Autorima je definitivno najveće priznanje kada se njihove pjesme toliko udomaće u narodu da mnogi misle kako se radi o narodnim pjesmama. Jedan od takvih je i Miroslav Rus, čovjek koji je napisao evergrine poput “Još i danas zamiriše trešnja”, “Igra bez granica”, “Sonja” ili “Oprosti mi što te volim”. Za svoje stvaralaštvo Rus je dobio neke od najvećih strukovnih priznanja. Nakon nagrade “Adalbert Marković” za sustavnu afirmaciju hrvatskog stvaralaštva, Hrvatsko društvo skladatelja nedavno mu je odalo novo priznanje. “Notno izdanje” HDS-a velika je čast i satisfakcija za jednog od najuspješnijih hrvatskih i regionalnih skladatelja, tekstopisaca i producenata.
Nedavno ste dobili veliko autorsko priznanje HDS-a u obliku “Notnog zapisa”. Što za vas znači to priznanje?
Za mene je to velika čast. Imena među koja sam ušao u ediciji Hrvatskog društva skladatelja izazivaju kod mene ponos. To su odreda najveći domaći autori. Biti među njima zaista je lijep osjećaj.
Iza vas je puno pjesama koje se i danas rado pjevaju. Kako ste otkrili da imate taj dar? Kako su izgledali vaši počeci?
Čudno je to kod mene, pjesme naprosto nailaze same, kao da sam na nekom linku. Odjednom naleti i glazba i tekst i tako je bilo od prvog dana. Isto tako, nije mi problem u bilo kojem trenutku napraviti pjesmu, kao da je znam izazvati, zato mi se često događalo da me ljudi zovu kad im je panika s vremenom, znaju da uvijek mogu napraviti pjesmu. E sad, netko dobije bolju, netko lošiju, ovisno kakve su sreće.
Po čemu pamtite odrastanje u Zagrebu? Tada ste često družili i s Johnnyjem Štulićem? Koliko je on utjecao na vas?
Zagreb je za mene bio i ostao najljepši grad na svijetu, a nije da me nije bilo posvuda. Rasti u Zagrebu bio je privilegij. Djetinjstvo u svom gradu ne bih mijenjao za sva blaga svijeta... svoju današnju Vukovarsku i svoje Trnje! Dvorište na 239, neprocjenjivo. Ne znam kako ste došli do Johnnyja, ali istina je da smo se poznavali i bili dobri. Čak me navukao da igramo nogomet za Filozofski faks na kojem smo tada studirali. Zlatna vremena, gitare u predvorju i udri. Bio je tamo i meni dragi Jura Stublić i Darko Rundek. Svi u isto vrijeme i svi smo nešto napravili, naravno ja zadnji, jer sam bio u to vrijeme često bolestan i samim time povučen. Johnny je tada bio Čupko, tako smo ga zvali i bio je jako drag, kasnije je otišao za svojim snovima i mislim da je napravio jako puno lijepih pjesama. Cijenim i to što je ostao dosljedan sebi. Glazbeno nismo surađivali pa samim tim ni utjecali jedan na drugog.
Nakon grupe Ad Fines osnovali ste ITD band? Kako ste okupili ekipu? Smatrate li da ste imali sreće jer ste imali tako dobrog i karizmatičnog pjevača kao što je bio Branislav Bekić?
Nikad nisam volio prisvajati tuđe pa hajde da jednom zauvijek raščistimo misterij grupe Ad Fines koju mi ljudi često spominju. Naime, radi se o lokalnoj grupi iz malog i meni dragog Topuskog, u kojoj sam samo jednom svirao svojom greškom jednu svadbu kao zamjena. Bila je to čista ludost, zamijenio sam pjevača koji nije mogao nastupiti u zadnji tren pa mi se dogodilo da pjevam na lažnom engleskom, izmišljam u hodu tekstove, ma užas. Ali gosti su bili zadovoljni, osim jedne dame koja mi je šapnula pod pauzom da mi je čudan naglasak, a ja njoj da to radim namjerno. Bili smo mladi i volio sam taj Ad Fines! ITD band je bio moj pravi početak, a Branislav moj pogodak u centar, naime zatekao sam taj bend toga imena, ali u njemu je pjevao njegov brat. Kada sam čuo kako Brane pjeva, više nije bilo dileme. Njegov glas i moje pjesme su zapravo ITD band!
