Gotovo svaki dan Kristina Pešić Biondić ima novinarsku priču, izvještaj ili javljanje uživo za Dnevnik. Novi dan - nova tema: sindikati, poplave, seljački prosvjedi, referendum za brak... Uvijek suvisla, razumljiva, elokventna i sigurna. Često u prilogu ili javljanju vješto poentira nekom poredbom, uzrečicom ili dovitljivom \"cakom\". Slušajući je i gledajući, osjeća se da posao ne odrađuje rutinski, ravnodušno, nezainteresirano ili pak samodopadno. Profesionalno grize, juri i stječe se dojam da svaku temu obradi s lakoćom. Riječ je o 33-godišnjoj Osječanki koja je trenutačno jedna od najboljih novinarki Informativnog programa HTV-a. Ako i niste baš redoviti gledatelj Dnevnika, kolegicu Pešić Biondić nemoguće je ne zamijetiti. I upamtiti.
Ponešto od nabrojenog donekle objašnjava i činjenica da je na osječkom Filozofskom fakultetu diplomirala povijest i hrvatski jezik i književnost te da se nakon samo godinu dana provedenih u struci predajući povijest, hrvatski jezik i zemljopis u jednoj osnovnoj i dvjema srednjim školama ipak odlučila posve posvetiti novinarstvu. Godine 2004. prijavila se na HTV-ovu novinarsku audiciju za emisiju Hrvatska uživo. I prošla. Slijedilo je sedam godina rada u osječkom dopisništvu.
Dopisništvo je najbolja škola
– Rad u dopisništvu najbolja je škola. Prođeš svaku situaciju. Naučiš se, odradiš i izbrusiš svaku novinarsku formu jer dopisništva rade i surađuju na 40-ak različitih HTV-ovih emisija. Tako je bilo i meni. Ipak, zadnje dvije-tri godine prije dolaska u Zagreb uglavnom sam radila za Dnevnik, Hrvatsku uživo, Euromagazin i Misiju. Mislim da su me urednici tek tijekom angažmana u Misiji prvi put shvatili ozbiljno jer je to bila emisija koja je prakticirala dulja novinarska javljanja uživo koja bi trajala i do desetak minuta – kaže Kristina koja se prije godinu dana preselila u Zagreb iz privatnih razloga.
Misli da je imala sreće, da je odabrala pravi trenutak za taj potez i da je među nadređenima bio netko tko joj je dao priliku. Zahvalno ističe kako je za nju to bila tadašnja nova urednica HTV-ova Informativnog programa Sanja Mikleušević-Pavić. No, prisjeća se kako joj ipak nije bilo lako.
– U Osijeku je sve funkcioniralo brže pa sam se morala naviknuti na brzi tempo. Zapravo, ovdje u Zagrebu možda najviše radim, a u prilog tome govori i moj osobni rekord. Krajem ožujka, kada su harale one velike poplave, u jednom sam danu, od deset sati prijepodne pa gotovo do ponoći i zadnje informativne emisije, imala čak 11 javljanja – odlučno i živahno gestikulirajući govori Kristina.
To što danas radeći za Dnevnik, rekli bismo, svaštari, jer nema svoj novinarski sektor već svaki dan uskače u novu temu, za sada je ne opterećuje.
– Dugoročno to ne bih preporučila nikome. Dođe s vremenom do zamora. Moje kolege s više staža u redakciji Unutarnje politike to najbolje znaju. Ja se iz ove perspektive \'novaka\' u njihovim redovima tješim kako to može biti prednost. Barataš s puno imena i činjenica, dobiješ određenu širinu, možeš povezivati, uspoređivati, analizirati. Jedino ponekad zbog brzine ne stigneš sve napraviti onako kako bi htio, a znaš da je moglo biti bolje. K tome, budi ti u 19.30 pametan, artikuliran i napravi prilog da donekle na nešto sliči, a cijeli si dan trčao po terenu, lovio sugovornike, podatke... Ipak, kada sam došla u Zagreb, Sanji Mikleušević odmah sam rekla da me praćenje Sabora i Vlade ne zanima jer smatram da izvan Markova trga postoji jedan stvarni svijet koji nije dovoljno vidljiv u Dnevniku. I dalje nam u Dnevniku nedostaju priče o običnim ljudima, priče iz dopisništva.
Bez nade
Dnevnik je zagrebocentričan – kaže Kristina koja pak na pitanje kako bi ona, kao novinarka koja je svaki dan u doticaju s nekim novim problemom, nepravdom ili ljudskom nedaćom, ocijenila opću situaciju u zemlji, odgovara:
– Ljudi su izgubili nadu. Nije ovo prvi put da nam je teško, no čini mi se da prvi put patimo od kroničnog nedostatka optimizma jer politika ne nudi dugoročno razuman plan koji bi se činio ostvariv. Čak je i u ratu postojala nada. I sama sam bila nekoliko mjeseci u progonstvu u jednom istarskom hotelu s ljudima iz svih ratom zahvaćenih dijelova zemlje. Najviše je bilo Vukovaraca. Ne sjećam se da je itko sumnjao u to da će rat završiti ili da se neće vratiti kući. A sada je sve zahvatilo beznađe.
