Još je velika Coco Chanel rekla: "Žena nikada ne može biti previše bogata, previše mršava i imati previše cipela". Kako su neki obični ženski životi daleko od bogatstva, a mršavost najčešće odnesu godine, što nam preostaje? Cipele naravno. I nije stoga čudno da su upravo one (ne baš) tajna modna strast većine žena i da svakoj od nas uvijek nedostaje barem još jedan par. Iskustvom vlastite kože mogu potvrditi se taj jedan nedostajući par cipela pri svakom posjetu Splitu pretvori u ozbiljan bankrot, jer tamo '"stanuju" legendarne Cipele Ledenko, kojima je jednostavno nemoguće odoljeti.
I tako već desetljećima, jer je Ivan Ledenko, dizajner i obućar, koji zajedno sa svojom suprugom Sandrom stoji iza ovog u nas slavnog brenda, usred pandemije koronavirusa, u travnju 2021. godine, proslavio 25. godišnjicu djelovanja. I bila je to prava rođendanska i slavljenička kolekcija u kojoj je bojama "razbio" depresiju samoizolacije i strahove od toga što nam nosi budućnosti. Bila je to "bomba" kolekcija cipela koju su obilježila jake boje (ružičasta i narančasta) koje i inače voli ovaj dizajner, što se i sada vidi na policama njegove splitske trgovine, ali i kolekcija koju su obilježile mašne kao ultimativni modni dodatak. I iznova su brojne žene, ne samo Splićanke, poludjele za Ledenko cipelama, jer Ivan Ledenko ih je uspio prilagoditi i pandemijskoj stvarnosti. Tu su kolekciju, naime, obilježile i nešto niže potpetice, jer je Ivan, gledajući kod kuće i vlastitu suprugu Sandru, shvatio da su žene do tog travnja 2021. godine već godinu dana živjele u tenisicama i kućnim papučama, te da im za ljeto 2021. treba ponuditi cipele s kojima se neće mučiti. Ukratko, bila je ta slavljenička kolekcija nevjerojatno vesela, i seksi, kojom je Ivan doista ženama uspio poručiti: "Ma koja korona, treba se veseliti, jer živi smo." Danas priznaje da to nisu bili laki dani za posao, ali da su ih uspješno preživjeli:
- Na sreću, sada je sve to iza nas, a kada se osvrnem na protekle dvije-tri godine, samog sebe tješim da i nije bilo tako strašno. Najgori je bio sam početak pandemije, jer zaista nitko, pa ni mi, nismo znali što nas čeka, ali brzo smo se posložili u novim okvirima. Pandemiju smo prihvatili kao još jedan izazov koji treba pobijediti i iz njega izvući sve najbolje. U Cipelama Ledenko zaista svi funkcioniramo kao obitelj, to doista nije prazna fraza, jer naš radni kolektiv nije velik, tako da nikakva otpuštanja zbog smanjenja posla nisu dolazila u obzir. Prionuli smo na posao, uhvatili se onog što najbolje znamo raditi, a to je dizajniranje i izrada cipela, okrenuli se ka novoj sezoni i sve je zapravo dobro prošlo - priča Ivan Ledenko.
Ističe pri tome kako izvan kruga mušterija koje kod njega dolaze po cipele za neke posebno svečane trenutke, a posebice vjenčanja, ima i mnogo onih koji kupuju Cipele Ledenko zato što ih jednostavno vole. Na pitanje da nam otkrije tajnu koja stoji iza ljubavi žena i cipela, kroz smijeh kaže da je ona toliko velika da je i on sam po njoj tek "zagrebao", te ističe da je ta ljubav pomogla njegovom brendu da uspješno prebrodi i korona krizu.
A kod Ledenka se cipele ručno izrađuju još od daleke 1959. godine kada su tadašnji obrt vodili Ivanovi roditelji - Ana i Zdravko - od kojeg je Ivan i naslijedio ljubav prema izradi cipele jer njegov je tata bio jedan od najboljih majstora obućara koju su u Splitu radili tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina. Pitam ga stoga kako je bilo odrastati u tadašnjem Splitu, u okruženju obućarske radionice.
