U 07.00 stakla u Lidijinoj sobi postupno su prešla iz crne u bijelu boju i upalila se umjetna rasvjeta za koju je proizvođač tvrdio da savršeno oponaša prirodno danje svjetlo. Lidija je pokrila lice rukama da obrani svoje moderno roze oči od svjetla no čip ugrađen pod kožu na njezinoj sljepoočnici počeo je emitirati bolan alarm-signal koji se nije zaustavio sve dok se nije uspravila u sjedeći položaj. Kozmetička tvrtka za koju je radila, PerfectDoll, zahtijevala je da svi zaposlenici imaju aplikaciju za alarm da se osiguraju kako nikad neće kasniti na posao. Isto tako bi se navečer uključivala aplikacija za spavanje kako bi bilo osigurano da zaposlenici dobiju maksimalnu količinu sna za produktivnost.
Lidija je odgurnula pokrivače i stala na disk ispred kreveta te odbacila spavaćicu. U istom trenutku posteljina se složila, a krevet se uvukao u zid. Iznad nje se pojavio drugi disk, tuš. Nakon tuširanja i sušenja, desnom rukom dvaput je pljesnula lijevi dlan da otključa mobitel Kad se na njemu uključio zaslon, uključila je odijevanje..
Hana, poslužiteljica-android doletjela je u prostoriju.„Dobro jutro, Lidija! Doručak je poslužen.“ Izravnala je trokutasti dlan i replicirala Lidijinu tabletu.
Lidija ju je ubacila u usta i zalila svježe repliciranom čašom vode. Smjesta se razbudila. Hanin dlan se pretvorio u masku koju je prislonila na ženino lice. Instantno savršena šminka.
U tom trenutku se iz dječje sobe začuo prodoran plač. Lidijino besprijekorno lice pretvorilo se u uplašenu grimasu. Dvaput je lupila stopalom po disku i teleportirala se u Lorijanovu sobu skupa s Hanom. Sjedio je na svom disku i vrištao držeći se za ruku koja je bila okrenuta pod krajnje neprirodnim kutem.
„Lidija, Lorijan je slomio ruku“, android je istaknuo očito.
„Hvala, Hana, vidim to i sama“, rekla je, ne djelujući vrlo uplašeno za sinovu dobrobit. Prišla mu je i potapšala sljepoočnicu da upali zaslon na njegovom licu i uključila otpuštanje anestetika. „Daj, Lorijane, ne budi takvo dijete. Meni su u tvojoj dobi već dvaput zamijenili ruku, a ti još uvijek imaš svoju. To je potrošna roba.“ Uzela je narukvicu prve pomoći koju je Hana replicirala i smjestila je na slomljeno mjesto. Ruka se izravnala i zarasla. „Eto, kao nov“, nasmiješila se.
„Hvala, mama“, rekao je dječak. „Idem se ulogirati u školu.“
„S crvenim očima? Ne bih rekla. Djeca sad nose srebrne.“
„Ali mama!“ protestirao je, dok je Lidija na zaslonu na njegovom licu namještala boju očiju. „Svi mom razredu imaju crvene!“
„Pa što? Da svi u tvom razredu zaključe jesti prirodno uzgojenu hranu, bi li i ti?“ Lorijanove oči promijenile su boju u srebrnu. „Eto, sad možeš ići.“
Dvaput je lupila nogom i vratila se u svoju sobu.
„Lidija, imaš poziv od majke“, obavijestila ju je Hana.
„U redu, stavi ju na ekran.“
„Dobro jutro, Lidija! Nadam se da si se naspavala.“
„Dobro jutro majko. Može li ovo pričekati? Moram se ulogirati na posao.“
„Samo sam te željela pitati hoćete li me ti i Lorijan uskoro posjetiti.“
„Majko, pa znaš da ga ne mogu teleportirati van! Nabavi novi model teleportera i dođi k nama.“
„Ali bilo bi tako šteta da bar jednom ne vidi Hrvatsku. Mogla bih mu pokazati Medvednicu, odvesti ga na Plitivice... A i Lana se omacila! Da vidiš kako su mačići slatki!“
„Mama... Ozbiljno? Šuma? Jezero? Mačke?! Samo ti preferiraš divljinu i zvijeri umjesto civilizacije i najsofisticiraijih robota. Lorijan nikada nije bio vani! A zašto i bi? Ima apsolutno sve u stanu. Pao bi u šok da ga dovedem u tu pustopoljinu, a ni ja se baš ne želim vraćati. Vidjet ćemo se kad dođeš tu.“
„Ali, Lidija...“
„Ne, kraj priče! Moram na posao.“ S time je prekinula razgovor i potapšala sljepoočnicu da se umreži na posao.
