Glavno pitanje mnogima zadnjih tjedana, od kritičara do fanova po forumima i društvenim mrežama, bilo je da li je album „Hackney Diamonds“ Rolling Stonesa njihov najbolji unatrag 40 godina? Tj. od albuma „Tattoo You“, kojime je 1981. završila mitska faza „starih“, klasičnih Stonesa. Odgovor je da jest, ali samo zato što „Hackney Diamonds“, osim moderne produkcije, po većini pjesama zvuči kao da je snimljen prije 40 ili više godina, a ne u zadnjih 40.
Pomalo paradoksalno, usprkos „nabildane“ produkcije Andrew Watta i golemog zvuka koji baš ne povezujemo sa svirkom Stonesa, s najmanjim brojem originalnih članova u grupi, Jagger i Richards uspjeli su u zadnji čas izvući iz sebe pjesme, ali i stav, prilično nalik onima „ranije“. U 48 minuta najkraćeg albuma unazad 40 godina uspjeli su uhvatiti ono što na prošlim albumima nisu, jer „Hackney Diamonds“ je namjerno „skraćena“, klasična ploča u vinilnom smislu. To ne smanjuje domete solidnih albuma „Voodoo Lounge“ ili „The Bigger Bang“ koji su bili „aktualni“, iz kojih se također moglo odbacivanjem viška materijala, naguranog da se popuni format CD-a od 75 minuta, sastaviti čvrste ploče od desetak pjesama.
No, velika prednost „Hackney Diamonds“ jest što je mišljen kao vinil, kao „ploča“, te kohezija i to što nema balasta, suvišnih pjesama, a ove koje su uvrštene zajedno tvore jasnu cjelinu. S druge strane, dok su spomenuti zadnji albumi bili „u vremenu“, ili proizvod tog vremena i konkurencije, „Hackney Diamonds“ djeluje izvanvremenski, kao da oko njega ne postoji ništa osim onoga u njemu, a to su sami Stonesi i retro-stav i „look“ koji se pritom postigao. A budući iza sebe imaju toliko toga, svako malo navući će vam osmjeh nekom asocijacijom na prošlost, koristeći začine koje su odavno smislili.
VEZANI ČLANCI
To zapravo, mnogima i jest bilo najvažnije, hoće li Stonesi novim izdanjem uspjeti „podraškati“ njihova (brojna) sjećanja na omiljene faze rada grupe? Racionalnom brojkom od samo 11 novih pjesama i završnom blues minijaturom, obradom Muddy Watersove „Rolling Stone“, urednički su „očistili“ ponudu novih pjesama i od 23 koliko su snimili krajem prošle godine, polovicu stavili na album, a polovicu sačuvali za idući.
Još jedno pitanje bilo je kako će producent Dua Lipa, Miley Cyrus i Justina Biebera, ali i Ozzyeja Osbornea i Iggy Popa, utjecati na Stonese? No, Andrew Watt očito je „izvukao“ novu energiju iz Stonesa, kao i Steve Jordan koji je na bubnjevima zamijenio Charlieja Wattsa. Uvodnu pjesmu i prvi singl „Angry“ i dalje smatram lošom, tipičnom „nabildanom“ pokaznom singl-vježbom, i umjetnim zvukom i „autotune produkcijom“, svime onime što album na koncu - nije. I to se jasno osjetilo i mnogi su se s time složili još kad su prije par tjedana „procurile“ dvije nove pjesme, druga i treća na albumu, „Get Close“ i „Depending On You“, daleko bolje od „Angry“, što je bio znak da ipak ima šanse, tj. inspiracije među njima.
Sve tri supotpisuje producent Andrew Watt i rekao bih da je zaslužan za refrene koji nisu tipični Stonesi, pomogao im je, ali je osnova koji su položili Jagger i Richards solidan na čitavom albumu, pun razlomljenih rifova, stop-start ritmova, finih jezgrovitih sola i gitarističkih dionica Richardsa i Wooda, sjajnih Jaggerovih vokala i gostujućih klavira Eltona Johna i orgulja Stevieja Wondera za koje ne bi ni znali, koliko su sakriveni u miksu, da ranije niste čuli taj podatak.
