S Ivanom Paradžiković, urednicom emisije “Provjereno”, razgovarali smo o nominaciji za Ružu u kategoriji TV emisija godine.
Ovo nije prva nominacija emisiji “Provjereno” u kategoriji TV emisija godine, nadate li se da ćete ove godine osvojiti Ružu?
Ovo nam je druga nominacija. Pobjedu, jasno, ne očekujemo, konkurencija je opet opaka, ali ipak joj se nadamo.
Koliko je redakciji vjetar u leđa sama nominacija za Ružu?
Iznimno je zahtjevno ne samo doći do vrha, nego na njemu i opstati toliko godina. I zato nam je važna nominacija, kao još jedna potvrda da nas i struka respektira i uvažava. Podaci o gledanosti jasno nam daju do znanja što gledatelji misle o nama i da su uz nas svakog četvrtka, ali ipak struka je ta koja nominira.
Koje su priče obilježile Provjereno u 2018.?
Svakako je to priča o liječniku koji je optužen za uzimanje mita u splitskom KBC-u, njome smo otvorili Pandorinu kutiju, taknuli u pitanje zdravstvenog sustava. Tu je i priča o vulgarnom ortopedu iz KB-a Dubrava koji je dobio otkaz i kojemu je na kraju oduzeta licencija na godinu dana zbog ponižavajućeg i neprofesionalnog odnosa prema pacijentima. Roberta Matalina, koji je skupljao humanitarnu pomoć lažno tvrdeći da je bolestan, raskrinkali smo pred kamerama. Bilo je i pregršt priča koje su nakon emitiranja dobile sretan kraj. Suze djevojčice Ružice koja je u školu mogla svaki drugi dan jer nije bilo prijevoza do njezina sela ganule su cijelu zemlju i rješenje se pronašlo odmah sutradan. Vidjeli su to i srednjoškolci iz Vinkovačkih Banovaca koji su nam se javili, pa je i njihov problem s prijevozom do škole koji ih je godinama mučio također riješen. Riješen je i problem sa smećem na Savici na koji su građani godinama upozoravali, molili i apelirali za pomoć. Obitelji Herak i Brajković uselile su se u svoje nove domove, a to je neprocjenjivo – znati da si nekome tako utjecao na život! Kiki, Kristijan Trupković, imao je samo jednu želju – pronaći posao, a zbog invaliditeta to mu je bilo nemoguće. Onda se i nakon te emisije dogodilo čudo. Predsjednik uprave jedne velike kompanije gledao je “Provjereno” i sutradan je Kikiju ponuđen posao. Plakali smo zajedno, smijali se, izborili neke vrlo važne i bitne pobjede. Kada podvučemo crtu, bila je to vrlo uspješna godina.
Na što ste najviše ponosni kao urednica “Provjerenog”?
Za početak sam ponosna što opstajemo toliko godina, iza nas je gotovo 500 emisija, i što ostajemo isti kao i prvog dana kada smo se ušetali u redakciju; klasa optimisti. Još vjerujemo da se svijet mijenja spašavanjem jednog po jednog čovjeka.
Koliko je teško sakriti emocije pri najavi nekih priča i reportaža?
Koliko god je pri najavama potrebno biti odmjeren i suzdržan, vjerujte mi da je nemoguće svima nama skriti emocije kada se bavite određenim temama. U tome i jest tajna, mi se to i ne trudimo. Mi i plačemo i ljutimo se i veselimo se od sveg srca zbog naših sugovornika i njihovih priča. Srce se ne smije štedjeti.
U kojem sastavu ekipa “Provjerenog” stiže na dodjelu Večernjakove ruže 22. ožujka u HNK?
Gotovo svi dolazimo. Morat ćete pripremiti dovoljno stolaca za sve nas.
Lako je biti klasa optimist sa velikom plaćom mala moja...