Glumit ću do smrti - poručio je početkom dvijetisućitih glumac Pero Kvrgić. A tako i bi. Na daskama koje život znače gledali smo ga gotovo do kraja njegova života, a čak i u tim posljednjim pojavljivanjima na sceni, kada je već pomalo zaboravljao tekst, bio je jedan od najvećih. Iza ovog istinskog velikana hrvatskog glumišta stotine su upečatljivih uloga, spomenimo samo Mockinpotta, Pometa, Harpagona, Don Zanea... Svoje prve glumačke korake napravio je u partizanskom kazalištu u Drugom svjetskom ratu, a kasnije su mu na Akademiji predavali Branko Gavella i Tito Strozzi.
"Od Viktora Becka učio sam ono što je u glumi najteže - biti jednostavan, prirodan i uvjerljiv", rekao je sedamdesetih u intervjuu Večernjem listu što sam pronašla istražujući našu digitalnoj arhivi. Prirodan i jednostavan Kvrgić je bio i iza kulisa. Do kraja života sa suprugom Nevenkom živio je na Trešnjevci, šišao se kod legendarne kvartovske frizerke Mace gdje se šiša čitav kvart, odlazio na plac. U glumačkim počecima mučio ga je jedan problem", priznao je.
"Imao sam kompleks niskog rasta pa me nešto tjeralo da budem glumački viši, prisutniji, koncentriraniji da bih bio zamjetljiv", ispričao je Večernjaku.
Svoju je karijeru podijelio u tri dijela. U pedesetima igrao je Pometa i Scapina, u šezdesetima se isticao u teatru apsurda te glumio u Becketovim i Ionescovim komadima. Kasnije je nastupila faza koju naziva onom intelektualnih karaktera pa glumi Don Zanu u "Gloriji" Ranka Marinkovića ili Gospodina Mockinpotta.
Pero Kvrgić rođen je u Moravicama 4. ožujka 1927. O svom djetinjstvu koje je prekinuo Drugi svjetski rat detalje je ispričao u razgovoru s Kemalom Mujičićem, nedavno preminulim doajenom hrvatskog novinarstva.
"Moj je otac Milan bio ugostitelj. U Moravicama je na samoj željezničkoj stanici unajmio restoran. I tu se, na željezničkoj stanici, odvijao moj život. Dočekivao sam i ispraćao vlakove. Kroz prljava stakla starih vagona gledao sam lica koja nekamo putuju. Toliko sam navikao na zvukove vlaka da sam se noću budio ako slučajno koji vlak ne prođe našom željezničkom stanicom na vrijeme", ispričao je Kvrgić te priznao da nije volio ići u školu. Bilo je to za njega nepotrebno maltretiranje. Više je volio s prijateljima lutati po šumama Gorskog kotara, što je brinulo njegova oca.
"B.. ti boga - govorio je - što će od tebe biti?! A ja sam maštao da postanem liječnik. I igrali smo se doktora i pacijenata. Poslije sam htio biti vatrogasac. Oni su me impresionirali. U nas su tada često izbijali požari, znate, drvene kućice, nepažnja i slično. Onda sam želio biti pilot. Iza unajmljenog restorana moga oca slagao sam nekakve kutije, jednu na drugu, i na njima imitirao let aviona. Sve dok se kutije ne bi srušile i ja se našao u prašini", prisjetio se. Nakon početka Drugog svjetskog rata, život se mladom Goraninu okrenuo naglavačke. Tada je bio učenik gimnazije u Ogulinu.
"Jednoga su dana došli ustaše i pokupili sve odrasle Srbe. Ja sam bio u školi u Ogulinu. Toga smo dana dobili Pavelićeve spomenice. To su bile svjedodžbe. Pavelić nam je svima poklonio razred. Kum Bilko mi je rekao da se ne uzbuđujem što je puna stanica uniformiranih lica. Otišao sam do oca i pokušao ga utješiti Pavelićevom spomenicom. On je bio jako deprimiran. Gotovo me nije ni čuo", prisjetio se kobnog dana kada su mu odveli oca Pero Kvrgić u intervjuu Kemalu Mujičiću. Nagovarao ga je, nastavio je, da pobjegne, no on nije htio bježati.
