Prva svemirska letjelica Luna II spustila se na Mjesec, predstavljen je automobil Mini, premijerno je prikazan "Ben Hur", debitirala je prva sezona "Zone sumraka", u Koprivnici je teta Zlata Bartl osmislila Vegetu, u Zagrebu je sagrađen ilički neboder i pušten u promet Most slobode. Rodila se Barbie, ugrađena je prva premosnica (pacemaker), konstruiran je prvi mikročip, netko je smislio prve najlonke. Iste godine izašle su i novine koje će o svemu tome pisati: Večernji list.
"Na svim stranama, poražen kišom, Zagreb je jučer pružao žalosnu sliku. Vodena stihija obarala je sve zapreke, prodirala je u podrumske stanove i skladišta, natjeravši potočne bujice da napuste svoja korita. Šteta je velika, ali je Zagreb, poučen iskustvom prošlih dana, uspješno suprotstavio 'barikade' na kojima je napad ublažen..." ‒ upravo ovom dramatičnom pričom s ulica hrvatske metropole, koja zbog važnosti dominira i naslovnom stranicom pod naslovom "Kiše... dokle?", svjetlo dana tog je 1. srpnja 1959. ugledao prvi broj.
Uredništvo je odabralo i druge teme od javnog interesa, poput one o završetku zasjedanja Savezne narodne skupštine u Beogradu gdje je usvojeno nekoliko zakonskih propisa "značajnih za naš daljnji društveni život i razvitak zemlje", poput prijedloga o izmjenama, sada mnogo humanijeg Krivičnog zakona, pa se smrtna kazna više neće zamjenjivati doživotnim zatvorom, nego zatvorom u trajanju od najviše 20 godina.
Prvi broj donosi i prvi od nastavaka svojevrsnog feljtona o bivšem američkom predsjedniku Harryju Trumanu, vanjskopolitički izvještaj iz Pariza o kroničnom nedostatku izgrađenih stanova u sve napučenijem Gradu Svjetlosti, ali i kratku crticu o sastanku glavnog uredništva novog zagrebačkog dnevnog lista s predsjedništvom Gradskog narodnog odbora, odnosno s gradonačelnikom Većeslavom Holjevcem.
"U duljem razgovoru, predsjednika Holjevca je upoznao s organizacijom i smjernicama rada redakcije drug Tomislav Golubović, glavni urednik Večernjeg lista. Izražavajući nadu da će novi list opravdati povjerenje koje mu je dano, da bude vjeran pratilac privrednog i društvenog života grada, drug Holjevac je zaželio uspjeh u radu redakciji Večernjeg lista", stoji u izvještaju sa sastanka, ilustriranog i zajedničkom fotografijom.
Novinari su prvom čovjeku Zagreba imali štošta ispričati. List se prodavao po tadašnjih 10 dinara, izlazio je svakog dana osim nedjelje, a tiskao se na 10 ili 12 stranica. Posebna priča bio je subotnji broj s dvostruko više stranica, 24, a od toga oko 12 stranica oglasa, i uz dvostruko višu cijenu od 20 dinara. Postojala su u startu dva izdanja dnevnog lista: prvo za unutrašnjost, drugo gradsko – zagrebačko.
GALERIJA: Sergej Ćetković zaplesao s Mijom Dimšić na predstavljanju svog novog albuma 'Kofer'
Prvi broj tiskan je u 63.500 primjeraka, što je, uzimajući u obzir dnevne prosjeke u 1959. godini, više nego zbroj naklada obaju dotadašnjih listova koji istog dana nestaju s tržišta i odlaze u arhive.
