Poslije zabrane, pa povlačenja zabrane, splitska bi predstava Bakhe
mogla postati i puno gledanijom nego što bi inače bila. Možda će
predstava, nakon političkog igrokaza koji joj je prethodio, u kazalište
privući i one koji u njega samo slučajno zalaze. I nakon zabrane, i
njezina nepovlačenja, na Thompsonove bi koncerte mogli početi dolaziti
i neki koji do umaške zabrane nisu. Kao što su njegovo pravo počeli
braniti i oni koji ga ne vole, ali kojima su mrske političke zabrane i
petljanje političara u sve.
U Splitu, gdje više nije na vlasti politički i medijski proskribirana
vlaška, brđanski primitivna “ultradesnica”, netko je zabranio
predstavu! Kolika je uloga u toj zabrani “fetivih Splićana”, poput
Petra Selema, a kolika već urbano sviklih i kultiviranih, poput Milana
Štrljića, možda i nije najbitnije.
Puno je bitnija nova pojava politički revnih i udvornički voljnih,
podanički sklonih i karijeristički zabrinutih, uplašenih što će im
politički moćni premijer Ivo Sanader reći na predstavu u kojoj se s
prizorom sa splitske rive podsjeća na njegovu nedavnu političku
prošlost, na potporu Mirku Norcu, na premijerove riječi: “Nema te
zemlje koja bi se odrekla svojih heroja!” U orvelovskoj težnji za
ispravljanjem prošlosti netko se pobojao da će taj prizor poremetiti
već započeto “usklađivanje prošlosti” s promijenjenim političkim
okolnostima, tj. sa sadašnjošću.
Rušenjem zabrane s prizorom o svojoj danas nepoćudnoj prošlosti
premijer je još jednom postigao demokratski efekt. Ispravljajući još
jednu bedastoću poslušnika spremnih da mu ugode, ali nespretnih i
nesposobnih da to učine, a da mu javno ne naškode, Sanader je svojom
intervencijom protiv zabrane Bakhe iznova ostavio javni dojam
“spasitelja demokracije”. Do sada je tako bilo već nekoliko puta.
Kada je srušio prijedlog o PDV-u na televizijsku pretplatu HRT-u, zbilo
se slično “demokratsko poentiranje” i za sudske presude nekadašnjem
“političkom disidentu” Predragu Matvejeviću kada je Sanader svoj stav
izuzeo kao javni stav premijera, a podveo ga pod privatnu egidu člana
PEN-a! Kada je pak na prapočetku javne rasprave o jezičnim nijansama,
da li ubuduće, kao i do tada, pisati “neću” ili, po novom prijedlogu,
“ne ću”, rekao da će on i dalje pisati “neću”. Javna je rasprava o
pravopisu potom stala, a premijer je svoj stav, kao i u slučaju
Matvejević, branio kao svoje “privatno mišljenje”!
I predsjednik Stjepan Mesić može svoje uvjetovanje da će doći na
teniski turnir u Umagu ako te večeri u Umagu ne bude pjevao Thompson,
taj svoj uvjet također, braniti “osobnim mišljenjem”. Mesićevo je
demokratsko pravo da Thompsona ne voli. Jedino je problem, kao i kod
premijera, kako odijeliti privatno i javno, tj. gdje završava građanin
Stipe Mesić, a počinje predsjednik Stjepan Mesić. Legitimno je pravo i
građanina i predsjednika Mesića da Thompsona ne voli.
Ali što je s također legitimnim i demokratskim pravom onih koji toga
pjevača vole? Zašto bi predsjednikovo pravo bilo demokratski preče i
jače od njihova? Po čemu ono to može biti, osim po političkoj moći i po
političkoj volji da se ta moć i iskoristi? Damir Kajin, koji je tu moć
i pokrenuo, bio bi sigurno i mimo nje protivan Thompsonovu pjevanju u
Istri. I najvjerojatnije bi zabranu i ishodio.
Kao što splitsku kazališnu vlast u pokušaju dodvoravanja najvišoj
političkoj vlasti nije omeo dojam o vlastitoj “kulturnoj širini”, nije
ni Kajina dojam da je “posljednji saborski liberal”. Liberal, koji u
Saboru priča što se sjeti, koristeći se i demokratskim “pravom na
glupost”, u Istri ne dopušta pravo da netko sluša muziku koja se njemu
ne sviđa!
Poslije Umaga i Splita Hrvatska se nanovo pokazala državom nezrele
demokracije, u kojoj se demokracija manifestira kao parada
višestranačja i ritual slobodnih izbora, kao neformalno pravo
političara da se pačaju u sve.
BIJEDA POLITIKE
