Nešto prije podneva, prema nekima, točno u 11.25 h, 20. 6. 1928., u Beogradu, usred parlamenta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zastupnik Puniša Račić, četnički dragovoljac, član vladajuće srpske Radikalne stranke, mašio se rukom u desni džep, izvukao pištolj marke “štajger” kalibra 9 mm, kojim je 1913. na Bregalnici navodno ubio jednog bugarskog poručnika i dva vojnika, i njime, jednog po jednog, nastrijelio pet oporbenih zastupnika iz klupe Hrvatske seljačke stranke.
Prvim je hicem pogodio Ivana Pernara, drugim Gjuru Basaričeka, trećim Ivana Granđu, četvrtim vođu HSS-a Stjepana Radića, petim Pavla Radića. Basariček i P. Radić izdahnuli su nekoliko trenutaka poslije atentata, a S. Radić od posljedica ranjavanja 8. 8. 28.
Službeno se tvrdilo da je Račić pucao “na mah”, razjaren teškom skupštinskom svađom, a zapravo je bila riječ o smišljenom političkom masakru. Čak je i sam Radić s nekoliko strana bio upozoren da tog dana ne ide u skupštinu. Nije htio poslušati ni savjet svog političkog saveznika Sekule Drljevića, nego mu je rekao: “Zapamti, Sekula, da sam ja kao vojnik u ratu, u rovu, iz koga vodim borbu za prava hrvatskog seljačkog naroda. Ili ću iz toga rova izaći kao pobjeditelj, ili će me iz njega mrtvoga iznijeti hrvatski narod.”
Nakon što je posmicao hrvatske zastupnike (i likvidirao ideju o uspješnoj južnoslavenskoj državi), Račić je, ni od koga ometen, izašao iz skupštinske zgrade. Predao se policiji i za tri planirana ubojstva i dva ranjavanja dobio 20 godina. U zatvoru je, do početka rata, živio kao u hotelu, rat je proveo na slobodi u svom mlinu, a za glavu su ga skratili oslobodioci Beograda na kraju 1944.
Da ovo napišem potakla me okrugla, osamdeseta obljetnica političkog pokolja bez premca u novijoj europskoj povijesti (i pretpostavka da će je se malo tko i sjetiti). Ali i još nešto, a to je sveopće prešućivanje hrvatske povijesti u gotovo svim sferama hrvatskog društva.
Što oni koji danas oduševljeno kliču “U boj, u boj za narod svoj” znaju o bojevima što su ih za narod svoj, za vlastiti opstanak, bojevali naraštaji prije njih? Nepravedno bi bilo reći da ne znaju ništa, ali sumnjam da bi se među njima našlo mnogo onih koji bi znali kazati tko je, kada i gdje ubio Stipicu Radića. A i kako da znaju, kad o tome malo što žele znati oni koji bi ih morali naučiti. Evo, trenutno je na vlasti Radićev HSS. Je li se itko iz te stranke sjetio da u povodu 80. obljetnice krvoprolića u Beogradu inicira snimanje filma o tome?
Da se netko (iz te i drugih stranaka) sjetio te (i drugih naših velikih, vrlo dramatičnih i filmičnih povijesnih tema), ne bi se moglo dogoditi da u Hrvatskoj samo eksperti znaju protumačiti u kakvoj su vezi Radić i Račić kad zajedno, u vrijeme parlamentarnih izbora u Srbiji, uskrsnu na uličnim plakatima. I to u blizini postera s likom Borisa Tadića!
Okrenuti leđa vlastitoj povijesti, to se danas u Hrvatskoj smatra najpoželjnijom političkom pozom. OK. Samo se onda nemojmo žaliti kad nas netko opet počasti s pet metaka iz zahrđalog “štajgera”!