Naime, Zagreb je 1959. godine imao dva popodnevna dnevna lista: Narodni list, čiji je prvi broj tiskan 26. svibnja 1945. godine, i Večernji vjesnik, čiji je broj izašao 3. lipnja 1957. godine. Prvoga je, kao glasilo Socijalističkog saveza radnog naroda grada Zagreba i kao svoj matični list, izdavalo Novinsko i štamparsko poduzeće "Narodni list", a drugog Novinsko i štamparsko poduzeće "Vjesnik". Ovo potonje bilo je znatno veće i za izdavačku djelatnost Hrvatske važnije od Narodnog lista, no bez obzira na razmjerno veliku izdavačku tradiciju i na razvijenu i razgranatu novinsku i tiskarsku djelatnost, obje su kuće oskudijevale i u poslovnom prostoru i u tehničkim sredstvima, a prijetilo je i da ozbiljno zaostanu za novim tehnologijama.
Na scenu je stupio njihov izravni nasljednik – Večernji list, od početka prihvaćen, iako se njegova promocija obavljala u nepovoljno vrijeme: usred kišnog ljeta i vijestima "sušne" ljetne sezone.
No, glavni urednik, "drug" Golubović, i njegova desna i lijeva ruka, njegovi zamjenici Mira Gumhalter i Ladislav Melčicki, svoju su inspiraciju tražili i pronalazili u brojnim dramatičnim događanjima u Hrvatskoj, ondašnjoj državi i svijetu.
Tih godina, u osvit izlaska Večernjeg lista, bjesnio je rat u Vijetnamu, oružani sukob u eri tzv. hladnoga rata koji se odvijao na prostorima država Vijetnama, Laosa i Kambodže u razdoblju od 1. studenoga 1955. pa sve do pada Sajgona sedamdesetih. Taj rat zapravo je nastavak Prvog indokineskog rata (1946. – 1954.), a koji se vodio između Sjevernog Vijetnama – čiji su saveznici bili tadašnji Sovjetski Savez, Kina i ostale komunističke države – te vlade Južnog Vijetnama – čiji su najjači saveznik bile Sjedinjene Američke Države i druge antikomunističke zemlje. Tijekom rata ljudski gubitci na svim stranama bili su masovni. Procjenjuje se da se broj poginulih Vijetnamaca (vojnika i civila) kreće između 800 tisuća i 3,1 milijun. Uz to, procjenjuje se da je poginulo od 200 do 300 tisuća Kmera te od 20 do 200 tisuća pripadnika naroda Lao, uz više od 58 tisuća američkih vojnika.
Na drugoj strani svijeta otpočela je Kubanska revolucija, građanski rat koji se od 1953. do 1959. vodio na Kubi između režima proameričkog predsjednika Batiste na jednoj i ljevičarskih, nacionalističkih i prodemokratski orijentiranih ustanika na drugoj strani.
Nemira je bilo i u hrvatskom susjedstvu. Mađarska revolucija 1956. naziv je za ustanak protiv sovjetske prevlasti i za liberalizaciju društva od komunizma, koji je trajao od 23. listopada do 10. studenoga 1956. godine. Vođa pobune bio je mađarski premijer i reformist Imre Nagy.
Tih je godina otpočela i Svemirska utrka, neslužbeno natjecanje između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza koje je trajalo od 1957. do 1975. godine. Uključivala je usporedne napore obiju zemalja da istraže svemir umjetnim satelitima, da pošalju ljude u svemir i na Mjesec. Iako njezini korijeni leže u ranoj raketnoj tehnologiji i međunarodnoj zategnutosti nakon Drugog svjetskog rata, svemirska utrka započela je nakon sovjetskog lansiranja satelita Sputnik 1, dana 4. listopada 1957. godine.
Potom je 3. studenoga 1957. godine u svemir lansirana letjelica Sputnik 2. Od putnika, u njoj je bila samo kujica Lajka, koja je time postala prvo živo biće koje je sa Zemlje otputovalo u svemir. Sputnik 2 bila je letjelica koja nije imala mogućnost povratka na Zemlju, drugim riječima, kako bi utabali čovjeku put u svemir, Rusi su poslali psa ondje umrijeti.