Iskreno, ne bih pogodio da bas gitaru u pjesmi „Live By The Sword“ svira davno odbjegli Bill Wyman, ali bih instantno primijetio da je u toj pjesmi i „Mess It Up“ na bubnjevima Charlie Watts. To se čuje odmah. No, Steve Jordan odlična je zamjena, osim toga prvi puta je na albumu Stonesa svirao još 1985. na „Dirty Work“, te bio član Richardsova pratećeg sastava, pa zna sve što treba, i još važnije – što ne treba, za svirku sa Stonesima.
Pa krenimo redom u odiseju prvog albuma Stonesa s novim pjesmama nakon 18 godina, a koji otprilike zvuči kao da je snimljen i više od 18 godina prije toga. „Close To You“ ima onaj poznati ritam i jednostavan gitaristički rif poput „Slave“ ili „Hey Negrita“, obje snimljene u vrijeme albuma „Black And Blue“ 1975., kao i efektan saksofonski solo koji desetljećima nitko nije čuo na nekoj pjesmi Stonesa, a trebao je. „Depending On You“ akustična je country balada ugođajem nalik „Moonlight Mile“.
GALERIJA Bili smo na snimanju novog game-showa HRT-a i vratili se u prošlost s poznatim Hrvatima
„Bite My Head Off“ je pak retro-punky ubrzana vožnja stilski nalik „Where The Boys Go“ s albuma „Emotional Rescue“, s distorziranim Höfner fuzz-basom Paula McCartneya (koji mu je poklonio Andrew Watt). „Whole Wide World“ koncesija je današnjem modern-rock zvuku i zvuči kao pjesma The Killersa, pogotovo u refrenu, ali čvrsti rifovi Wooda i Richardsa drže sidro da ne otplovi predaleko.
„A“ stranu vinila zatvara country-balada „Dreamy Skies“ čiji prirodan, akustičan zvuk i „normalni“, neprocesuirani zvuk vas navedu na pomisao da bi voljeli čuti čitav „takav“ album Stonesa, što je, dakako, neostvarivo, pa današnji „sterilan“ zvuk krasi i „Hackney Diamonds“. No, „Dreamy Skies“, negdje između „Torn And Frayed“ i „Sweet Virginia“ s „Exile On Main Street“ ubada točno gdje treba. Kao i malo kasnije „Driving Me Too Hard“, rifom i ritmom nalik „Tumbling Dice“, a obje pokazuju da u njima još ima tog „Exile zvuka“ i svirke.
„B“ stranu vinila, jer „Hackney Diamonds“ je „ploča“, otvara diskoidna „Mess It Up“, sladunjavog pop refrena kao i „Whole Wide World“, s bubnjevima Charlieja Wattsa, koja kao da je izašla iz osamdesetih, plesna i zabavna, ali ni blizu kao „Miss You“ ili „Dance“. Iduća „Live By The Sword“ ujedinila je posthumno Charlieja Wattsa (dvije pjesme s njim snimljene su još 2019.) i Billa Wymana, a nakon spomenute „Driving Me Too Hard“ dolazi uvijek pouzdana Richardsova ispovjedna balada „Tell Me Sttraight“. Da bi vas nakon nje „prikucao“ gospel „Sweet Sounds Of Heaven“ s gostovanjem Lady Gaga i Stevieja Wondera na klavijaturama i Eltona Johna na klaviru, u elegantnoj završnici skoro poput „Let It Loose“. Što je već treća referenca na album „Exile On Main Street“.
No, to nije sve, završni blues „Rolling Stone“ s Richardsom na staroj akustičnoj gitari iz 30-ih godina prošlog stoljeća (koju je u studio donio Andrew Watt) i Jaggerom na vokalu i usnoj harmonici, obrada je pjesme Muddyja Wattersa po kojoj su Stonesi dobili ime prije 60 godina. Ako krug time nije zatvoren ne znam čime jest, mada, „Hackney Diamonds“ nimalo ne zvuči kao „oproštaljka“. Dapače, vrlo je vitalan i energičan album, a ostalo im je još 12 pjesama koje su ostavili za iduću priliku. Do koje će zasigurno doći, jer oni se očito ne (pre)daju.
VIDEO Anđa Marić otkrila da je imala 19 godina mlađeg ljubavnika
Samo onaj tko nije upoznat s njihovim opusom iz 1960-ih i 70-ih. može davati superlative o današnjim im uradcima.