U kina uskoro dolazi “One Direction: This Is Us”, mješavina koncertnog filma i dokumentarca u režiji Morgana Spurlocka, redatelja i komičara koji se proslavio filmom “Super veliki ja”, u kojem raskrinkava mit o neškodljivoj hrani iz McDonald’sa, uništavajući vlastito tijelo da bi dokazao koliko je nezdrava hrana tog poznatog prehrambenog lanca.
Pokretni posteri
Uslijedili su “Where in the World Is Osama Bin Laden?” o naličju borbe protiv terorizma i “Najveći film ikada prodan”, o prikrivenom marketingu u američkim filmovima, oba na tragu samopromovirajućih, polemičnih filmova Michaela Moorea. Zbog toga je kao veliko iznenađenje primljena vijest da politički angažirani cirkusant Spurlock režira film o – britanskom boy bendu One Direction.
Kao što smo mogli i očekivati, film za koji je Spurlock dobio potpuni ulaz u backstage, ali i u obitelji članova pop-senzacije koju je na britanskom X Factoru otkrio kontroverzni promotor i poznati “control freak” Simon Cowell, prije je velika reklama za One Direction, a manje zaista ozbiljan analitički dokumentarni film. Spurlock se u njemu (ironično?) koristi brojnim jeftinim filmskim trikovima poput usporenih snimki klinaca koji u zanosu skaču po pozornici ili pak animacija koje iskaču iz njihova videozida, obogaćujući prikaze njihovih nastupa. U kombinaciji s 3D snimkom, koja doduše nije prikazana u punom tzv. widescreen formatu kakvog bismo od takvog filma mogli očekivati, film je zapravo pokretna verzija hiperproduciranih postera kakve možete pronaći u svakom tinejdžerskom časopisu.
Već u uvodnim kadrovima filma Spurlock ojačava imidž onedirectionovaca kao običnih momaka iz radničkih obitelji, čiji se san ispunio u reality showu u kojem su bili „samo jedni od tisuća prijavljenih“.
Oni su samo obični dečki
Ideja o njima kao o „običnim dečkima s neobičnim poslom“ plasira se do kraja filma, kroz njihove pomalo neuvjerljive monologe, prikaze obitelji zbunjenih velikim uspjehom svojih sinova te sitnim kadrovima poput onoga u kojem klinci koji su u dvije godine obišli cijeli svijet pokazuju da nikad nisu čuli za miso juhu, pa je jedan od njih u japanskom restoranu ignorantski polijeva po riži.
Spurlock ipak nije amater pa unatoč produkcijskim ograničenjima koja očito nisu dopuštala bilo kakvo propitivanje glazbene vrijednosti ili nešto mračnije strane zvjezdanog statusa benda, podmeće male vinjete koje pokazuju da slava ne donosi samo dobro petorici pjevača koji su sa 16 godina iščupani iz svoje svakodnevice i pretvoreni u globalni pop-brend. Fanovima bi u filmu moglo nedostajati dublje (budimo iskreni – ikakve) psihološke karakterizacije likova, koja je tek malo nadoknađena emocionalnim ispovijedima njihovih roditelja, no kao vizualno-glazbena atrakcija ovaj će film postići točno ono što mu je i svrha – razgaliti i dobro zabaviti sve tinejdžerice koje sanjaju o upoznavanju svojih idola.
>>One Direction: Dečki od milijardu dolara predstavili film o sebi
