Djelatnici američkog IRI-ja dobro su upoznati s djelovanjem,
razmišljanjima i programima većine hrvatskih političara i
stranaka. Njima su jednako zanimljivi Račanovi i Sanaderovi ljudi,
pratili su rad SDP-ove koalicijske vlade, a proveli su i istraživanja o
uspješnosti, popularnosti i promašajima aktualne
HDZ-ove vlade. U Washingtonu su prošlog tjedna najnovije
rezultate istraživanja skrivali od hrvatskih novinara kao zmija noge
govoreći da su ih dužni najprije pokazati političkim strankama u
Zagrebu, ali između redaka moglo se naslutiti da SDP ima određenu
prednost u predviđanjima o podršci birača na sljedećim
parlamentarnim izborima.
Na naše pitanje zapažaju li u demokratskom smislu, u stilu
vladanja i programima dviju vodećih političkih stranaka i najvećih
konkurenata, SDP i HDZ-a, značajne, temeljne razlike i što
bi moglo presuditi da neodlučni glasači zaokruže upravo jedne, a ne
druge, stigao je odgovor šokantan ne samo za loše
poznavatelje hrvatske unutarnjopolitičke scene. “Dramatičnih
razlika nema, jedni su manje korumpirani, drugi su vredniji ili
– prvi su demokratičniji unutar stranke i otvoreniji novim
ljudima, a drugima populizam i refleksija Tuđmanova doba donosi glasove
'puka’ koji još uvijek nagrađuje činjenicu da je
stvorena država i to mu je najvrednija činjenica u više od
desetljeća i pol hrvatske samostalnosti.”
Isti sugovornik iz Washingtona naš je razgovor rezimirao
rečenicom da je “Tuđmanova smrt potkraj 1999. godine pomogla
koaliciji Račan-Budiša da sruši HDZ s vlasti, ali
da bi 2007. godine Račanova smrt mogla pomoći SDP-u da preuzme Markov
trg od Sanadera”. Amerikanci su skloni metaforičnim porukama,
a možda iz daljine vide bolje ili lošije što se
zapravo događa na političkoj sceni Hrvatske koja nije
“ostavljena po strani” od interesa svjetskih
moćnika. Sugovornik upozorava da istraživanja javnosti pokazuju da će
kod birača u odluci za koga glasovati prevagnuti osobni detalji
(nezaposlenost, mala primanja, neriješena stambena pitanja)
i puno sporednije, ali ljudima životno važnije teme od onih vezanih uz
kvaziljevičarstvo ili lažno desničarstvo čije parole zamaraju
prozirnošću kroz koju se vide hrpe zgrnutih eura i dolara.
Od svibnja do studenoga, u kojemu bi se trebali održati izbori, ima
još puno vremena da narod zaboravi ono što
političari žele da se ne pamti, ali to je i prekratko vrijeme da
izblijede neke poruke i događaji kojih smo svjedoci posljednjih dana.
Na primjer, sjetimo se kako je s odobravanjem potkraj devedesetih
dočekan Bozanićev govor o “grijehu struktura
vladajućih” jer se tada “rušio
HDZ”, a 2007. godine kardinalova poruka o potrebi kažnjavanja
komunističkih zločina na Bleiburgu nije se svidjela istim tim
krugovima. Kad Mesić poziva na povratak srpskih izbjeglica nazivajući
to nacionalnim prioritetom, nitko dobronamjeran nema ništa
protiv, ali isto tako bilo bi lijepo čuti od predsjednika da
nacionalnim interesom nazove i povratak hrvatskih iseljenika koji su u
svijet bježali pred velikosrpskom i komunističkom dominacijom u
bivšoj Jugoslaviji.
Uz to, doznali smo, sudeći prema izjavi našeg premijera, da
Hrvatska treba što prije u NATO i zbog Srbije. Iste one
zemlje koju je u Domovinskom ratu hrvatski narod bez opreme NATO-a
pobijedio iako su govorili da je to bila treća vojna sila u Europi. A
to je veća pobjeda od one antifašističke u Drugom svjetskom
ratu, umrljane tragedijom Bleiburga, i, priznajmo već jednom, najveća u
povijesti Hrvata!
Pisma iz iseljeništva
