Kada Judita Franković govori o glumi, radi to tako zaneseno i sretno kao kada mame pričaju o prvim koracima ili riječima svoje djece. Po tom žaru pričanja pomislili biste kako je vlasnica Nagrade hrvatskoga glumišta za najbolju žensku ulogu u 2009. za ulogu Tonke u predstavi “Judith French” kao klinka navlačila mamine haljine i držala monologe po kući, no gluma nije bila na njezinu popisu sanjarenja u djetinjstvu.
– Glumu sam otkrila dosta kasno, u srednjoj školi, kada sam u Kutini počela glumiti sa skupinom “Beskućnici”. Počela sam istraživati i shvatila kako za glumu imam najviše energije. Za razliku od mlađe sestre Maje, bila sam povučenija i tek sam se s “Beskućnicima” riješila te povučenosti. Moj je plan bio upisati Akademiju i na prijamni sam otišla kad sam došla u Zagreb, ali nisam upala. Bila sam još klinka i sama sam sebi rekli: “Pa nema veze, pokušat ću opet iduće godine”. Ali nakon toga sam otkrila radionice i seminare glume u Exitu i zabrijala sam na to te sam ostala na tom putu – prepričava Judita prve kontakte s glumom. Prvu radionicu pohađala je 2001. u glumačkom studiju Exita pod vodstvom Simone Dimitrov-Palatinuš, a nakon toga uslijedio je niz radionica na kojima je učila od domaćih i stranih stručnjaka. Istodobno je upisala komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu, gdje je apsolvent. Osim u radionicama, najviše je znanja stekla svakodnevnim boravcima u Exitu, gdje je poput spužve upijala sve pokrete glumaca na sceni.
– U Exitu sam radila u garderobi i iz prikrajka sam pratila kako se glumci pripremaju prije predstave, što rade u garderobi, kako uče tekstove, kako se ponašaju na pozornici. Najdraža mi je bila “Dekadencija” s Vilijem Matulom i Natašom Lušetić, čije sam dijelove znala napamet! – prisjetila se.
Ljubav s Exitom traje i danas, pa je za nedavno odigranu ulogu Mefista u “Faustu” nagrađena pohvalama kako je bila dojmljiva i pravo osvježenje na sceni. Njezinu razigranom duhu zasad odgovara status slobodnog umjetnika, jer si još može priuštiti da živi u neizvjesnosti. Na nezaobilazno pitanje vidi li sebe u nekoj televizijskoj seriji ili telenoveli, odlučno odmahuje glavom.
– Ne podcjenjujem sapunice jer u njima ima mnogo kvalitetnih glumaca. No, zasad to nije moj izbor. Bilo je ponuda, ali nikad me nije zanimala cifra koju bih mogla zaraditi. Ne želim se polakomiti za novcem niti želim da mi to bude vodilja u prihvaćanju uloga – priznaje Judita kojoj je plus to što je nema toliko po medijima, što bi bilo nemoguće izbjeći da snima sapunice.
– Moje prvo televizijsko iskustvo bilo je u seriji “Kad zvoni?”, gdje sam glumila srednjoškolku koja se hrani medijskim izmišljotinama i želi postati manekenka. Nakon toga je bilo puno ponuda, primjerice: “Ej, znaš, imam jednu ulogu manekenke”. Iako nekad znam da bi mi lovica dobrodošla, kažem ne, jer to je samo neka krpica manje i ništa više – odlučna je 29-godišnja glumica. Ako ponekad na tom putu zapne, uz nju su uvijek roditelji koji su od malena poticali slobodnjački duh svojih kćeri. Kada je sa 15 godina roditeljima došla s idejom kako želi raditi, tata joj je odmah pronašao posao u jednom butiku i ondje je neko vrijeme prodavala majice.
– Nikada mi nisu ništa branili, dali su mi potpunu slobodu da probam sve što želim. Jako smo povezani, pa smo tako nedavno proslavili njihovih 30 godina braka – s osmijehom govori o obitelji. Osim roditelja, najviše razumijevanja za njezine odluke i stavove ima dečko Marko s kojim je u vezi već dvije godine.
– Marko je snimatelj, pa lakše razumije da je svaka uloga dugotrajan proces. Bez obzira na to što imamo slična zanimanja, na svakoj vezi treba se raditi da bi bila uspješna. Volimo putovati, a nekad je to jedini način da se vidimo, jer on dosta radi u Sloveniji – kaže Judita dodajući kako već duže planira odlazak u Beč jer želi pogledati izložbu Fride Kahlo. Kada ne glumi, vrijeme provodi zadubljena u knjige, što ponekad zna biti pogubno.
– S čitanjem moram biti oprezna. Naime, kad čitam, ne jedem i pijem samo kavu – priznaje svoju opsesiju književnošću zbog kojih je i upisala komparativnu književnost. O tome da i sama svoje misli prebaci na papir i ne pomišlja jer je u školi uvijek mrzila pisanje školskih zadaća, a vrhunac je u pisanju ostvarila haiku pjesmama za dečka Marka. Upisom na komparativnu ostvarila je dio svoje ljubavi prema knjigama.
– Imam još jedan san. Željela bih imati antikvarijat u kojem bi vladao francuski štih, čitale se knjige, pio čaj i jeli sitni kolačići – zamišljeno je otkrila ni po čemu obična glumica.
Juditin preljub s kolegom Jankom Popovićem Volarićem
Početkom prosinca u našim kinima počet će se prikazivati filma “Majka asfalta” Dalibora Matanića u kojem je Judita napravila prvi veliki korak na filmskom platnu. Janko Popović Volarić glumi muža koji pretuče svoju suprugu, koju glumi Marija Škaričić. Supruga nakon toga pobjegne sa sinom od muža. Juditi je pripala uloga supruge Jankova najboljeg prijatelja s kojom se Janko na kraju spetlja.
– Dugo sam htjela raditi s Matanićem, ali se nismo poznavali sve dok me nije pozvao da glumim u ovom filmu. Poslije mi je rekao da je pratio moj rad preko ljudi s Akademije – kaže Judita. Matanića opisuje kao redatelja koji je uvijek na strani glumca. Dopušta da se ponavljaju scene i tekst koliko god glumcu treba.
– On kroza šalu ozbiljno radi i ne pristupa glumcu tako što će mu naređivati. Ma, on je super – pohvalila je redatelja.