"Rekao je da nema razloga jer nije ništa kriv. Onda su ih sve potrpali u stočne vagone i tamo ih zatvorili. Na očev vagon kredom su napisali 'Pokvarena roba'. Posljednji sam ga put vidio prije nego što je vlak krenuo u nepoznato. U smrt. Njegovo lice gledalo me iz rešetaka na malom prozorčiću. Žene su plakale. Prašina. Bilo je grozno", ispričao je Kvrgić. Oca više nikada nije vidio. Kasnije je čuo da su ga ubili na Velebitu. Tog dana kad je odveden, prvi put u životu se napio. Imao je 14 godina.
"Napio sam se s jednim prijateljem koji je također ostao bez oca. Bilo je to pijanstvo iz očaja. Došao sam kući, stao ispred ogledala i gledao svoje pijane grimase. Iz ove perspektive - to su bile moje prve najintimnije slike o glumi, nastale u očaju", ispričao je. Nakon toga, nastavio je pohađati ogulinsku gimnaziju, a živio je s majkom, koja je porijeklom bila Slovenka.
"Bavila se švercom. Odlazila je u Sloveniju, kupovala svinje i tako nas prehranjivala. Kad je prolazila preko partizanskog kraja, stavljala je na glavu crvenu maramu, a kad je prolazila kroz neprijateljski teritorij, tu je maramu skidala. Jednom su joj Nijemci htjeli zaplijeniti svinje. Kako je dobro znala njemački, rekla im je neka ih bude sram, zar je to njemačka kultura, to da od sirotinje uzimaju, i oni su je pustili. Ja sam je poslije nazvao Mutter Kuraž", prisjetio se. Nedugo nakon očeva nestanka krenuo je s prijateljem u partizane, no vratili su ga jer je bio malen i neuhranjen. Kasnije je ipak završio u partizanima, odnosno u njihovim glumačkim družinama "Goran Kovačić" i "August Cesarec".
"Tu sam prvi put u životu vidio pravo kazalište. Gledali smo operu 'Carmen'. Pjevala je naša Jelačićka (operna diva Anka Jelačić op.a). Bila je uplašena. Uplašila se nas, partizana. Sjedili smo u teatru s puškama i gledali operu. Kad danas o tome mislim, nasmijem se toj grotesknoj situaciji. Možete li zamisliti tu sliku", ispričao je. Nakon rata, odlazi u Zagreb studirati glumu. Vrlo brzo nakon studija dobiva angažman u HNK Zagreb, no 1953. prelazi u Zagrebačko dramsko kazalište koje je osnovao Branko Gavella.
Prvi tekst o Peri koji sam pronašla u Večernjakovoj arhivi objavljen je u studenom 1959. Već je tada bio glumčina. U ZDK koje će se nakon Gavelline smrti dobiti njegovo ime, tada mladi redatelj Georgij Paro postavljao je srednjovjekovni francuski komad 'Mesar iz Abbevillea'. Pero je igrao sedam uloga, od kojih su tri ženske, što je, napisala je tim povodom u Večernjem legendarna kazališna kritičarka Marija Grgičević, bio "rijedak glumački pothvat" pa ga je prozvala "velikim majstorom scenske transformacije". Nešto kasnije, 1966. oduševit će ju kao Harpagon u Molièreovu "Škrcu". Dvije godine kasnije, 19. siječnja 1968. u Teatru &TD održala se premijera "Stilskih vježbi", duodrame koja će zlatnim slovima biti ispisana u povijesti hrvatskog teatra.
