Kada sam u prigodni recital Euharistijskoga kongresa, sada već davne
1983. godine, uvrstio pjesmu "Kruh na stolu", u katoličkim krugovima
tada ponešto sumnjičavo gledanog, pjesnika Slavka Mihalića, jedan me
biskup pitao gdje sam našao tu krasnu euharistijsku pjesmu.
Vrlo se začudio kad sam mu rekao čija je, jer je, u kontekstu
spomenutoga kongresa, zvučala posve euharistijski, a od toga pjesnika
to nije očekivao. Mihalić je nedavno umro i vjerojatno nikada nije
saznao da je uvršten u program Euharistijskoga kongresa, a sada to
spominjem jer sam uvjeren da postoje ljudi, djela i nadahnuća koji
nadilaze naše okvire i ladice u koje kušamo porazmjestiti i njih i
značenja.
A Bog se ipak ne može strpati ni u ladice ni u paragrafe. Ta, njegov
Duh puše "gdje i kako hoće". Često i preko ljudi od kojih ga ne bismo
očekivali. Prorok se, naime, pojavi niotkuda, zabljesne, upozori - i
nestane. Sve ovo pišem jer se, razmišljajući nad današnjim evanđeljem,
nikako ne mogu oteti Mihalićevu stihu-projektilu: "Eksplozije su
izmijenile raspored srca!"
Čovjek, naime, kad-tad mora doći do iskustva da se s njegovim srcem
događaju stalne mijene i da nije baš sve onako kako to pokušava
prikazati ljudima oko sebe. Neke eksplozije mijenjaju raspored naših
srca, ma koliko se samozavaravali. Događaju nam se a da to, uglavnom,
ni sami nismo htjeli. Hiniti pred Bogom, kao što to često činimo i pred
sobom i pred drugima, veliko je zavaravanje. Priznati grijeh i
napuklost svoga srca očito je nužni ljudski čin kako bi se zadobio ili
povratio mir savjesti. Gubitak svijesti o grijehu toliko je
karakterističan za suvremenog čovjeka da bismo u njemu trebali
potražiti i moguće korijene vlastitih duhovnih bolesti ili mogućih
šteta za svoj, a onda i za duhovni život ljudi.
Još je, naime, Pio XI. u jednoj svojoj radijskoj poruci iz 1946. godine
govorio kako je najveći grijeh današnjeg čovjeka upravo gubitak
svijesti o grijehu, a kardinal Souhard ustvrdio je kako i kod katolika
nestaje pojam grijeha. Posljednja desetljeća, poglavito na Zapadu,
udvostručenom brzinom srljaju u otklanjanje svakog osjećaja krivnje.
Gotovo da je postalo sramotno spominjati grijeh.
U evanđelju dana Isus govori o tom odnosu personificirajući ga u
osobama carinika i farizeja. Dok se farizej hvasta pred Bogom
nabrajajući svoje zasluge, carinik se ne usuđuje niti prići te se kaje
za svoje grijehe. Isus tvrdi kako ovaj potonji "siđe opravdan kući
svojoj, a ne onaj". I nije to nabijanje kompleksa krivnje, već naprosto
općeljudsko iskustvo o izmijenjenom rasporedu srca. Kršćani vjeruju da
je ono ipak zacjeljivo. Uvjet se zna.
VEČERNJI BREVIJAR