Smrt Arsena Dedića rastužila je mnoge pa su danas društvene mreže prepune posveta preminulom glazbeniku. Posvetila mu je nekoliko crtica i glumica Ana Majhenić, koja je uz Arsenovu glazbu odrasla. Kada ga je konačno upoznala preko svog partnera Arsena, kaže, bila je previše zbunjena i zatečena, no sjeća se njegova šarma.
– Pratio me kroz život, a da nije ni znao. Uz njega sam plakala, ljubila, smijala se, markirala, pila, upisala akademiju, opet malo plakala, prijetila se, pušila, obračunavala sa svijetom, sa sobom, uzdisala, mislila, buljila, mislila, učila… to što je on pisao i pjevao…istine, zapažanja, emocionalna zapažanja, cinična, lagana, banalna, trpka, velika, mala, srednja, … bard, svećenik, prorok riječi, maestro, pojam, razdoblje, glazba, govornik, poezija sama… Prvi put sam se s njim susrela, sjećam se, imala sam negdje šest godina, stajao je na polici, zapakiran u dvije kazete, „Otisak autora“ i „Arsen Dedić“. Ovaj „Otisak autora“ mi je uvijek izgledao zastrašujuće, tamno, a i pjevao je nekoj Ines da se ne da. Uvijek sam kao mala mislila, što je toj Ines i kome da se ne da ili čemu, pjevao je tamno, tada mi se činilo tužno… Poslije sam svjetski tulila, tamo negdje u srednjoj školi prema prvom faksu, na „Otkako te ne volim“, jer, hej, tko nije tulio na to…proživljavajući jednu od onih važnih ljubavnih kriza odrastanja jer mi nitko nije jasno rekao da ljubavi ima, da će je biti, da nije ljubav jedna, sama, jedina, da je ljubav iza ugla (ne mislim na ugao Gajeve), da je ljubav prijelazna, nepotrošna, nehlapljiva, da je ljubav ciklična, moćna, velika… pa sam tako tulila uvjeravajući se da mi se „vraća okus kao poslije bolesti… osmijeh mi se vraća, nećeš me prepoznati, kao na slobodi opet učim jesti, hodati“, a zapravo mi se bljuvalo od toga što sam još uvijek bila zatelebana u tog nekog i povrijeđena. A onda mi se jednog dana, uskoro, kako to već u tim godinama bude – „uskoro“ i „dramatično“ – osmijeh vratio kao poslije bolesti. Ali nije mi više bilo prazno, samo lakše.
Uzdisala sam na „Tvoje nježne godine“. Jer je to bila pjesma za uzdisanje. Isto tamo negdje početkom mojih dvadesetih. Pjesma o jednoj epskoj ljubavi, o dva nespojiva svemira, iako mi se iz današnje racionalne perspektive čini da se sve može spojiti ako je volje, ali na racio se ne uzdiše uzdisati. „Tvoje nježne godine, što mi mogu dati, tvoje srce dugo, znam, neće da me shvati, tvoje oči pune sna, kako da me slijede, moje pjesme tužne su, za te još ne vrijede.“ Pa kako da čovjek ne sjedne na pod nakon toga i nikad više ne ustane, nego samo ostane uzdisati. O, prokleta, o, nemoguća, o, ljubav, o! O!
Tu sam negdje shvatila i fatalnu Ines. I čemu da se ne da. I zašto. I svaki put bi mi se noge odsjekle kad bi baršunasto šaputao u disckmanu: „Znam, da će još biti mladosti, ali ne više ovakve, u prosjeku 1938. ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite i ta će mi mladost teško pasti…more od olova i nebo od borova… na brzinu pokupljeno rublje pred kišu, nestalo je svjetla s tom bjelinom, još malo šetnje uz more i gotovo.“ Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite…nešto čega se i danas znam bojati i što mi sijevne kroz glavu… ta mladost prolazna i neprolazna i ljubav i Mozart Requiem Agnus Dei…
S njim sam voljela i Zagreb „sastajemo se godinama, pod velom noći, negdje na Griču“, „ponovno je jesen na uglu Frankopanske i Prilaza, na trgu koji je za mene središte svijeta i središte mog srca…osipa se zemlja od koje smo načinjeni od milja i očajanja, u jednom tako običnom času, kao što je piće u „Operi“ u Hrvatskoj – oko 13.30, početkom jeseni…“
Smijala sam se s njim kad sam upisala Akademiju i mislila o tome, mislila... jer „kažu da nema malih uloga, blistaju niski vrhunci, sve su te riječi utjehe smislili mali glumci, svuda su isti zakoni, postoji šljam i krema, kažu da nema malih uloga – ma vraga nema!“ I mislila o tome, mislim i danas…
Pamtila sam samo sretne dane, voljela na svoj način, i ne znajući da sam na izgubljenom brodu, vikala bih „Kopno“, a gledala sam vodu, i ne znam da l' dan će doći kad ćemo sami ostati, kad ćemo dugo pričati jedno drugome sav život svoj i mijenjat ću te gorim, posvuda i stalno pred licem javnosti i ilegalno, sve je to od lošeg vina… sve sam to s njim, sve. Svi smo. Generacije.
Onda sam i upoznala jednog dana Arsena, preko partnera mi Arsena, koji je po Arsenu dobio ime – Arsen. Stajali smo ispred Arsenovog stana i rukovali se i ne sjećam se što je rekao, bila sam previše zbunjena i zatečena da zapamtim, ali znam da je bilo šarmantno, pomalo šarmerski, ali kavalirski britko i značajno.
I kao što je on napisao da: „poslije ljubavi ostaje laka uznemirenost kad u prolazu udahnemo poznati parfem na nepoznatoj ženi“, tako će me Zagreb podsjećati na njega i ljudi i događaji i stanja i uzdisaji i „za kraj, za kraj koliko hoću, nude mi sve na svijetu, popustim malo omču i kažem – cigaretu.'' Laku noć i mirno more! – napisala je glumica.
>>Đorđe Balašević: Velika je sada tuga... otišla je istinska legenda, legenda svjetskog kalibra...
>>Preminuo legendarni kantautor Arsen Dedić
