Prešao sam onu malu, ali veoma opasnu zebru između tramvajske stanice na Britancu i Konzuma na ćošku te odmah zauzeo položaj da pređem i onu drugu, nešto malo veću i ništa manje opasnu na Ilici. Onu koja spaja taj Konzum s jedne strane i kafić Ilički trg s druge. Nemojte da vas zavara na brzaka zalijepljeni natpis na vratima tog kafića; 'zatvoreno radi preuređenja'. Do toga neće doći tako skoro.
Spomenute zebre - zato između ostaloga ovo i pišem - opasne su po život i iskreno me čudi da više ljudi tu nije nastradalo.
Prava je sreća da sam, evo, u jednom komadu prešao tu prvu zebru.
Na ovoj drugoj udario me, doduše, taksist koji je vozio u suprotnom smjeru, ali već i sama činjenica da sam samo s manjom ozljedom prešao obje zebre - velik je uspjeh.
'Živ sam!', podviknuo sam onako više za sebe, ali kada sam vidio koje sve opasnosti još vrebaju do Jelačić platza, a gdje sam imao dogovor s Ćirom Blaževićem, brzo sam dodao i ono oprezno: 'barem zasad!'
Elem, šepajući prošao sam pokraj kafića koji se hvali dobrom kavom i poznatim 'baristima', tim nevjerojatno napornim stručnjacima koji su od tog jednostavnog crnog napitka napravili nauku. Osobno takve lokale izbjegavam, a ovaj, unatoč daleko najsimpatičnijim konobaricama u gradu, pogotovo. Kako je, međutim, bio zatvoren, nisam se ustručavao tuda proći, ali da sam pogriješio shvatio sam čim je iz unutarnjeg dvorišta zgrade izašao jedan poznanik kojega inače također rado izbjegavam. Pitao me što tu radim te zar nisam i dalje u Gajevoj, tamo između hotela Dubrovnik, Charliea i restorana Boban.
'Tvoj Bermudski trokut', rekao je aludirajući na moju staru šalu da su tamo umjesto brodova i aviona, kao što je slučaj kod pravih Bermuda, na nekoliko sati znale nestati neke od najljepših zagrebačkih puca.
Na brzaka sam mu objasnio da se u međuvremenu jedna od njih i zadržala kod mene, a tridesetak kvadratnih metara u kojima sam do tada obitavao nije bilo dovoljno ni za njezine cipele, a kamoli dijete koje smo s vremenom dobili.
'Sad sam na Britancu', pojasnio sam, ali i prije nego što sam mu stigao reći da je upitno i to koliko ću tu ostati jer mi je zgrada loše prošla u potresu, on mi je rekao kako mi je to još bolje jer je tu - pazite molim vas ovo - najbolja kava u gradu. Pri tome je, jasno, pokazivao prema tom malom kafiću za koji sam, zapravo, mogao i pretpostaviti da imponira takvom dosadnjakoviću poput njega. Odustao sam odmah od one priče o tome gdje sam bio u trenutku potresa i kakav mi je zabatni zid, a koju valjda po automatizmu posljednjih godina vodim sa svima koje ovako slučajno sretnem.
Bilo je samo važno pobjeći što prije od ove daveži iz unutarnjeg dvorišta.
Unatoč maloprije zadobivenoj ozljedi pretrčao sam stoga, cestu i prešao na drugu stranu. Odjedanput me više nije bilo briga ni što tu nema pješačkog prijelaza, ni što je Ilica prometno opasna ulica.
Ima na Ilici, shvatio sam, i gorih stvari od toga da se završi pod nečijim automobilskim gumama...
Prelaskom ceste ostao sam, međutim, bez privilegija hodanja po pločniku. Nekoliko zgrada je, naime, na svoju ruku započelo s obnovom pa se od skela tuda nije moglo prolaziti.
Koliko dugo će se ovuda još hodati po tramvajskim tračnicama, pitao sam se, ne želeći zapravo ni znati točan odgovor na to pitanje.
