krivo pogleda, a kamoli kamenom razbije staklo na unajmljenoj vili u kojoj se odmara. To se, kako reče inače smireni i uravnoteženi izbornik naše nogometne reprezentacije Ante Čačić, može nazvati jedino – “terorističkim činom”. Nije to kao kad nekom Zagrepčaninu ili Splićaninu zbog “pogrešne” registracije u Splitu ili Zagrebu razbiju retrovizor ili izbuše gume na vozilu. Ovdje je napadnut nacionalni simbol. I ne treba se bojati to nazvati pravim imenom, nadahnuto i posve ozbiljno reče Čačić nakon što je to nazvao terorizmom.
“Kakvi smo prema drugima, ako smo ovakvi prema svojima?”, pitao se i alarmantno dometnuo: “Ovo je zadnja poruka svima da se osvijestimo i izađemo iz svojih čahura”. Prekrasno. Velike riječi. Možda bi Čačić rekao da je to stupidno pitanje kao kad su ga pitali je li na Euru zakasnio sa zamjenom igrača, ali trebalo bi ga pitati zašto tako ogorčeno nije govorio, ako ne nakon istupa Pupovca, onda recimo nakon utakmice Hrvatska – Izrael u Osijeku. I uz to da je još, susprežući suze kao poslije Eura, nazivajući izgrednike pravim imenom rekao kako je to “zajedništvo koje nam je neophodno”. Vau! Uzgred, zašto naši nacionalni “junaci” nisu tada zaprijetili da neće igrati sve dok se tribine ne isprazne od onih koji svojim fašističkim pozdravima vrijeđaju i njihove izraelske prijatelje!?
Zašto smo tada bili takvi prema sebi, pokazujući kakvi smo prema drugima? Bilo je čitav niz sličnih prilika kad su nogometaši mogli iskazati svoju društvenu hrabrost. Uostalom, zašto sve one ispade Zdravka Mamića i napade na policajce, novinare i javne djelatnike, hrvatski nogomet nikad nije nazvao pravim imenom!? Ili financijske i kadrovske muljaže u nogometu!? Korištenje reprezentacije u trgovačke svrhe? Nogometnu korupciju? Kako to da baš nijednoj nogometnoj veličini, a sve redom je riječ o velikim domoljubima, ne smeta što im se pridaje značaj hrvatskih junaka uza sve žive i mrtve istinske junake koji su i život riskirali za domovinu!? Tko zna i što bi pokazala, inače tabu-tema, kakvi su domoljubi naši nogometaši po pitanju osobnih financija i poreza. Bilo bi primjerenije i čin osobne hrabrosti da je Čačić umjesto što je izjavom da je reprezentacija pobijedila huligane, a ne Orepići i Ostojići, tako progovorio o nekim nogometnim “veličinama”, a ne o svojim političkim nesklonostima? Pravila Uefe ne dopuštaju takvu politizaciju nogometa. I je li baš on, makar samo zavjerenički šutio o svim tim zlima našeg nogometa, pozvan izgrednike u Francuskoj, ili bacača kamena na Ugljanu, nazivati “teroristima”. Lako se poistovjetiti s općepoznatom žrtvom, ali koliko god vandalizam bio stresan za obitelj na odmoru, mediji su pretjerali u nekritičkom, a u prvim izvještajima i netočnom izvještavanju koje se ubrzo proširilo i europskim medijima na “slavu” Hrvatske i Ugljana. A što ako se pokaže da iza “terorističkog čina” odnosno kamena kojim je razbijeno staklo stoji neko derište.
I predsjednica je pretjerala kad je izgrednike u Francuskoj, ispravljajući raniju pogrešku, nazvala teroristima. To je neprimjereno zbog žrtava stvarnog terora, ali i zbog presumpcije nevinosti, do koje predsjednica toliko drži kad je riječ o Zdravku Mamiću, jer i huligani su zasad nevini baš kao i on. S time da će, dokaže li im se krivnja, biti samo izgrednici, kao što su i nogometaši samo nogometaši. Uostalom, sve je relativno, kao što vidimo u slučaju džihadista koji je iz Sirije pozvao muslimane da ubijaju kršćane, jer njegovi roditelji iz BiH smatraju ga junakom. I Zvonimir Boban u našim je očima 1990. bio junak. Izgrednike u Francuskoj njihovi roditelji, pa i prema čelništvu HNS-a kritički nastrojen dio javnosti, za pretpostaviti je, ne smatraju junacima, ali sasvim sigurno ni teroristima. Nedavno je lijepo u pismu Miloradu Pupovcu napisala Kolinda Grabar-Kitarović, osuđujući nasilje i nad njim, kako treba govoriti i o drugoj strani medalje, o provokacijama koje vrijeđaju većinu naroda, u ovom slučaju, onih koji vole nogomet. Samo što je i predsjednica to brzo zaboravila.
>>Rakitić pred huliganima pobjegao s otoka Ugljana!
Gospodin navinar kritizirajući neke drugima isto popušta relativizira. Jedni su zaslužili psovanje, pljuvanje, povike i neprimjerene postupke (trebaju odtrpjeti?!) u drugom slučaju zagovara prekid utakmice, stadion bez gledatelja (kao da smo svi mi krivi jer netko neprimjereno viče!). U jednom je presumcija nevinisti u drugom slučaju i on zagovara presumciju krivnje...Kako je teško biti dosljedan!