“Gradske cure”, “Skidam te pogledom”, “Sonja” i “Rođen u Zagrebu” i danas se rado pjevaju, a druge dvije su postale svojevrsne himne Zagreba. U čemu je tajna tih pjesama i tko je Sonja?
Nema jače nego kad čuješ svoje pjesme stare i po 30 godina da se pod normalno vrte u medijima. To je pobjeda i to je uspjeh. Tajna te dugovječnosti je moj princip da se uvijek okružujem boljima od sebe. To je moj najveći dar. Prepoznao sam odmah gitarista Branka Bogunovića kao aranžera i producenta, kantautora Hrvoja Hegedušića kao producenta i ton-majstora, srećom i oni mene. Kasnije se tu pojavila čitava niska dobrih ljudi, Fedor Boić, Branko Kezele, Mato Došen, pa onda začudni Nikša Bratoš, poslije i moj Zvonimir Domazet, pa evo sada i najmlađi nadolazeći Mihael Blum. Zbog takvih ljudi, a nešto i zbog mojih pjesama ta stvar živi i danas. Tko je Sonja? Nje odavno nema i pustimo je neka ostane u miru.
U karijeri ste pisali za brojne poznate izvođače – od Zdravka Čolića, Željka Bebeka, preko Crvene jabuke, pa do Novih fosila i Miše Kovača. Kako ste birali kome dati koju pjesmu i jeste li odmah znali za neke pjesme da će biti hitovi?
Ja sam imao sreću pisati za najveće i samim tim je pola posla bilo riješeno. Nadam se da su i oni imali sreću sa mnom. Nema ljepše nego sjesti u studio i čuti vrhunskog pjevača kad “zavrne” tvoju pjesmu. Mislim da dobro pogađam koja je moja pjesma za kojeg pjevača i uvijek se trudim da mu je malo i dodatno prilagodim, da mu se učini da ju je sam napisao. Priznajem da često i osjetim koja bi pjesma mogla biti hit, ali to pripisujem i svome višegodišnjem iskustvu radijskog glazbenog urednika.
Kako gledate na to da su autori često zapostavljeni u javnosti pa ljudi često misle da je pjevač i autor neke pjesme?
To je sudbina autora i tu se ne može ništa, sve moje pjesme su Bebekove, Tošine, Čoline, Jabuke, ITD banda, pa sve do ove moje nove nade, Jure Brkljače... Srećom, bar oni su znali da su pjesme moje. Ma nije to neizdrživo. Jednom mi se u trenutku izvođenja moje pjesme obratila jedna klinka na koncertu riječima: “Molim vas, hoćete li se malo pomaknuti da vidim, ovo je moja pjesma.” Nasmijao sam se, pomaknuo i samo rekao: “Naravno, oprostite.” Za Trešnju već odavno misle da je tradicijska. To je tako i tako treba biti..
Prije dvije godine ponovno ste okupili ITD Band. Motivacije, dakle, ne nedostaje?
Branislav se jednostavno pojavio iz Švedske, došao do mene u studio nakon 25 godina kao da se ništa nije dogodilo i što smo mi mogli nego odmah navaliti na peti album ITD banda. Sada malo stojimo, kao i svi zbog pandemije. Motivacija je u grlu, čeka da vrisne. 90 posto albuma je gotovo.
Vlasnik ste izdavačke kuće Hit Records. Kako ocjenjujete stanje u hrvatskoj diskografiji danas, pogotovo nakon epidemije koronavirusa?
Teško je. Komadna prodaja gotovo i ne postoji, koncerti su stali, ali kako svima tako i nama, ja sam optimist, proći će i ovo, a onda kad se dohvatimo svirke i veselja, bit će posla za sve. Treba vjerovati i ja vjerujem.
Kakav je Miroslav Rus privatno? Što radite u slobodno vrijeme?
Ovo je pitanje koje bih prepustio drugima, oni me bolje vide. Ono što znam: nisam se nikada mijenjao u odnosu na druge ljude, bez obzira na to jesam li letio ili padao. U slobodno vrijeme volim otići u svoju malu vikendicu u prekrasno Topusko, čiji sam počasni građanin, što mi je jedno od meni najdražih priznanja u životu, ili sjesti u auto i napraviti krug oko Zagreba i slušati neku dobru glazbu.