Prvu nagradu Večernjeg lista, Zvono Lotrščaka, koje je bilo preteča Večernjakove ruže Kvrgić je osvojio 1969. za naslovnu ulogu u predstavi "Patnje gospodina Mockinpotta". Početkom sedamdesetih, briljira i u "Gloriji" Ranka Marinkovića. Iz te ere pero Večernjakovih novinara zabilježilo je jednu simpatičnu anegdotu. Nakon premijere, književnik Ranko Marinković prišao je Kvrgiću.
- Čestitam - kazao mu je. - Pa vidite, gospon Ranko, u ovoj sam drami pokušao... - započeo je Kvrgić. - Ma ne to! Čestitam ti što si dobio kćer! - uzvratio je Marinković.
Ana Kvrgić, Perina kći jedinica, rodila se u ožujku 1970. Baš kao i njegova supruga Nevenka Stipančić, i Ana je glumica te članica ansambla Gavelle. Ana je 2010. rodila djevojčicu Kaju, a unuka je Kvrgiću do posljednjih trenutaka bila najveća životna radost što je često isticao u intervjuima. A i u poznim godinama, volio je igrati nogomet, o čemu je također rado pričao novinarima.
"Poslije napornog rada u kazalištu, nogomet mi dobro dođe za rekreaciju. Čim imam malo vremena, eto me na igralištu kraj Save ili Studentskog centra. Kada sam u Dubrovniku, na Lokrumu, i tamo također trčim s dečkima od 15 do 20 godina. U mojoj su ekipi i glumci Zidarić, Budinščak, Burdo.... Trčimo bosonogi. Sjećam se posljednjeg rezultata, 10:8 za nas iako su dečki govorili kako će razbiti nas starce", ispričao je sedamdesetih Večernjaku.
U veljači 1980. nastupio je u jednočinki "Audijencija" Vaclava Havela, budućeg češkog predsjednika, satiri koja se rugala komunističkom kultu ličnosti. Njegov partner u duodrami bio je Zlatko Vitez koji se i danas rado prisjeća svog prvog scenskog susreta s velikanom u predstavi za koju su obojica nagrađeni Zlatnim vijencima na sarajevskom Festivalu malih scena.
"Pero i ja smo bili dugogodišnji kolege u Gavelli koja je u to vrijeme bila najbolje kazalište u bivšoj državi. Moj prvi scenski susret s njim bio je u 'Audijenciji'. Puno smo je igrali, sjećam se da je zbog nje protestirala i čehoslovačka ambasada jer je Havel u to vrijeme bio u zatvoru kao potpisnik Povelje 77. Iako se na prvu činilo da predstava govori o stanju u Čehoslovačkoj, zapravo je bila hommage hrvatskim patriotima, najviše Vladi Gotovcu i Franji Tuđmanu koji su u vrijeme premijere spremani u zatvor", prisjetio se Zlatko koji je glumačko umijeće i sam stjecao promatrajući "Perine majstorije": Od Kvrgića je, kaže, primio i jedan od najdražih mu komplimenata.
"Odgledao je 'Krležijadu' 1993. Bio je uzbuđen, potresen i rekao mi: 'Zlatko, jeste li vi svjesni da je ta predstava genijalna', a ja sam mu skromno odgovorio: 'Jesam' - smije se Vitez. Svoju posljednju glavnu ulogu Pero Kvrgić odigrao je upravo u Histrionima. Bilo je to 2010. u predstavi "Nakon probe" Ingmara Bergmana. Režirala ju je Aida Bukvić, a s njime su na sceni i Lela Margitić i njegova kći Ana Kvrgić.
"Iza kulisa, Pero je bio jako skroman tip i veliki radnik. Studiozno se pripremao za svaku ulogu. Dugo je bio zaštitni znak Gavelle, sve dok ju sredinom 80-ih nije napustio i vratio se u HNK gdje je također ostvario niz sjajnih uloga. Pero je odlično i pisao. Imao je kolumnu u Vijencu koju smo mi glumci rado čitali jer je svaka njegova riječ bila sjajan putokaz, osobito za mlade", ističe Vitez.