Zastao sam tek tamo kod Frankopanske gdje je neki predstavnik suvlasnika zgrade istaknuo obavijest da je prolazak na vlastitu odgovornost i, ponovno prešao cestu prema Obrtničkom prolazu. Tamo je inače uvijek velika gužva, a sada - u ovom post-potresnom i virusnom razdoblju - nikoga nije bilo i sve je djelovalo otužno. Ni Kerempuh, kraj kojega sam uskoro prošao, već mjesecima nije redovit u podizanju svog zastora... Preobraženska je bila prazna, u Margaretskoj samo atraktivna vlasnica Orangea i kuhar Jefrey Vella dogovaraju menu, a ni u Frane Petrića nije bilo nikoga.
Ljude u tim inače prekrasnim i, veoma napučenim ulicama, zamijenile su policijske trake koje su označavale kuda se smije, a kuda ne smije kretati.
Da kojim slučajem Suki nije bio ispred Bulldoga, i Bogovićeva - ta žila kucavica grada - zjapila bi prazna…
Ćiro Blažević me čekao ispred apoteke na trgu. Išao je, kaže, kupiti još onih krpa za nos i usta, kako je nazivao medicinske maske, da se netko od nas ne bi slučajno zarazio.
'Kako podnosite sve ovo?', pitao sam ga znajući da je kontakt s ljudima nešto za što živi, a sada, jebatga, upravo to ljudima donosi smrt. Nema više pozdravljanja po cesti, rukovanja, grljenja i fotografiranja, a koje do sada još uvijek nikome nije odbio.
'Slušaj, sine...', započeo je paleći jednu od onih tankih, šminkerskih cigareta,'sve će na kraju ipak biti dobro!'
Bilo je u ovom teškom razdoblju i mnogo pozitivne energije koja nipošto nije za zanemariti ili, ne daj Bože, zaboraviti. Nakon toga počeo je skoro pa u jednom dahu nabrajati...
Djevojka koja je za vrijeme poplave skočila u prljavu vodu ispod podvožnjaka kako bi spasila čovjeka bez noge, riskirajući pri tome vlastiti život, netko je na koga moramo stalno misliti. Isto vrijedi i za onog tipa s Trnja, onog heroja ulice što je otvorio branu i tako spasio cijeli kvart. To što se idući dan pijan vratio na lice mjesta i potukao s policijom, primijetio je Ćirohito duhovito, samo učvršćuje njegov status kvartovske legende.
Bad Blue Boysi, nadalje, koji su prvo spašavali Palčiće iz Petrove, pa onda genijalnom akcijom prodaje starih dresova sakupili dovoljno novca da ih tamo vrate, također zaslužuju da ih se zapamti. Bez obzira što su meni svojevremeno, prisjetio se, jebali sve po spisku… Dobri su to momci! Nikako ne smijemo zanemariti ni one zgodne djevojke koje su odmah nakon potresa - tlo je još uvijek podrhtavalo - skupile skoro više novca za obnovu čak i od mog dobrog prijatelja Plenkovića u Briselu...
Svi oni, ali i mnogi drugi, heroji su zahvaljujući kojima sam uvjeren da ćemo savladati ovu boleštinu i onda ponovno podići ovaj lijepi grad iz pepela.
'Vjeruj svome Ćiri!', podviknuo je za kraj i ugasio cigaretu. Vraćajući se nakon toga na Britanac, ovaj put ipak tramvajem jer me noga od one na pješačkom prijelazu zadobivene ozljede počela strašno boljeti, a nisam naravno ni želio ponovno sresti onog udava iz Elis caffea, Ilicu sam promatrao nekim sasvim drugim očima. Onim koje mi je otvorio Ćiro! U svim tim kupolama na zgradama koje vise samo na nekoj tankoj niti, raspadnutim fasadama i rupama u krovištima, sada sam vidio isključivo ljepotu ponovnog rođenja grada, potencijal i, nije me sramota priznati - nadu.
Nakon dugo vremena ponovno sam bio optimističan!
Ništa, naravno, više neće biti kao prije, ali centar grada će nam, shvatio sam, tek sada pokazati koliko je zapravo snažan. Valjda ću preživjeti prelazak ceste preko zebre na Britancu, onaj opasni između tramvajske stanice i Konzuma na ćošku, pa da u godinama koje su pred nama posvjedočim tom neminovnom boljitku...
VIDEO Netflixov dokumentarac o Ronaldovoj Georgini ima najgore ocjene publike: 'Plitko i površno'
