Neku večer bilo je okruglih 30 godina od koncerta Prljavog kazališta na zagrebačkom Trgu Republike 17. listopada 1989. Taj trg uskoro će postati Trg bana Jelačića, bez obzira na to što je u vrijeme bana bila riječ o ozbiljnom “privatniku” i domoljubu visokih zarada kojem bi pozavidjeli i današnji državni kapitalisti. Bila je to špranca koja će obilježiti i skorašnju samostalnu Hrvatsku, ali to se te 1989. nije znalo.
Te večeri i za Dnevnik Nove TV komentirao sam okolnosti koncerta na Trgu 1989. Jer, valja se podsjetiti činjenica za koje bi političke strane “dupe dale” da su ih baš one inicirale ili da su imale takvu masovnost. Ali nisu; te 1989. tek su se osnivale političke stranke koje su nas zavile u crno ili sivo idućih 30 godina. No bio je to jedan od najvažnijih koncerata na Trgu Republike i bana Jelačića uopće, kad je rock-glazba prestala biti samo glazba i dobila šire društveno i političko značenje.
Prljavo kazalište vraćalo se još nekoliko puta na Trg idućih godina, ali bez obzira na luksuzne pozornice i bogatu rasvjetu, ništa se nije moglo usporediti s tim koncertom na “sirotinjskoj” bini 1989. Desetak godina kasnije pisao sam tekst za omotnicu DVD-a sa snimkom koncerta i sjetio se kako mi je Jasenko Houra jednostavno, u jednoj rečenici, objasnio razliku između tog i ostalih nastupa na Trgu; “Bilo je to kao da smrznut čekaš tramvaj u šest ujutro, a on nikako da dođe”.
No tramvaj je došao, ali s njim i kondukteri koji su “oglobili” sve živo što su mogli, od PDV-a nadalje. Ukratko, izgleda kao da smo po troškovima države imali vlastiti Brexit prije nego što ga je izmislila Velika Britanija, samo toga još nismo svjesni. Koncert zamalo nije održan jer je neposredno pred početak službena osoba došla Houri i rekla mu da se zbog nedovoljnih sigurnosnih uvjeta, iako je sve bilo potpuno mirno, koncert ne može održati te da se popne na pozornicu i to kaže publici. Na što mu je Jasenko lakonski, kako i dan-danas samo on to zna, odgovorio: “Onda se ti popni i to im reci”.
Hourine riječi s mikrofona: “Nemojte mi srušiti Trg jer tu dolazi konj”, bez obzira na to koliko danas izgledale benigne, izbrisane su s TV snimke iste večeri, putem kombija do Televizije Zagreb. No bez obzira na to Tihomir Fileš i organizator iz tadašnje TD Rovinj Krešo Klaić iduće su jutro proveli na miliciji u Đorđićevoj ulici, pregledavali snimke koncerta i razmatrali moguće “optužne prijedloge”.
Radi povijesne perspektive, bilo je to par excellence provociranje domaćeg socijalističkog sustava prije pada Berlinskog zida 9. studenog 1989. i otvaranja berlinskih Brandenburških vrata 22. prosinca. U svjetlu svih tih događaja pomalo je deplasirano danas ili jučer promatrati Prljavo kazalište kao “svehrvatsku urotu” i ljute nacionaliste koji su “dokrajčili” prošli režim. Sasvim suprotno, budućim radovima kritizirali su i novu hrvatsku svakidašnjicu pjesmama o vilama na Tuškancu i gladnoj djeci, ali su to radili previše pristojno da bi im se uručile medalje oporbe ili zatvor za kontrarevolucionarno djelovanje.
Zapravo su bili stjegonoše samorazumljivog pokreta u cijeloj istočnoj Europi koji tada kod nas nisu precizno definirale ni buduće političke stranke. Idućih godina Prljavo kazalište ispalo je daleko čišće od mnogih koji su dolazili kasnije i hrvatstvo pretvorili u isplativo zanimanje, iako su njihove zasluge u promjeni sustava, od prvog punk-albuma 1979. i “Crno-bijelog svijeta” do koncerta na Trgu, bile daleko veće. Psihološki otprilike kao one koje su štrajk u Gdanjsku i sindikat “Solidarnost” heroja ulice Lecha Walese imali u Poljskoj.
U tom smislu i odlikovanje Kolinde Grabar-Kitarović nije ništa više nego državotvorni folklor uobičajen svuda u svijetu. Ili kraće, je li odlikovanje Prljavom kazalištu imalo drukčije od dodjele titule “viteza” Bonu Voxu, Micku Jaggeru i drugima od engleske kraljice? Nekadašnji buntovnici odavno imaju status “plemstva”, ali jesu li se “prodali” za odlikovanje ili je baš to što se dobro “prodaju” razlog da su dobili odlikovanja? Sam Bono Vox najbolje se našalio na svoj račun kad je rekao da mu je najmlađi sin pomislio da postaje “vitez Jedi”. Budući da je u kapitalizmu bitan upravo uspjeh i prodaja, možda je sve to zapravo logično. Ili je pak u pravu bio radikalni John Lennon kad je 1966. vratio odlikovanje britanskoj kraljici zbog rata u Vijetnamu?
Nekadašnja alternativa odavno je postala srednja struja svuda u svijetu, a bez jake srednje struje nema ni jake alternative. No danas kod nas problem nisu ovi iz srednje struje koji dobro prodaju Zagrebov stadion ili dvije Arene Zagreb poput Kazališta, nego upravo slabost bilo kakve alternative, i u politici i u glazbi. Za razliku od nekad, pa i te 1979. ili 1989., kad je alternativa, kako vidimo, bila prilično utjecajna.
Upravo smo saznali da je koncert 89-te u biti bio protiv HDz-a a za zaštitu tekovina samoupravnog socijalizma! Bravo Hrvoje.