U travnju 1988. na sarajevskom MESS-u osvojio je svoju prvu nagradu za životno djelo, a kasnije će za životno djelo dobiti i Vladimira Nazora. Osvojio je i desetke drugih nagrada, uključujući nagrade "Dubravko Dujšin", "Tito Strozzi", Grada Zagreba, Grada Dubrovnika, Orlando, Marul... Predsjednik Stjepan Mesić odlikovao ga je Redom kneza Branimira, a od 2007. ima i svoju zvijezdu u hrvatskoj Ulici slavnih na opatijskoj šetnici Slatini. Njemu osobno, jedno od najdražih priznanja bilo je otvaranje Scene Pero Kvrgić u Radničkom domu u Delnicama, u rodnom mu Gorskom kotaru. Time je Kvrgić 2016. postao prvi hrvatski glumac koji je za života dobio kazališnu scenu koja nosi njegovo ime. Inicijativu je pokrenuo Kotar teatar, a uoči ceremonije odigrane su i "Stilske vježbe". Kvrgić nije mogao zatomiti emocije kada mu se nakon izvedbe čitava publika ustala te ga ispratila ovacijama, a emotivni smo bili i mi u publici jer smo osjetili koliko mu je to značilo i koliko ga je dirnulo. Umro je četiri i pol godine kasnije, 23. prosinca 2020. iste one mračne godine kada su nas napustili Mustafa Nadarević, Špiro Guberina, Božidar Alić, Vera Zima...
Kezele je u travnju ove godine govorio i na postavljanju spomen ploče Peri Kvrgiću u rodnim mu Moravicama, na željezničkoj stanici gdje je njegov otac držao gostionicu. A to što još uvijek nema ulicu u Zagrebu, gradu koji je oplemenio svojim umjetničkim djelovanjem, ljuti Lelu Margitić.
"Ne želim da ga zaborave pa namjeravam pokrenuti inicijativu da dobije ulicu ili trg u Zagrebu u što skorijem roku", kaže Lela koja je 50 godina igrala s Perom u "Stilskom vježbama", predstavi koja je ušla u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdugovječnija predstava na svijetu. Banalna zgoda iz Jedanaestice, koju je režirao Tomislav Radić, a iz francuskog originala Raymonda Queneaua adaptirao i preveo Tonko Maroević, utkana je i u legendu o Zagrebu. Sam Pero Kvrgić Večernjaku je jednom priznao da nije mislio kako će toliko igrati "Stilske vježbe": "Nismo bili optimistični. Mislili smo da će ići desetak puta, srećom, bili smo loši prognozeri", rekao je. A s njim se slaže i Lela Margitić.
"Bio je to urnebes. A Peru je publika obožavala i zato smo odlučili da igramo koliko budemo mogli. Nakon 50. godine, mislila sam da je vrijeme da stanemo, no Pero je htio i dalje igrati", kaže Lela.
Kao glumački partner, nastavlja, Pero je bio nevjerojatno smiren i predan poslu, a privatno, prekrasan čovjek:
"Bio je topao, jednostavan, tolerantan. Nije imao nikakvih zahtjeva, bio je tih, ali i silno duhovit. Volio je slušati druge i volio se smijati. Puno se smijao, volio je šalu, a i njegova supruga Stipica bila je nevjerojatno duhovita žena. U 'Stilskim vježbama' Pero i ja bili smo na kraju kao neki stari bračni par, ali nikad, baš nikad se nismo posvađali, on jednostavno nije na to htio trošiti vrijeme i energiju. Živio je kazalište i za kazalište. Živio je i za svoje cure, za Stipu i Anu, ali potom opet i za kazalište!"
VIDEO Četiri tužne godine bez Olivera
Ovo je dosta žalosno. O velikanu hrvatskog glumišta komentara nema. 16 tisuća pogleda bez komentara. A o operiranim starletama,trećerazrednim pjevačima, perolakim glumcima...komentara u desetcima.....