On je bio među onim zapadnim intelektualcima, piscima, novinarima i produktivnim znatiželjnicima, koji su svojim intervencijama u našu zbilju, ili svojim pokušajima da o toj zbilji nešto kažu europskoj i američkoj publici, proizveli mnogo više nevolje i nesporazuma, nego što bi ih bilo da su jednostavnu šutjeli. Njegova knjiga "Balkanski duhovi: Put kroz povijest" među temeljima je općeprihvaćene pripovijesti o vjekovnoj mržnji među južnoslavenskim i inim balkanskim narodima (koja je, po Kaplanu, uostalom inspirirala i samog Hitlera), zbog kojih Zapad ne bi trebao intervenirati u rat u bivšoj Jugoslaviji, koliko god bio krvav i koliko god dugo trajao. Premda "Balkanski duhovi" nikad nisu prevedeni na hrvatski i objavljeni u Hrvatskoj - zato jesu u Srbiji - o Kaplanu se devedesetih i dvijetisućitih ovdje dosta govorilo, njegova knjiga na neviđeno (i nečitano) kritizirala se i napadala, njega se koristilo za obračun sa svim onima čije se mišljenje ne poklapa s mišljenim središnjice… U osnovi, taj novinar, pisac, putopisac i analitičar, blizak američkim republikancima, bio je druga strana fenomena predstavljenog u Finkielkrautu ili Carlu Gustafu Ströhmu, čiji su interventi u našu zbilju bili jednako nesuvisli, ali bili su suprotne inspiracije. Uz samo jednu razliku: Finkielkraut i Ströhm bili su od utjecaja isključivo na teritoriju između Zaprešića i Vinkovaca, te između Umaga i Molunta, dok je Kaplan sa svojim "Balkanskim duhovima" proizveo svinjariju globalnih razmjera.
Knjiga "Jadran: Saglasje civilizacija krajem Novog veka", u originalu je, u Americi, objavljena 2022. godine, a u srpskom prijevodu kod valjda najmoćnijega balkanskog i južnoslavenskog nakladnika i knjižara, beogradske Lagune, izašla je u ljeto 2023. Nabavio sam je i počeo čitati privučen upravo time što je Kaplan i - putopisac. Njegova knjiga fizičko je i književno putovanje jadranskim obalama i predjelima, a ja veoma volim takve knjige. Uostalom, moj posljednji otpor slomila su tri probrana citata na mjestu za moto: dva pripadaju Italu Calvinu, jedan Tonyju Judtu. Povjerovao sam da je Kaplan jedan od onih pisaca koji su idioti možda samo dok se bave društveno-političkim pitanjima, ili da su moralni idioti, a estetski ljepodusi. I doista, prva četiri poglavlja, koja predstavljaju skoro polovicu knjige, naslovljena "Rimini: Evropa u krečnjaku", "Ravena: Kako su Teodorih i Dante oblikovali Zapad", "Venecija: Frejzerova Zlatna grana i poraz vere" i "Trst: Geografska složenost Italije", doista jesu malo pojednostavljena i uprošćena, ali i dalje dovoljno zanimljiva - makar i za čitanje po aerodromima - intelektualno elegantna književno-turistička šetnja obalama i zaleđima Jadranskoga mora. Naročito uspjelo poglavlje je o Raveni. Autor se prilično superiorno kreće od Canettija do Unamuna, od Gibona do Eliota, i bez po muke za jednog Amerikanca prelazi granice Zapada i Istoka, Rima i Bizanta, uporno naglašavajući kako je svako istinsko putovanje ustvari putovanje kroz tekst, kroz književnost, te kako, zapravo, nema smisla negdje ići ako se tamo već nije došlo u knjigama i kroz njih. Premda je Kaplanov knjiški svijet ponekad pretjerano predvidljiv, određen onom famoznom američkom normom od dva posto prevedene svjetske književnosti svake godine, te je samim tim plitak za perspektivu svakoga, makar i prosječnog slovenskog, hrvatskog, crnogorskog, srpskog ili bosanskog putnika po Jadranu i jadranima, i po dvjema obalama našega unutarnjeg mora, i dalje je dovoljno zanimljiv, jer pisac ima mjeru u svom nastupu, koju bismo također mogli nazvati američkom, a koja čitatelju naprosto prija. Piše bez opterećenja i potrebe da nadmudri i natpameti svoga čitatelja.
