Početkom tjedna završilo je snimanje RTL-ove serije “Prava žena” u kojoj je jednu od glavnih uloga utjelovila Elizabeta Kukić (57). Gledamo je i u HRT-ovoj seriji “Crno-bijeli svijet”.
Cijenjena glumica može se pohvaliti brojnim nagradama koje je dobila u iznimnoj karijeri, a u intervjuu nam otkriva kako je bilo biti Ruža u “Pravoj ženi”, ali i zahtijeva li posebne pripreme igranje muških likova u predstavama.
Kako je došlo do suradnje s RTL-om u seriji “Prava žena”?
Dosad nisam imala iskustva u takvom formatu. Pozvana sam na audiciju, otišla sam vidjeti kako to izgleda i dobila scenarij za dva-tri nastavka. Uloga me zainteresirala i tako je došlo do suradnje.
Kako vam je bilo u ulozi Ruže?
Jako zgodno i zanimljivo jer je uloga pisana prilično netipično za tu formu. Bilo je zanimljivo raditi i dobro mi je došlo kao trening za mozak, jer svaki dan dobivate novi tekst, trebate se s njima nositi, morate pratiti kontinuitet, a to zahtijeva konstantan rad i koncentraciju. Dosta je naporno i zahtjevno, ali izazovno i drago mi je što sam radila na seriji.
Jeste li lik Ruže temeljili na nekome?
Ne, doduše, ona ima elemenata i sličnosti s nekim osobama iz našeg javnog života, ali kao glumica nisam se referirala ni na jednu. Ipak je to produkt mašte pisaca pa sam se tako i ponašala.
Biste li mogli biti Ružina prijateljica?
Možda i bih. Zašto ne, ona je zanimljiva, ima bogato životno iskustvo, duhovita je... Kakva je još, nećemo otkrivati gledateljima serije.
Ruža je rekla: “Morate biti jako sigurne u glumi da ste nesigurne! To je ukratko jedan recept… Jer muškarci vole da smo mi naivne, zaštićene, nesposobne, krhke”. Slažete li se s time?
To je složeno pitanje. Uglavnom da, ali ne zanimaju me takvi muškarci, oni koji traže inferiornije osobe. Pravi muškarci, ako govorimo o pravim ženama, oni su koji mogu uz sebe imati ravnopravnog partnera. Muškarci koji misle da ženu treba kroz život voditi za ruku i sve joj objašnjavati, jer je ona preskromnih mogućnosti da sama to shvati – nisu pravi.
Sebe ne biste opisali kao nezaštićenu, krhku i nesposobnu ženicu?
Ne! Nikada se nisam tako opisala i nadam se da nikada i neću.
U kakvu biste ženu željeli da izraste vaša kći Ana?
Upravo onakvu kakva jest. Iako to nije recept kako biti najsretniji, pogotovo ne ovdje gdje mi živimo. No želim da bude svjesna svojih vrijednosti, da se sve u životu postiže radom, da se ništa ne postiže preko noći, da se čovjek treba graditi u svakom pogledu dok god je živ, da ne očekuje da nešto treba dobiti nego da se za sve mora sama potruditi.
To nije uvijek najlakši put.
Sigurno nije, ali drukčije ne mogu jer tako razmišljam, tako se ponašam i logično je da tako odgajam i dijete.
Biste li promijenili nešto u njezinu odgoju, neke odluke?
Što god da čovjek vidi iza sebe, bilo to i nešto najbolje, uvijek misli da je to mogao napraviti nekako bezbolnije ili brže ili jednostavnije, jer s iskustvom naučite kako neke stvari lakše prebroditi. No s obzirom na to kakve sam odluke donosila i na to koliko sam imala iskustva i godina, mislim da sam se dobro sa svime nosila. Zvuči malo neskromno, ali tako je.
Je li lik u seriji zanimljivije raditi jer se nadograđuje u svakom novom nastavku, za razliku od lika u predstavi?
Ima toga i u kazalištu. Ako je predstava postavljena na dobrim temeljima, onda tijekom repriza raste i dorađuje se. Ne mijenja se ništa bitno, forma mora biti zatvorena i mora se poštovati, ali lice se može razvijati i obogaćivati. Meni je ovo snimanje bilo drago i ponovno bih radila takav posao, ali kazalište je ipak moja ljubav.
Koliko je tijekom snimanja bilo vremena za kazalište?
