S friškim novim albumom "72 Seasons" Metallica se ponovno pokazala kao najizdržljiviji artikl suvremenog heavy metala koji privlači daleko više publike nego bi se očekivalo za taj žanr. Od početka devedesetih naovamo Metallica je postala i ostala dio najkomercijalnije srednje struje, u koju su ušli negdje u isto vrijeme kad i R.E.M. i Guns N' Roses, a malo prije njih U2 i Depeche Mode.
Pritom je Metallica uspjela ne otuđiti poklonike od sebe, što pokazuje i aktualna situacija s prodajom ulaznica za svjetsku turneju "M72" koja je počela u Amsterdamu 27. travnja, nastavila se u istom gradu dvije večeri kasnije s njihovim "nema ponavljanja" konceptom u svakom gradu, pa su u dvije večeri odsvirali dva nastupa s potpuno različitim pjesmama. Naime, u trenutku dok većina širokopopularnih imena poput Taylor Swift, Blink 182 ili Brucea Springsteena golemim cijenama ulaznica i Ticketmasterovim "dinamičnim podizanjem cijena" u predjele više od par tisuća dolara za ulaznicu izaziva ogorčene reakcije poklonika, Metallica se pokazala racionalnim zaštitnikom interesa svoje publike, slično kao i The Cure.
Štoviše, njihove ulaznice mogli ste kupiti već od pristupačne cijene od 88 dolara za stajanje na travi stadiona, dok ste dvije ulaznice za oba koncerta u nekom gradu, s rezerviranim sjedištima, brzim ulaskom, jednim pićem i nekim suvenirom, mogli kupiti za 400 dolara. Za nešto višu cijenu dobivali ste i kod za preuzimanje novog albuma u mp3 formatu te rezervirana sjedala u prvim redovima donjih tribina stadiona. Suvišno je reći da toliko, pa i više, košta samo jedna karta za neki od nastup malo prije nabrojanih, ili Rolling Stonesa koji su odavno postali šampioni skupog naplaćivanja nostalgije publike.
Dakako, možete na nekom od skorašnjih koncerata Metallice - ako još ima ulaznica, a nema - otići i u skuplju de luxe "Snake Pit" sekciju u samom središtu okrugle pozornice smještene na sredini terena dvorana ili stadiona, što su zasigurno najbliže pozicije koje možete imati. Taj će vas gušt koštati tisuću dolara (za dva koncerta), ali usput dobivate i neki obrok, par pića i dodatne pogodnosti, a znajući koliko su skupi piva i hrana na današnjim koncertima, te pozicija u sredini pozornice, čak je i u toj klasi ulaznica bolja ponuda od konkurencije.
Prvi put Metallicu sam uživo gledao 1999. na njihovom koncertu na ljubljanskom stadionu Bežigrad, zatim i u Zagrebu jedanaest godina kasnije, a budući da za sada nema planova (čitajte: novaca) da ih se ponovno dovede u Hrvatsku, možemo se samo prisjećati njihovog zagrebačkog koncerta na Hipodromu 2010. koji je po svojim organizacijskim pothvatima prkosio olujnom nevremenu i kiši koja je nemilice padala danima. Te godine najveći koncert kod nas dogodio se zajedno s jednom od jačih kiša sezone u svibnju, kao i danas, ali daleko gore vremenske prognoze.
Organizacijska ekipa na terenu, predvođena iskusnim Tysonom, tada menadžerom Hladnog piva, danima je nasipavala tone šljunka iz nebrojenih šlepera kako bi smanjila prijeteću količinu vode na hipodromu. Dan prije glavni menadžer Metallice posjetio je teren i otvoreno rekao da bi u bilo kojem drugom gradu po ovakvim vremenskim uvjetima otkazali nastup. No, zbog golemog truda domaćeg organizatora koncert je ipak održan, u vremenskim uvjetima koji će se teško ponoviti.
Kratka dijagnoza bila je "olovna glazba s olovnim oblacima". Oko trideset tisuća ljudi u Zagrebu prisustvovalo je tada dvosatnom nastupu Metallice i, usprkos dvodnevnoj kiši i natopljenom Hipodromu s blatom do koljena, vidjelo vrlo solidan koncert. Zamišljena proljetna veselica na otvorenom prostoru održana je u hladnim uvjetima, s kišom koja se pojačavala kao i vjetar, ali s jednako ugrijanom i tvrdoglavom Metallicom.
