Đuro Seder bijaše na koncu čovjek iznimne vedrine. Posljednji put sreo sam ga u ono vrijeme epidemije, kada je Plenkovićev policajministar Božinović tumarao naokolo u uniformi, dnevno držao konferencije za novinstvo i zabranjivao ljudima šetanje po Savskom nasipu i po parkovima. Dućani su bili zatvoreni, tržnice nisu radile. Ljudi nije bilo jer su živjeli u induciranoj paranoji. I tako sam, jednog od tih dana, hodajući oko zakatančene Utrinske tržnice iza ugla naišao na Đuru Sedera. Imao je tada skoro devedeset i tri godine, a jedan drugom smo se pojavili kao na nekom filmu. Baš iza ugla. Zapisao sam i upamtio o čemu smo razgovarali. Ono što zapišem to i upamtim. Što ne zapišem, možda ću i zaboraviti.
Sedera, uvelike zahvaljujući bosanskim franjevcima i njihovim narudžbama, pamtimo i kao slikara religijske inspiracije. Njegovi Krist, sveti Franjo, prizori iz kršćanskih vjerovanja imaju u sebi nešto od prvotne djetinje upečatljivosti. A započeo je kao slikar monokromnih, crnih apstrakcija, u duhu apstraktnog ekspresionizma. Vjerojatno najmračniji hrvatski slikar svoje generacije, koji je u stilsko-estetskom smislu išao uz nos režimu i na zor optimističnom duhu epohe. Kasnije će se, kao u slijepca koji je čudom, ili intervencijom doktora Čavke, stekao vid, bezoblični, monokromni svijet razabrati u figure, koje će, pak, često pripadati nekim Sederovim osobnim mitologemima, koji su, pak, dio nekih širih mitoloških sustava. I tako će, malo-pomalo, Đuro Seder stići do svetoga Franje i Isusa Krista. Ali kako je dar njegov autentičan i doista jedinstven, i kako je Seder na svoj način genije, dobar gledatelj lako će u svemu što je ikad naslikao prepoznati kontinuitet. Crne apstrakcije prepoznaju se na svetom Franji za čijim je leđima sunce. Do kraja je u njemu preživjela Gorgona. U igri slučaja prepoznaju se namjera i htijenje, prepoznaje se umjetnička akcija. U jednoj od takvih akcija, usred epidemije, Đuro Seder pojavljuje mi se iza ugla.
Bila mu je pedeset i jedna, kada je 1978. objavio jedinu svoju knjigu pjesama. U Biblioteci Teka, koju je u to vrijeme oblikovao Zoran Pavlović i CDD - Studio grafičkog dizajna, a urednici bili su Albert Goldstein i Vjeran Zuppa. Knjigu "Otac iz lonca" davno sam čitao, posuđenu. Bilo je to još prije rata. Onda sam je u kasno proljeće 2024. pronašao kod Spajića, u Crvenom Peristilu, među još nezavedenim knjigama. Ovo je moje, rekao sam mu.
Knjigu otvara pjesma "Ne sjaji više": "Nekoć su tako govorili:/ Ti si moj slični, ti si moj brat./ Za priprostim stolom/ lomili bi kruh./// Ne sjaji više/ blaga vijest hljeba/ na našem stolu./// Žurna ruka snubi kovinu." I po toj pjesmi zna se i osjeti da je Đuro Seder umjetnik od jednog komada. Premda je u to vrijeme, sredinom i krajem sedamdesetih, daleko još prvi fratarski poziv iz Bosne i njegovo majstorisanje po tamošnjim crkvama i samostanima, u "Nekoć su tako govorili" vrlo se precizno razaznaje onaj budući Seder. Ali ne u motivskom ili tematskom smislu. Prepoznaje se tu sam način na koji će on slikati te svoje franjevačke slike. I još nešto, možda jednako važno, a neprepoznato: Đuro Seder riječima upravlja onako kako upravlja slikarskim potezima, s onom rudimentarnom gestom, koja zahvaljujući svojoj preciznosti stvara veličanstvene učinke. Pritom, on savršeno razumije jezik, jedan i drugi, i kreće se po njegovim krajevima i ekstremima. Nekoć su tako govorili, veli on, "Ti si moj slični, ti si moj brat", pa izgovara nešto što zvuči kao inicijacijska fraza jedne vjere, ili jednog načina života, kao bezbroj puta čuvena rečenica, koja govori snagom većom od riječi koje su u nju upisane, jer govori svom silinom iskustva stečenog ponavljanjem. Tako to zvuči, kažem, premda je fraza njegov upravo smišljeni stih.
U sljedećem stihu, gdje za priprostim stolom lome kruh, zbiva se nešto što očito pripada ceremonijalima i mitologemima jednoga svijeta. I pripada transformativnom tajanstvu kruha. U sljedećem stihu kaže da ne sjaji više blaga vijest hljeba. Tu Seder riječ hljeb koristi kao sinonim u odnosu na kruh, ali taj sinonim je blago distanciran u odnosu na prethodnu riječ, drugi je u odnosu na kruh koji je prvi, i ta drugost boji ga lakom papirnatošću, administrativnošću, posrednošću nekom koju nije sasvim lako objasniti, ali koja više pripada svijetu teksta, knjige i predaje, nego svijetu žive riječi iz koje je Sederov kruh. Blaga vijest hljeba je blagovijest ličnih i porodičnih katekizama. Koja više ne sjaji na našem stolu.
VEZANI ČLANCI:
E sad bi netko te 1978, u tom dobu "hrvatske šutnje", kada su šutjele hulje, a govorili su pjesnici, pisci i sveci, rekao da je u tom stihu riječ o kritici komunističkog bezvjerja i ateizma. I naravno da bi hulja koja pjesmu tako tumači grdno pogriješila. Naime, u završnom stihu, koji je poanta pjesme i Sederov amen, kaže se da žurna ruka snubi kovinu.
Najprije, to je još jedna sjajno skovana i oslikana pjesnikova fraza, koja opet zvuči starije od same sebe. Iz nje saznajemo što je to ubilo bratstvo koje je za priprostim stolom lomilo kruh, i što je poništilo sjaj blagovijesti hljeba za našim stolom. Žurna ruka koja snubi kovinu je, naime, kapitalizam. A pjesma Đure Sedera, kojom započinje ova neobična, čudesno lijepa i gruba knjiga, za neko je daleko buduće doba, ono u kojemu mi današnji živimo.
I još nešto. U frazi "žurna ruka snubi kovinu" je po samoj konstrukciji, te po zvuku i mnogima nepoznatim značenjima zadnje dvije riječi, godine 1978. primjer jezičnog hiperkroatizma. Nečega što je huljama išlo na živce, a što je vječno budne službenike državne bezbjednosti i kontraobavještajne službe podsjećalo na ustaše. Vješti majstori rado bi se poigrali njihovim živciranjem, kao što bi se danas, da majstori u Hrvata nisu pogasili svijeće, poigravali s nerviranjem istih tih hulja i njihovih potomaka jezičnim poigravanjem srbizmima.
Jezik se mijenja, mijenjaju se vremena, pjesnika nedostaje.
VIDEO: Baby Lasagna zapalio atmosferu na zadarskom Forumu, publika mu posvetila transparente