Lajka je bila lutalica pronađena na moskovskim ulicama, a Sovjeti su je mjesecima pripremali da kroči tamo gdje nijedan čovjek nije kročio – u svemir. S Lajkom, u užem izboru bile su još dvije kujice – Albina i Muška, ali konačan odabir pao je na Lajku. Nakon višemjesečnog treninga, Lajka je stavljena u Sputnik 2, a letjelica je uspješno probila orbitu. Službena sovjetska izvješća govorila su da je Lajka uginula tek šestoga dana leta, kada je potrošen sav kisik. U tih šest dana navodno je 2570 puta obišla kuglu zemaljsku. Nakon nešto više od pet mjeseci, Sputnik se vratio u zemljinu atmosferu i izgorio je prije nego što je dotaknuo tlo.
Svemirska utrka postala je važan dio kulturnog i tehnološkog rivalstva između Sovjetskog Saveza i SAD-a tijekom hladnog rata. Svemirska tehnologija postala je posebno važna arena u ovom sukobu, i zbog svoje vojne primjene i zbog moguće psihološke koristi od naglo naraslog morala.
No, tih se godina rađala i Europska ekonomska zajednica (EEZ), osnovana 25. ožujka 1957. godine u Rimu. Utemeljilo ju je šest država članica Europske zajednica za ugljen i čelik, a osnovni ciljevi te organizacije bili su izgradnja zajedničkog tržišta na osnovu carinske unije, odnosno rješavanje svih privrednih prepreka, koordiniranje gospodarske politike i podizanje životnog standarda unutar Unije. Stupanjem Maastrichtskog ugovora na snagu, Europska ekonomska zajednica promijenila je ime u Europska zajednica te je s Europskom zajednicom za ugljen i čelik i Euratomom postala jedan od "tri stupa" na kojima se temelji Europska unija.
Kada je riječ o popularnoj kulturi, počinje i povijest videoigara koja seže do 1947. godine kada je Thomas T. Goldsmith patentirao ideju elektroničke igre na CRT ekranu. Tijekom ranih 50-ih pojavljuju se prve prave videoigre na Ferranti Mark I, prvom komercijalnom računalu u svijetu. Draughts (dama) i OXO (križić-kružić) 1952. postale su prve izrađene softverske videoigre. Prva videoigra koja je bila predstavljena javnosti bila je Tennis for Two (Tenis za dvoje) Williama Higinbothama 1958. godine.
No kakvo je ozračje vladalo u Hrvatskoj toga vremena u kojoj je počeo izlaziti Večernji list? Godinu ranije, tjedni informativni list Vjesnik u srijedu (VUS) 1958. objavljuje rezultate ankete provedene među srednjoškolcima o njihovoj najdražoj zabavi. Trećina ispitanika opredijelila se za čitanje, druga trećina za ples, a ostali za film, sport, kazalište i glazbu. Srednjoškolci su naveli da žarko žele biblioteku, vespu i televizor. Na pitanje "odobravate li seksualni život prije braka", 39% mladih odgovorilo je s "da", 32% s "ne".
Čak 32 posto zaposlenih u Hrvatskoj bile su žene. Takvim su suvremenim ženama bile namijenjene brojne rubrike pa su mogle naučiti o odijevanju, stanovanju, prehrani, zdravlju, obitelji, potrošnji. Zarađivale plaću ili ne, žene 50-ih postale su glavni nabavljači za nestašica i promicatelji potrošačke kulture u vremenima bolje opskrbe.
Pedesete godine 20. stoljeća bile su višestruko ključne godine u Hrvatskoj, u mnogo čemu, ali posebno za povijesni status kulture i umjetnosti, osobito filma na hrvatskim (i bivšim jugoslavenskim) prostorima. Bilo je to razdoblje definitivne razrade i standardizacije kinematografskog sustava u Hrvatskoj u sklopu nove državne tvorevine ‒ socijalističke Jugoslavije. To je, ujedno, bilo razdoblje ubrzana konstituiranja masovne urbane kulture u Hrvatskoj (i ondašnjoj Jugoslaviji), a film je bio jedan od četiri ključna imaginativno-konstitutivna čimbenika (uz novinstvo, radio i arhitekturu).