Nije dobro kad vremenska prognoza može postati glavna vijest, ali upravo je to pokazalo žilavost koncertne publike koja se usprkos nezgodnom vremenu slijevala prema Hipodromu i napravila gužvu u okolnim kvartovima te pomogla lokalnom izlasku (kafića i grada) iz tadašnje recesije. U rasponu od dojmljive avangardne hard-core buke do planetarnih srednjostrujaških trijumfa, koncert održan u lošim vremenskim uvjetima samo je dodao "žilavosti" ionako žilavoj glazbi, sastavu i publici u ži(la)vom blatu Hipodroma.
Nakon serije radikalnih uvodnih albuma u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, Metallica je crossover uspjeh "Crnog" albuma iz 1991. pretvorila u zalet koji do danas nije izgubio na brzini. U ovakvim megauspješnim razmjerima sve je za njih počelo nakon golemog mainstream proboja 1991., s albumom popunjenim hitovima poput "Enter Sandman" i drugima. Albumom "Garage Inc." 1993., s obradama tuđih pjesama - manevar koji su iste godine sa "Spaghetti Incident" izveli i Guns N' Roses - postali su svačije vlasništvo, ali i odradili posvetu uzorima koja je pokazala široki spektar formativnih utjecaja i razlog šireg razmišljanja Jamesa Hatfielda i društva. Simfonijski projekt s orkestrom i dirigentom Michaelom Kamenom odveo ih je još stepenicu bliže, ali i niže, razvodnjavanju početnih pozicija, no, nije trebalo dugo čekati da ih zasićenost uspjehom vrati zanimljivijoj glazbi,
Nakon devedesetih godina, provedenih na poziciji glavnih zvijezda srednje struje, zajedno s U2 i R.E.M., zidom nezaustavljive buke na albumu "St. Anger" vratili su se na daleko kreativnije pozicije. Uz starog producenta Boba Rocka i novog basista Roberta Trujilla koji je s njima do danas, stari članovi James Hetfield, Lars Ulrich i Kirk Hammett vratili su se visokonaponskoj glazbi majstorske sviračke egzekucije i dinamike, izostavivši bilo kakve kompromise koje bi se mogli shvatiti kao ustupke "višku" široke publike. Komercijalni uspjeh i taj put stigao je brzo, ali je postignut s potpuno beskompromisnim, "korektnim" sredstvima. Slično se moglo reći i za album "Death Magnetic" u sklopu čije promocije su došli i na zagrebački Hipodrom.
Metallica očito i danas nudi pouzdane predstave pred pedesetak tisuća ljudi, sa po dva nastupa u istom gradu, ne bojeći se hoće li biti dovoljnog zanimanja publike. Jer očito hoće, pa je većina koncerata unaprijed rasprodana. No, i danas, kad započinju turneju koja će ih odvesti na stadione širom svijeta, Metallica u radikalnom naletu ipak zadovoljava prije svega izvorne poklonike koji su im glavna baza, dok poznatim masivnim hitovima sprečava "probleme" s ostatkom auditorija i publikom "opće prakse".
Na to upućuje i nabrijani novi album "72 Season" koji nimalo ne smanjuje brzinu i žestinu glazbenika koji su već u zrelim godinama, ali dostojanstveno stare kao malo koji, zapravo, nijedan drugi heavy metal artikl. Metallica je zadnjih desetljeća na najširem teritoriju pop-glazbe razriješila vječnu dilemu kako svirati heavy metal i ostati ozbiljan bend s akreditivima "pravih" artista. Njihov trajan uspjeh kod masovne publike jedan je od primjera kako žanrovski radikalne sviračke formacije mogu postati zvijezde srednjostrujaške publike, a pritom ostati vraški dosljedne početnom sviračkom planu.
Bliski susret s Metallicom bitan je zbog nekoliko stvari: prije svega radi se o jednom od najradikalnijih rock sastava, tvornici metala prve kategorije, a mnogi odavde koji će ih ovog proljeća odu gledati na neki od europskih koncerata vjerojatno će vam to ponovno potvrditi.
I