- Moja mama bi vam rado rekla da sam kao dječak bio jako živ i radoznao, a ja se sjećam kako su mi najdraže igračke bili legići od kojih sam izrađivao maštovite predmete, uvijek neke inovacije za dječjem nivou - priča Ivan i kaže da uz obiteljski posao i nije morao puno razmišljati o svojoj budućnosti. A opet je sve počelo slučajno:
- Imao sam 15 godina kada se tata razbolio i zbog upale pluća završio u bolnici. A u trgovinu je ušla poznata Splićanka i naručila cipele. I što sad? Odlučio sam ih izraditi sam, jer do tada sam cijele dane promatrao tatu kao radi. I uspio sam. Kada je mušterija došla po njih, rekao sam joj da joj Ledenko daruje cipele. Ona nije znala što se dogodilo, a ja sam taj dan shvatio koji je moj životni put - otkriva Ivan. Kaže kako je pohađao obućarsku školu, ali i imao privilegiju da uči od najboljeg majstora. I baš zbog toga danas tuguje jer obućarstvo je već godinama grana koju mladi ne odabiru, te kaže:
- Velike tvornice cipela su se odavno zatvorile, a manje obućarske radionice, kakva je i naša, mogu se izbrojiti na prste. Dobrog radnika obućara postaje nemoguće naći. A kada si obrtnik, moraš voditi bitke na različitim frontovima, jer samom sebi si i menadžer, radnik, vlasnik...
No, posao ga i danas neizmjerno veseli, a kaže kako većina njegovih mušterija izuzetno cijeni to što su cipele izrađene baš za njih, što mogu izabrati materijal, oblik, detalje, visinu potpetica:
- Nije uvijek lako, ali stvaranje nečeg novog i lijepog naš je adrenalin, koji uvijek obriše sve ono što je bilo teško - priča i priznaje kako mu se ponekad čini da i živi u radioni, jer i on i supruga žive za posao. Na pitanje o inspiraciji kaže da ona dolazi sama i da je definitivno neće ponestati dok je žena koje vole cipele. Upravo one su ga navele da u život vrati neke svoje stare modele cipela, jer su uporno pitale baš za njih. Tako je naučio da žene vole kada se njihov omiljeni model cipela malo 'pofriška', kada mu se doda neki novi detalj, izradi u novoj vrsti kože, u nekoj posve neočekivanoj boji... I njega to veseli, jer i to je dokaz kvalitete i bezvremenosti cipela koje stvara. A one su uvijek izrađene od kože vrhunske kvalitete, koju nabavlja u Italiji i koju koriste i najveće svjetske modne kuće, poput Guccija i Prade.
Dok je postojao Cro-à-Porter, modna smotra Viktora Drage, revije Cipela Ledenko bile su obično među revijama koje su se iščekivale s najvećim nestrpljenjem, a oni su često izlagali u "čvrstoj" splitskoj vezi, uz modnu kuću Arileo. Ivan kaže da su te revije bile sjajna promidžba, baš kao što brendu iz godine u godinu pomaže i to što ga vole i nose poznate Hrvatice:
- Marijanu Batinić pratimo još od legendarne emisije "Pola ure torture", Anu Gruicu od samih početaka Cro-à-Portera, a za Doris Dragović smo radili čizme koje je nosila uz haljine za veliki hit s kojim se natjecala na Eurosongu, pjesmu "Mariju Magdalenu" - priča Ivan i dodaje: - Sve su to uspješne žene koje naše modele nose na svoj jedinstven način.
Priznaje ipak da su mu posebna ljubav mladenke koje baš u njegov dućan dođu po cipele za vjenčanje, za ono što mnogi zovu "najvažnijim danom u životu jedne žene". Pitam ga stoga što je najvažniji savjet koji može dati budućim mladenkama, kako da izaberu cipele u kojima trebaju ne samo izdržati cijeli dan i noć, nego i plesati do zore, a on bez mnogo razmišljanja kaže da je to savjet koji daje svim budućim mladenkama koje kod njega kupuju:
- Svim tim sretnim i uzbuđenim curama i Sandra i ja sugeriramo da na svoj poseban dan ne nose potpeticu višu od one kakvu nose svakodnevno. To je jedini recept da se izdrži cijeli dan i dugo u noć - kaže.
Udobnost cipele za Ivana je od posebne važnosti i baš zbog toga ga na "brzom biranju" imaju mnoge sretne žene. Kaže kako nikada ne dopusti da žena iz trgovine ode s cipelama koje joj ne pristaju kao salivene, a posebnu pažnju posvećuje izradi kalupa za cipele koji su početak i ključ svega. Baš zbog te ugodnosti i vrhunske izrade prestao je izrađivati muške cipele (tek tu i tamo napravi neki model jednostavnih muških natikača) po koje su mnogi Splićani dolazili njegovom ocu, jer kaže da bi i te cipele bile savršene treba imati sasvim drugačije strojeve. A i zna se da dečki baš i nisu ludi za novim cipelama! I za kraj sam mu ostavila najteže pitanje: koja tri (?!) para čarobnih "cipelica" svaka žena mora imati:
- Ako su samo tri, onda su to tri para cipela koje im se sviđaju i u kojima se dobro osjećaju. Jedne neka budu u neutralnoj puder boji, jedne crne i svakako jedne u nekoj živoj i jakoj boji, poput crvene, zelene, žute, jer baš su to cipele koje podižu svaku odjevnu kombinaciju.