S time u vezi, to je bilo i "zlatno razdoblje" stabilizacije stilskog razvoja ‒ ubrzana sazrijevanja klasičnog stila te sustavne razrade različitih filmskih rodova.
Svojom inventivnošću filmove visoka dometa u cjelovečernjem igranom filmu uspostavljat će Bauer, Belan i Hadžić, u klasičnom dokumentarnom filmu Katić, Sremec, Belan, Golik, Babaja, u animiranom filmu dolaze braća Neugebauer, Dovniković, Petanjek, dok će se u drugoj polovici pedesetih posve nametnuti modernisti Vukotić, Kostelac, Mimica.
Samo godinu ranije prije izlaska prvog broja Večernjaka, već etablirani dnevni list Vjesnik vrvi člancima o novim dječjim igralištima, domovima kulture, radničkim i zadružnim domovima, čitaonicama, radioprijamnicima i prvim televizorima, grade se tisuće stanova diljem Hrvatske. No obećana je zemlja još daleko.
Igor Duda u knjizi "U potrazi za blagostanjem" piše da se prosječnom plaćom 1953. nije moglo kupiti ni pet pari običnih cipela. U isto vrijeme, Šveđanin je sebi mogao priuštiti stotinu i šezdeset pari.
Zasigurno se zato masovno pio sirup od malina razblažen vodom, popularni malinovac, sve dok 1956. nije stigla veličanstvena Cockta, glasoviti napitak s karakterističnim okusom šipka jugoslavenske proizvodnje. Naime, SFRJ nije željela dopustiti da se njezina omladina navuče na kapitalističku Coca-Colu, ali nije željela biti ni zemljom rigidna komunizma, pa je izbačen domaći pandan. Kako nitko nikada nije zaustavio "neman iz Atlante", Coca-Cola se uskoro probila i na jugoslavensko tržište, a naša Cockta lagano je pala u zaborav, premda nikada potpuno.
Godinama poslije, novinarka i književnica Slavenka Drakulić ovako će vidjeti to vrijeme: "Pamtim siromaštvo i uskraćenost, u vrijeme kada siromaštvo nije izgledalo strašno samo zato što su svi ostali bili jednako siromašni. To se zvalo socijalna pravda. Međutim, siromaštvo je bilo strašno zato što nismo ni znali da postoji nešto bolje." Ali, ne zadugo. Otvaraju se granice, put Zapada odlaze prvi gastarbajteri, ukidaju se vize za ulazak stranaca u zemlju. Nazivamo ih i turistima. Dolaze masovno i donose susret sa zapadnom potrošačkom kulturom, otvarajući neke posve nove horizonte, o kojima će, dakako, pisati i Večernji list.
Privući će ih i prvi Opatijski festival "jugoslavenske radiodifuzije", organiziran 1958. po uzoru na talijanski Sanremo, bio je popraćen dvjema senzacijama: Ivo Robić, tada već zvijezda, jedini je doputovao u vlastitom automobilu, a festival je izravno prenosila tada još eksperimentalna televizija. Hrvatski Sinatra pobijedio je s pjesmom "Moja mala djevojčica", koju je otpjevao u duetu s 14-godišnjom Zdenkom Vučković.
Prvi opatijski festival još će po nečemu ući u udžbenike: stih iz pobjedničke pjesme "Tata, kupi mi auto" sociolozi će označiti kao početak potrošačkog društva. Je li to nekome zasmetalo?