U matičnom kazalištu Kerempuh sve sam normalno radila i išla na gostovanja s predstavama u kojima trenutačno glumim – “Maratonci trče posljednji krug”, “Gospođa ministarka” i “Političko vjenčanje”.
Čini se kao vrlo naporan radni tempo.
Naporno je. Imam tri prilično zahtjevna naslova i uloge koje zahtijevaju mentalnu i fizičku kondiciju da bi sve bilo kako treba. Snimanje iziskuje ustajanje u pet sati, u šest ste na šminkanju i dan traje beskonačno, a u osam navečer treba biti u formi za predstavu koja ide uživo. Nema zaustavljanja, vraćanja, repriza i kad predstava počne – počela je.
Imate li vremena za sebe?
Jako malo. Odmah nakon snimanja serije “Horvatovi” imala sam premijeru “Maratonaca”, glumila u predstavama i onda počela snimati seriju “Crno-bijeli svijet”. Snimanje te serije nije bilo gotovo kada je počelo snimanje “Prave žene” pa se sve nadovezalo jedno na drugo. Sada se veselim što ću se odmarati do Nove godine. Radit ću samo predstave u kazalištu, ali to mi je sada odmor.
Kako ćete provesti taj odmor? Kako inače provodite slobodno vrijeme?
Toliko dugo ga nisam imala da sam već zaboravila. Najviše s obitelji, u šetnjama, a imam i velike zaostatke u čitanju i hrpicu knjiga koju već dugo planiram u miru pročitati. Iz Zagreba ne mogu otići zbog predstava koje igram pa se nadam da studeni i prosinac neće biti jako kišoviti i da ću moći šetati i odmarati se, ali i biti fizički aktivna. Nedostajalo mi je to tijekom snimanja jer uglavnom sjedite ili stojite i nemate vremena za rekreaciju, a za ovaj je posao bitna fizička kondicija.
Prvi dan kolovoza 1986. postali ste članica kazališta Kerempuh, jeste li proslavili obljetnicu?
Nisam slavila. Dobila sam buket cvijeća od ravnatelja.
Ove ste godine na Danima satire dobili nagradu za ulogu Aksentija Topalovića u predstavi “Maratonci trče počasni krug”. Kakav je to bio osjećaj?
Lijep, veselim se svakoj nagradi. Moj stariji kolega i prijatelj rekao je: “Ne vjerujte onima koji govore da im nagrade ništa ne znače, jer to znači da ih nisu nikada dobili”. Naravno da znače i u svakom poslu nagrada je priznanje i veselje. Glumci i svi oni koji se bave javnim poslom izloženi su kritici, često su prozivani, mnogi ih uče pameti, ističu njihove pogreške i nedostatke. Stoga je svaka nagrada divna i čovjeka veseli.
Uljuljkaju li nagrade?
Ne! Nikako, one obvezuju, što zna zvučati kao fraza koju ponavljaju ljudi koji ih dobivaju, ali to je istina. Ne možete se opustiti. Kada dobijete nagradu za neku ulogu, s njom dolazi još veća odgovornost prema glumi i predstavi jer svaki put treba opravdati to što je primijećeno i nagrađeno.
Čitate li kritike?
Ne bih željela nikoga vrijeđati, pa ni kritičare, ali već ih dosta dugo ne čitam.
U “Maratoncima” glumite Aksentija Topalovića, iziskuje li to posebne pripreme?
Da, i to je bio dvostruki posao. Prvo radite ulogu, karakter, odnose, morate svladati dramaturgiju, prikazati ono što je pisac zamislio, pa onda sve to odigrati kao muškarac koji usto ima 102 godine. Bilo je mnogo posla, ali tu je ulogu jako zanimljivo glumiti. Volim takve izazove i ne bojim ih se, naglavačke skačem u njih pa što bude.
To je jedna od izazovnijih uloga?
Svakako jest, ali bilo je još izazovnih uloga.
Kako je biti muškarac?
Ovaj moj više i nije muškarac jer ima 102 godine. No to je zanimljivo i potpuno novo iskustvo.
Mislite li da je zabavno doživjeti toliku starost?
Mom starom Aksentiju jest jer je pokretan, zdrav i još mu rade klikeri. U takvoj kombinaciji je zabavno, ali to je pomalo na granici mogućeg. Njegova starost ipak je pitanje simbolike u tom djelu. Nisam nikada razmišljala o tome da bih doživjela toliku starost, mislim da nema šanse.
>> 'Kod nas se na zaposlene žene gleda kao na ambiciozne luđakinje'
