Zanimljiv je osjećaj sjediti pored Seana Beana, glumca koji je protagonist jedne od najšokantnijih scena u povijesti televizije, a to je, dakako, pogubljenje Neda Starka u “Igri prijestolja. No, Sean Bean je sjajan svestrani glumac koji ne dopušta da ga se identificira samo s jednom ulogom, pa bilo to i u najpopularnijoj seriji dosad snimljenoj. Beana znamo i po “Troji”, “Marsovcu”, “Jupiteru u usponu”, naravno i po “Gospodaru prstenova”, “Equilibriumu”, Bondovu “Zlatnom oku”, “Patriotskim igrama”, da nabrojimo samo najpoznatije globalne blockbustere, a onda i po odličnim filmovima i serijama iz poslovično dobre britanske dramske produkcije.
Bean se ženio čak pet puta, zadnji put prije dvije godine, a iako sjajan glumac, prije otprilike pet godina publika je uočila da njegovi likovi u pravilu – umiru, a to je bila i tema duhovite internetske kampanje. U nekim zadnjim izjavama kaže da je prestao prihvaćati takve uloge.
U Londonu smo imali priliku ekskluzivno, kao jedini medij iz Hrvatske, na poziv kanala Epic Drama, gledati prvu epizodu nove visokobudžetne BBC-jeve serije “Svijet u plamenu”, koja će se u nas početi emitirati na Epic Drami u studenome, a u kojoj Sean Bean ima jednu od glavnih uloga. Imali smo tom prigodom priliku i kratko razgovarati sa Seanom Beanom o novoj seriji “Svijet u plamenu”, a onda i postaviti pokoje pitanje o današnjim događajima kao i o, naravno, “Igri prijestolja”. U razgovoru je vrlo prirodan, na trenutke i doista duhovit pa je tako prepuno kino BFI Southbank na Temzi dosjetkama znao natjerati na iskreni smijeh. Na pitanje o lokacijama snimanja serije, odnosno njezine prve epizode, odgovorio je: – Ne bih ništa o tome znao, vidite da rijetko izlazim iz kuhinje! Situacije s njegovim likom u toj prvoj epizodi odvijaju se mahom u interijerima. No, njegova je uloga, naravno, ipak puno kompleksnija.
U novoj seriji tumačite čovjeka koji je prošao jedan rat, no on će biti i tema odnosa između društvenih klasa toga doba. Možete li nam reći nešto više o njemu?
Moj se lik zove Douglas Bennett, ima sina i kćer, Lois i Harry, kondukter je autobusa, živi u radničkoj četvrti. Jako pati zbog posljedica Prvog svjetskog rata u kojem je pretrpio teške fizičke i psihičke posljedice. Između ostalog, pretrpio je i napad iperitom. Nije invalid, no ima napadaje trešnje, vratio se iz rata kao drukčiji čovjek nego što je bio kada je u rat odlazio. Ipak, ostao je jak, no svejedno pati od pojave koju danas nazivamo PTSP-om, pa ga mnogi smatraju slabim, gotovo kukavicom, nedovoljno jakim da se odupre tome što je pretrpio. No, nije imao pomoći, kao ni mnogi koji su se vratili iz Prvog svjetskog rata. Vraćaju mu se slike strahota koje je proživio, ljude raznesene eksplozijama... Zbog svega toga, postao je izrazito antiratno raspoložen, veliki mirotvorac koji se buni protiv mogućnosti da se opet ratuje. Izdaje čak i novine mira, “Peace News”, no ne može ih baš puno prodati. Nagovara mladiće koji se prijavljuju ili ih se regrutira da ne idu u rat, kao i časnike koji ih popisuju. Naime, on zna što je rat, iako je i taj novi rat opravdan kao što je bio i onaj prvi. Ali, on ima iskustva koja opravdavaju njegova stajališta, jer ti momci ne znaju zapravo zašto idu u rat, kao što nije znao ni on. Može se razumjeti njegovo stajalište. Takvoga ga upoznajemo i pratimo njegov život kroz seriju, kakvi su mu odnosi s kćeri i sinom koji su različite osobe. Uskoro upoznaje i ženu, tumači je Lesley Manville, koja je čvrsta, gotovo muškarača, a njezin sin izlazi s njegovom kćeri iako su iz različitih društvenih staleža. Njoj to baš nije po volji jer je Douglas iz radničkog okruženja, ali pronalaze dosta toga zajedničkog. Takvim situacijama prožeta je cijela serija, ljudi se susreću u različitim zemljama na sličan način, sve su to priče o prijateljstvu, hrabrosti, ljubavi, smrtnosti, a sve je vrlo intimno. I sve su to obični ljudi čije živote stubokom mijenjaju okolnosti početka rata. Pa i sam se sjećam priča mojih bake i djeda, i danas sve to snažno utječe na sve nas. Nadam se da se takvo što nikada više neće ponoviti.
Da ste živjeli u tom dobu u kojem je cijeli kontinent bio zahvaćen ratom, što mislite kako biste se ponijeli?
Teško je danas dočarati si kako su se ljudi tog doba osjećali, možete o tome jedino izvući neki svoj zaključak utemeljen na svemu što znamo o tom vremenu. Očito, ne bih bio pripremljen za takvo što, takav događaj koji je obilježio svijet. No, znao bih da nema alternative. Nacisti i Hitler, Mussolini i fašisti, Japan, cijela ta osovina zla, bili su pokret drukčiji od bilo čega što smo dotad vidjeli. Čini mi se da tada nije bilo alternative u odnosu na rat, i znalo se zašto se mora ići. Cijeli je svijet stao iza toga. Danas postoje takve alternative, no svejedno ljudi ratuju i gube živote. A rat se čak i promovira kao rješenje. Za takvo što nema potrebe i danas se doista ne mora ratovati. Svi bismo se tome morali oduprijeti. Tada je bio pothvat čovječanstva pobijediti nacističku Njemačku, onemogućiti njezin utjecaj i dominaciju svijetom. Svi smo mislili da je ratovima kraj, no očito nije bilo baš tako.
