Sandra Švaljek, ravnateljica Ekonomskog instituta Zagreb,
predvodila je stručnu skupinu kojoj je premijer Sanader povjerio da
predloži antirecesijske mjere. Odbijene su prije nego što su
bile službeno predstavljene. Trideset devetogodišnja Sandra
Švaljek brzo se pribrala i rekla: Na nama je da upozorimo,
Vlada odlučuje... Rođena Krapinka, doktorirala je na Ekonomskom
fakultetu iz fiskalnog deficita i javnog duga. Na Ekonomski institut
dolazi 1992. godine, a u 2005. godini dolazi na čelo institucije u
kojoj su djelovali najbolji hrvatski ekonomisti.
O Vladinim planovima za drugi mirovinski stup Sandra Švaljek
je čula zajedno s ostalim kolegama iz Ekonomskog vijeća na konferenciji
za novinare.
• Da ste imali
tu informaciju u vrijeme kad ste pripremali prijedlog antirecesijskih
mjera, bi li se nešto promijenilo? Želi li Vlada na taj
način pokriti deficit?
– Iskreno rečeno, voljela bih o tome čuti više
informacija. Znam o tome samo ono što je rečeno na
konferenciji za novinare.
• Premijer i
ministri nisu ništa o tome rekli tijekom sjednice Ekonomskog
vijeća koja je prethodila konferenciji za novinare?
– Na samoj je sjednici bilo rečeno da s drugim mirovinskim
stupom nešto ne valja. Razumjela sam iz toga da
nešto treba učiniti s onim dijelom populacije koja je imala
između 40 i 50 godina 2002. godine, u vrijeme uvođenja mirovinske
reforme. Ta će generacija u mirovinama biti najviše na
gubitku i svi znamo da s tim u vezi treba nešto učiniti, jer
će njihove mirovine biti bitno niže nego onih koji su ostali u prvom
stupu. Međutim, na sjednici nije bilo rečeno mnogo više od
toga, i tek na konferenciji za novinare čulo se da će svi moći birati
– ostati u drugom stupu ili se vratiti u prvi stup.
• Ako svi mogu
izabrati povratak u prvi stup, a ne samo stariji osiguranici,
što to znači?
– Bojim se da se na taj način gubi osnovna ideja mirovinske
reforme. To je bila jedna od najvažnijih reformi u novije doba, koja je
trebala osigurati dugoročnu održivost mirovinskog sustava. Uz ukidanje
drugog stupa mirovinskog osiguranja, vraćamo se na sustav
međugeneracijske solidarnosti koji je dugoročno neodrživ zbog velikog
broja umirovljenika u odnosu na one koji uplaćuju mirovinsko osiguranje.
• Ako bi se
mogućnost izbora odnosila samo na starije osiguranike?
– Smatram da bi bolja varijanta bila da se za njih mijenja
formula izračuna mirovine nego da izlaze iz drugog stupa. Temelji
mirovinskog sustava ne bi se narušili ni da se pravo opcije
ostavi samo onima koji su u vrijeme uvođenja reforme imali između 40 i
50 godina.
• Što
bi ukidanje drugog stupa značilo za tekuću fiskalnu godinu?
– Za sada o namjeri Vlade imam premalo informacija. No, ako
bi doista drugi stup bio ukinut, smatram da bi to izazvalo dugoročno
snažne poremećaje. Ako je istina da se time želi dobiti novac za ovu
godinu, onda je to kratkoročno razmišljanje, ali nadam se da
se o tome ne radi.
• Da ste imali
tu informaciju ranije, što biste rekli?
– Moje bi stajalište sigurno bilo da se mirovinska
reforma ne smije dovoditi u pitanje. Ono što bi dugoročno
trebalo mijenjati jesu izdvajanja u drugi stup. Taj postotak izdvajanja
trebao se iz godine u godinu povećavati, a ostao je na 5 posto,
što je premalo da bi se akumulirale dovoljne mirovine.
Takvim nečinjenjem, mirovinska reforma jest na neki način dovedena u
pitanje, no to se i sad može popraviti tako da se stopa doprinosa za
drugi stup poveća, a smanji stopa doprinosa za prvi stup mirovinskog
osiguranja.
•
Teško je zamisliti da se smanje doprinosi za mirovinski
sustav koji idu državi u situaciji kad ona godišnje daje 15
milijardi od poreza za mirovine?
– Problem je u tome da u području mirovinskog sustava imamo
tendenciju koju ne smijemo zanemariti, a to je da je broj umirovljenika
u odnosu na broj zaposlenih sve veći i veći. Je li u ovom trenutku
važnije kako napuniti državnu blagajnu ili razmišljati o
tome kako će preživljavati umirovljenici u budućnosti? Ja mislim da je
ovo drugo važnije.
• Velike su
razlike oko toga kako trenutnu situaciju vide ekonomski stručnjaci i
kako je vidi Vlada. Ekonomisti i poduzetnici su silno zabrinuti, Vlada
ni u približno sličnoj mjeri. Zašto je tako?
–Trenutna situacija se ne može ignorirati. Ona nije dobra
nigdje u svijetu. Ne može biti dobra ni u Hrvatskoj. Hrvatska ima
dodatni problem što je niz godina generirala neravnoteže
koje se sad pokazuju kao golem teret. Kad imate te neravnoteže,
manevarski prostor za vođenje ekonomske politike vrlo je uzak. Rekla
bih da su gospodarstvenici s pravom zabrinuti. Imamo nagomilane
probleme na koje se sad nadogradila kriza u svijetu, prvo financijska,
a potom i ona u realnom sektoru. Svako zabijanje glave u pijesak i
igranje na mali postotak vjerojatnosti da će stvari biti u redu
neozbiljno je.