Ali onda se stvari u ovoj knjizi mijenjaju, jer slijede poglavlja: "Piran, Kopar, Ljubljana i Rijeka: Rani novi vek nas čeka", "Zagreb, Split, Korčula i Dubrovnik: Nacije nisu zapisane u prirodnoj suštini stvari". "Kotor, Podgorica, Tirana i Drač: Srce Evrope?" i "Krf: Arhetipsko iskustvo izbeglištva". I najednom fizičko i književno putovanje postaje nešto sasvim drugo. Recimo: putovanje kroz vrijeme. Dok se u Raveni ili Veneciji Kaplan bavio identitetom i tradicijom mjesta, te njegovom ispisanošću u književnosti, a sadašnjeg vremena skoro da se i nije doticao, na istočnoj obali Jadrana on se, kao da je došao u centralnu Afriku krajem devetnaestog stoljeća ili u amazonsku prašumu bilo kad, bavi isključivo sadašnjošću, kolonijalnim geostrategijama, svjetskom politikom… Iščezavaju sve književne reference, a od književnih izvora s istočnih obala jedva da je Amerikanac nešto i čitao, osim, možda, rečenicu-dvije od Matvejevića, još manje od Banca, te, možda, naslov i podnaslov Luja Vojnovića, dubrovačkog historiografskog i kulturološkog, te pomalo i identitetskog fantasta.
Najneugodnije je, međutim, to što Kaplan ne osjeća nikakvu nelagodu od prijelaza iz jednoga u drugi žanr: iz postkolonijalne u kolonijalnu putopisnu prozu. Budete li išli na Jadran, mogli biste na plaži, u dokonim turističkim šakama, vidjeti knjigu naslova "Adriatic: A Concert of Civilization at the Modern Age". Iščupajte je posjedniku iz ruku i frljacnite je u more.
VEZANI ČLANCI
Razgovori
Nije problem što Robert D. Kaplan dolazeći u Zagreb ili Split stiže na mjesta o kojima ne zna ništa - osim da je bio tu prije trideset godina, jednako ništa ne znajući - pa možda problem nije ni to što se njegovo putovanje kroz književni tekst pretvara u usmeni žanr razgovora s domorocima. Problem je što on uglavnom ne razumije što mu govore ti ljudi. A oni su: Nebojša Taraba, Ivo Goldstein, Vesna Pusić, Dejan Jović, Tvrtko Jakovina… Daleko najbolji dojam na čitatelja ostavlja intervent Jurice Pavičića na Kaplanov putnički um. Kao da je Pavičić jedini imao svijest o pragu percepcije i recepcije u svoga gosta.
Milanović
Možda će samo njegova pojava upućenijeg čitatelja razveseliti. Kaplan ga je, čini se, u svakom pogledu dobro interpretirao: "Zoran Milanović, naočiti, harizmatični bivši hrvatski premijer s centra koji naginje levici, sipa nasumična znanja iz svih knjiga koje je pročitao. Milanović koji će 2020. biti izabran za predsednika Hrvatske, veoma se trudi da ostavi utisak složene ličnosti. Prodoran je i pedantan, što je pomalo neobično za političara. 'Važno je razumeti', počinje on, 'da mi nismo otišli toliko daleko udesno kao Poljska i Mađarska. Njihove vlade prenose čistu želju da preplave medije, institucije, sudove mentalitetom koji veruje da pobedniku pripada sve. Ovde se to nije dogodilo, mi smo samo flertovali s najnižim strastima izbornog tela.'"
VIDEO
Ništa mi nije bilo jasno u ovom neredu od članka, a onda sam pogledao tko ga je napisao i onda mi je postalo jasno.