Bavimo li se dovoljno Drugim svjetskim ratom ili je možda emisija i svega ostaloga o tome i previše? Koliko je nužno danas podsjećati se na najgore razdoblje ljudske povijesti?
Nužno je. I dobro je da ima toliko dokumentaraca o Drugom svjetskom ratu na kanalima koji se bave poviješću. Možete zaista doznati sve što vas zanima o tom razdoblju, statistike, opće brojke, osobine vođa, utjecajnih ljudi toga doba, sve je to imalo dalekosežne posljedice na sve ljude. Time se i bavi naša serija, željeli smo postići da se ljudi zainteresiraju za sudbine običnih ljudi, hoće li oni preživjeti i kako. Mislim da takve priče imaju više utjecaja nego prikaz činjenica povezanih s Drugim svjetskim ratom, da će se te priče ljudima lakše urezati u pamćenje kada vide o čemu se zapravo radilo, da ljudi često nisu imali alternative.
Vjerojatno imate ratnih iskustava i u obitelji. Jeste li mogli svoj lik ili radnju u seriji povezati s nekim događajima iz vlastite povijesti?
Iz podsvijesti su mi navirale obiteljske priče. Moj je djed službovao u mornarici, u Murmansku. Otac ga nije vidio nekoliko godina. Kada se vratio, bio je jako potresen, bilo mu je teško vratiti se u običan, civilni život. Kao i mnogima poput njega. Nije bilo lako krenuti iz početka. Sjećam se tih slika djeda s broda, bili su to fascinantni prizori koji vam se počnu motati po glavi. Počnete se pitati kako biste se vi snašli u takvoj situaciji, kakav bi utjecaj cijela ta situacija imala na vas, počnete povezivati te trenutke u prošlosti s događajima u vlastitu životu, onima traumatičnima. Kao glumac, pokušavate se postaviti u takvu situaciju, dočarati je na uvjerljiv način. Nije to nešto u čemu osobito uživate, no morate kroz to proći da bi gledatelji dobili što jasniju sliku o svemu tome, da biste opravdali svoj lik. No, to je, uostalom, ono što ja i inače radim, uvjerljivost lika jedino je čemu težim kada radim.
Kao što smo rekli, puno se filmova, serija i dokumentaraca bavi Drugim svjetskim ratom. Po čemu je “Svijet u plamenu” drukčiji, što ga izdvaja od ostalih ekranizacija tog razdoblja?
Puno se filmova radi o herojstvima, hrabrosti i o takvim, hrabrim ljudima u Drugom svjetskom ratu. I to je sjajno, no ovo je nešto drugo i tiče se emocija. Mislim da će se gledatelje jako dojmiti te sudbine, nadam se i ostaviti trajni utjecaj na njih. Zaista upoznate te ljude, nema licemjerja ili lažnih simpatija, sve je vrlo brutalno, ima dosta patnje, a u svemu se između likova rađaju prijateljstva koja se inače ne bi dogodila u drugim okolnostima da nisu prošli kroz toliko toga. Čini mi se da je upravo to ponovo spojilo ljude nakon Drugog svjetskog rata, bolje su se razumjeli, kao što je to pomoglo i da se zbliže različite države.
Nije li zanimljivo, pa i čudno, da se zemlja koja je bila jedan od nositelja pobjede u Drugom svjetskom ratu danas želi izdvojiti od zemalja s kojima se i za čiju se slobodu borila?
Strašno je sve to što se danas događa kod nas, a to što se događa u Parlamentu i kako se sve razvuklo doista je nepodnošljivo. Tako možemo unedogled. No, u jednom trenutku donijet će se neka odluka, no hoće li biti dobra ili loša za nas, to zaista ne znam. Znam onoliko koliko znate i vi.
“Svijet u plamenu” je veliki BBC-jev projekt kojeg ćete se, vjerujemo, i sami rado prisjećati. No, koje uloge držite osobito važnima, koje su vas ponajviše promovirale kao glumca u vašim počecima?
Prva velika stvar koju sam napravio bila je “Lady Chatterley” gdje sam glumio njezina ljubavnika. Sjajno je iskustvo bilo raditi s Kenom Russellom na ekranizaciji toga velikog djela D.H. Lawrencea. Potom je to bio televizijski filmski serijal “Sharpe’s Company” u kojem sam igrao britanskog vojnika u napoleonskim ratovima. I to je prošlo jako dobro, osim za Francusku u seriji. Tu sam ulogu zaista prihvatio kao svoju i učinio je osobnom, ugodno sam se osjećao, prošao lijepe avanture s tim likom. Lijepo je da ste se sjetili i “Essex Boysa”, dobar je to bio film.
“Igra prijestolja” je završena, no fanovi se i dalje rado sjećaju Neda Starka iako je vaš lik bio kratkog vijeka. Što mislite o završetku, jeste li zadovoljni?
U seriji je bilo toliko dobrih scena, toliko materijala da je uvijek bilo vidljivo da će biti teško napraviti završetak kojim bi svi bili zadovoljni. Ali nekako smo morali završiti, a i teško je ostati do kraja inspiriran kada nešto ostavi tako jaki utisak na ljude širom svijeta i postigne kultni status. Očito je teško završiti nešto poput “Igre prijestolja”.
Nije poginuo u Nacionalnom blagu sa Nicholas Cageom