• Znači li to da
je vanjska kriza dobro došla Hrvatskoj jer joj pomaže da se
“otrijezni”, da promijeni politiku i trendove?
– Netko je još puno ranije rekao da Hrvatskoj
treba kriza kako bi se stvari posložile i sjele na pravo mjesto.
Voljela bih da je to ta kriza koja će nas natjerati da razmislimo gdje
smo, kako se ponašamo i kakvu politiku vodimo. I da se
podigne razina svijesti, da bismo krenuli u drugom smjeru.
• Komunicirate s
ljudima koji vode državu i nacionalnu ekonomiju. Biste li rekli da se
pod utjecajem krize mijenjaju njihova shvaćanja?
– Mislim da se i dalje previše živi u uvjerenju da
će stvari biti dobre i da nema nužne spremnosti za promjene
ponašanja.
• Jeste li bili
razočarani kad je HDZ odbacio glavninu antirecesijskih mjera Ekonomskog
instituta prije nego što su bile službeno predstavljene?
– Nema mjesta razočaranju. Kao ravnateljica Ekonomskog
instituta ocjenjujem da smo dobro obavili naš zadatak. Kao
profesionalci, uvijek ćemo dati savjet kad se to od nas traži. U svakom
slučaju, bilo bi pretenciozno očekivati da će se politika rukovoditi
isključivo ekonomskom logikom.
• Ne radi se o
tome da Vlada nije prihvatila sve savjete Instituta, nego nije
prihvatila onaj najvažniji, da odmah smanji javnu potrošnju
i rebalansira proračun.
– Problem je u tome što se naše
percepcije bitno razlikuju. Percepcija ekonomista je da Hrvatska ove
godine ima puno ozbiljnih problema. Percepcija Vlade je da su to
problemi s kojima se može jednostavno suočiti. U realnom sektoru,
problemi proizlaze iz manjka narudžbi s inozemnog tržišta,
iz manje potražnje za turističkim uslugama. Istodobno, problem je i
financiranje. Upozorili smo Vladu da će se priljev kapitala u Hrvatsku
znatno smanjiti u odnosu na prethodne godine, a činjenica je da smo
stalno, otkad Hrvatska postoji, imali negativnu štednju te
da smo morali uvoziti štednju iz inozemstva. Taj je priljev
kapitala bio preduvjet za gospodarski rast, a kad priljeva kapitala
nema, nema ni tog oslonca rastu.
• Što
je trebalo učiniti na rashodnoj strani proračuna? Koje
troškove preporučujete smanjiti?
– Naša je ideja bila bitno smanjiti državnu
potrošnju. Ako pođemo od pretpostavke da bi radi očuvanja
kreditnog rejtinga ukupnoga gospodarstva i sprečavanja istiskivanja
ostalih sektora iz mogućnosti financiranja proračun morao biti
uravnotežen i da će se prihodi smanjiti za barem tri milijarde kuna, na
razini središnje države nedostajalo bi 5,4 milijarde kuna.
Tome treba dodati i trošak mjera što smo ih
predlagali, a koje bi smanjile prihode za recimo 1,5 milijardu, pa
možemo govoriti o nužnom smanjenju rashoda za oko 7 milijardi kuna. To
je mnogo novca. Međutim, možemo to gledati i drukčije – s
uštedom od npr. 6 milijardi kuna razina rashoda bila bi
jednaka prošlogodišnjoj, a to nije mala razina.
Naravno, to bi podrazumijevalo određene rezove na strani mase plaća i
mirovina – masa plaća i masa mirovina morale bi ostati iste
kao prošle godine.
• Koliko biste
smanjili ulaganja u infrastrukturne projekte?
– Polazište radne grupe koja je pripremala
prijedlog mjera bilo je da ne treba bitno smanjiti te investicije.
Više smo se bavili subvencijama, za koje smatramo da ih
treba restrukturirati, odnosno preusmjeriti u poticanje izvoza i
financiranje malih i srednjih poduzeća koja će ove godine imati najveće
probleme. Uštede se mogu napraviti i u transferima u naravi,
u socijalnim rashodima koji ne pogađaju cilj. Naveli smo za primjer
besplatne udžbenike i ostale programe koji idu u korist svih, ne samo
najsiromašnijih. Predložili smo i smanjenje materijalnih
troškova.
• Smatrate da je
na taj način moguće uštedjeti 7 milijardi kuna?
Što s Pelješkim mostom?
– Uvijek kažem da je proračun rezultat političkog procesa. Mi
ekonomisti to ponekad zanemarujemo, voljeli bismo da sve bude kako smo
mi zamislili, ali treba imati na umu političku prirodu izrade i
donošenja proračuna. Mogu razumjeti da neki izdaci moraju
ostati u strukturi izdataka zbog političkih razloga.
CIJELI INTERVJU
PROČITAJTE U SUBOTNJEM VEČERNJEM
LISTU
Lošiji scenarij
• Kakva će biti
ekonomska situacija recimo u listopadu ove godine?
– Ako se država uspije zadužiti u inozemstvu, ako se i
privatni sektor uspije refinancirati u inozemstvu, moglo bi se činiti
da smo se izvukli. Međutim, to je igranje na sreću. Država će se
najvjerojatnije uspjeti zadužiti, ali pitanje je hoće li to poći za
rukom i gospodarstvu, pa se bojim dosta lošijeg scenarija od
onog koji smo predvidjeli kad smo rekli da će gospodarstvo pasti za 1,4
posto. U tom slučaju, pad bi mogao biti znatno veći.