‒ Pjesma je postala jako popularna, cijela ju je Jugoslavija pjevala i kad je otpjevana, nitko to više nije mogao zaustaviti. Ne mislim da je to u političkim krugovima bilo shvaćeno kao rušenje principa komunizma. Uostalom, pjevala sam je Titu za Novu godinu na Brijunima i to je bila velika čast. Pjesmu su vrlo dobro prihvatili i političari koji će "Moju malu djevojčicu" i "Zeko i potočić" svojoj djeci pjevati prije spavanja ‒ prisjetila se Zdenka koja je čak 13 puta pjevala u Sovjetskom Savezu. ‒ Možete li vjerovati da smo mi njima donosili dašak Zapada?! Bilo im je čudno kako uopće smijemo pjevati – kazala je.
Prisjetila se tada i kako su prve ploče tih godina u zemlju donosili poznati sportaši i ansambl Lado, oni rijetki koji su putovali. Puls vremena dobro je osluškivao tadašnji Jugoton kada je 1956. otpočeo s izdavanjem i prvih long play ploča: imale su osam pjesama sa po 12 minuta glazbe na jednoj strani, a koštale su 1500 dinara. Prva ikad otisnuta LP ploča bila je ona Ive Robića. Nešto istočnije, na beogradskom Tašmajdanu gostuje talijanski lunapark, a s njim i prvi džuboksi s rock'n'roll standardima.
Ovaj novi glazbeni žanr upravo je, s američkog kontinenta, otpočeo sa širom popularizacijom. Ishodišta rock and rolla valja tražiti u subkulturi mladih ranih 50-ih na jugu SAD-a, u radovima pionira žanra kao što su Elvis Presley, Chuck Berry, Gene Vincent, Little Richard, Jerry Lee Lewis, Bill Haley i drugi, dok u opusu Elvisa Presleyja sredinom 50-ih žanr postiže punu komercijalnu i kritičarsku afirmaciju, premošćujući dotadašnje rasne i društvene razlike, uspješno integrirajući rani rock and roll u svjetsku srednju glazbenu struju. Koji je laganim korakom stizao i do naših meridijana, tako i na stranice Večernjeg lista.
Od samih je početaka bio zamišljen kao narodne novine i u 65 godina svog postojanja ta se orijentacija do dana današnjeg nikada nije promijenila. Mijenjalo se društvo, politike, države, no taj primat kao narodnih novina Večernjak nikad u svojoj povijesti nije ispuštao. Događaj se, naime, uistinu dogodio tek ako je o njemu pisao Večernji list.
Ubrzo je postalo jasno da je projekt uspio i da je uhvatio korak u svom pohodu prema čitateljima. U vrijeme kada je televizija utorkom imala "slobodan dan" i kad je radioemisija "Porodica Veselić" ponedjeljkom navečer doslovce praznila ulice, kad se u zagrebačkom kinu "Balkan" prikazivala premijera antologijskog vesterna "Obračun kod O.K. korala", Večernji list uspio se ušuljati u srca svojih čitatelja i ondje ostati sve do danas.
List se prodavao po tadašnjih 10 dinara, izlazio je svakog dana osim nedjelje, a tiskao se na 10 ili 12 stranica. Posebna priča bio je subotnji broj s dvostruko više stranica, 24, a od toga oko 12 stranica oglasa, i uz dvostruko višu cijenu od 20 dinara. Postojala su u startu dva izdanja dnevnog lista: prvo za unutrašnjost, drugo gradsko – zagrebačko
Prvi broj donosi i prvi od nastavaka svojevrsnog feljtona o bivšem američkom predsjedniku Harryju Trumanu te vanjskopolitički izvještaj iz Pariza o kroničnom nedostatku izgrađenih stanova u sve napučenijem Gradu Svjetlosti.
FOTO Večernji list slavi 65 godina
Čestitke za godišnjicu! Večernji je bio dugo prozor prema svijetu pogotovo u vrijeme kada su mediji bili prilično ograničeni. Kvaliteta tekstova, pogotovo onih od 1959 do 1989 nikada nije bila nadmašena ni od jednih drugih novina.