Prvi put u životu čuo sam za oxycontin kad je od njega umro moj sin, odlični učenik koji se upravo upisao na fakultet - predozirao se na nekom tulumu... Vi ste ubili moje dijete... Vi ste čisto zlo... Moja kći Betsy je bila mirna, povučena, marljiva djevojka koja je na poslu ozlijedila leđa. Nakon što je počela piti lijek oxycontin, u godinu dana postala je lažljivica, kradljivica i ovisnica o heroinu...
To su neka od sudskih svjedočanstava roditelja koji su izgubili djecu zbog “lijeka” koji se dobivao na recept, opijata koji su top menadžeri big pharme - zaista velike i moćne farmaceutske kuće Purdue Pharma - počeli krajem devedesetih masovno nametati Amerikancima kao bezopasni lijek protiv bolova. Svoj opijat, na kojem će zaraditi milijarde dolara, lijek koji su ubrzo počeli prodavati u sve zasićenijim dozama pa je postao brži i moćniji od heroina, opisivali su kao nevjerojatni korak naprijed za čovječanstvo s kojim će ga oni zauvijek osloboditi od boli i omogućiti svima da žive ispunjeno i sretno.
Dope sick je američki ovisnički termin za apstinencijsku krizu, a Huluova mini-serija u osam nastavaka o najvećoj američkoj javnozdravstvenoj krizi zove se “Dopesick”. Mislim da bi je trebali svi pogledati - ne zbog uobičajenih umjetničkih razloga zbog kojih kritičari preporučuju serije ili filmove, ne zbog režije ili kamere, ne zato što je napeta i dobro snimljena. Uopće se ne radi o tome kakva je serija “Dopesick” - katkad kaotična jer neprestano skače nekoliko godina unaprijed pa potom unatrag. Ona je važna jer nam prenosi sliku modernog svijeta koju moramo vidjeti. To je priča koja je morala biti ispričana da bismo zaista shvatili koliko je laži do sada već plasirano u medije zbog nesavjesnih državnih činovnika, zaposlenika regulatornih agencija, zbog korumpiranih znanstvenika u nekad časnoj američkoj instituciji FDA (Food and Drug Administration) zaduženoj za kontrolu hrane, lijekova i zdravlja građana, kako je lako korumpirati suce, državne odvjetnike, liječnike, koliki žele za veliki novac raditi prljave poslove...
U današnje vrijeme lažne vijesti su posvuda i “Dopesick” nas na to podsjeća kao da nas maljem udara u glavu. Svi mi već znamo da živimo u vremenu u kojem kao da više ne postoji prihvaćena, jasna povijesna ili znanstvena istina, o medijskoj da i ne govorimo. U doba onkraj istine (post-truth), kad ljudi masovno ne vjeruju ni u ono što su vidjeli svojim očima, recimo da su se Amerikanci spustili na Mjesec i to je prenosila televizija ili da se dogodila epidemija novog korona virusa, ova serija iznenada me podsjetila na engleskog literarnog teoretičara F. R. Leavisa kojeg sam čitala osamdesetih i odavno zaboravila. On je bio značajan i uvažavan možda do sredine dvadesetog stoljeća, a onda su njegove ideje o književnosti postale tako anakrone da su ga proglašavali smiješnim. No, što su ga više ismijavali i blatili, to je više F. R. Leavis tvrdoglavo isticao važnost “velike tradicije”. Smatrao je da je u umjetnosti uvijek najvažnije promicanje moralnih vrijednosti, prvenstveno udivljenje životom samim. Već u vrijeme kad je započela moda strukturalizma i kad se umjetničko djelo promatralo samo kao dio šire strukture sličnih djela, kad je sam sadržaj postao nebitan, F. R. Leavis inzistirao je da si trebamo postaviti nekoliko jednostavnih pitanja nakon što smo nešto pročitali (ili pogledali). Recimo, nešto poput, je li me ovo djelo dirnulo, je li barem malo utjecalo na to da postanem bolji čovjek i da druge i sebe bolje razumijem. E pa serija “Dopesick” oduševila bi svojom ozbiljnošću i F. R. Leavisa.
Moderni korporativni narkokartel s organiziranim dilerima i njihovim pomagačima, pušerima, vojskom trgovaca koji su manipulirali podacima i lagali liječnicima, organizirala je jedna od najbogatijih američkih obitelji, Sacklerovi.
Za židovsku obitelj Sackler, najveće filantrope našeg vremena, čula sam pradavno, još kao mlada djevojka koja je dane provela u njujorškom muzeju Metropolitan. Ulaz je bio praktično besplatan, svatko je mogao izabrati koliko želi donirati i za dolar si mogao u Metu provoditi čitave dane, pobjeći među slike i kipove od užarenog njujorškog ljeta u kojem sam imala beskrajno puno slobodnog vremena, kako to imaju samo mladi ljudi.
Tada, krajem osamdesetih, kao jedan od pomoćnog osoblja, u muzeju je radio moj prijatelj, kunsthistoričar iz Zagreba. On je Met poznavao bolje od svih kustosa ili donatora koji su muzej obilazili samo kad je bio zatvoren za mase, a otvoren za njih. On je puno bolje od njih znao najbrži put kroz labirinte stražnjih, manjih galerija i stepeništa do Vermeerove “Žene s vrčem za vodu”, pokazao mi je kako najkraćim putem doći od Caravaggia do impresionista, kako izbjeći gužve i najbrže pronaći Jacksona Pollocka ili američke slikare prizora iz života pionira na Divljem zapadu... Najdivnije mi je ipak bilo sjediti u rashlađenom novom paviljonu od stakla oko kojeg je bujao Central park i prijetio da uđe u staklenik. U velikom reflektirajućem bazenu promatrala sam Augustov hram Dendur, koji je predsjedniku Lyndonu Johnsonu poklonila egipatska vlada, i razmišljala kako to izgleda kad se upravo u tom paviljonu okupe najglamurozniji Amerikanci na velikom Metropolitanovu i Vogueovu balu, Met Gala.
U to krilo muzeja ulazilo se kroz portal nad kojim je velikim slovima pisalo Sackler Wing. Sacklerovi su sponzorirali još šest drugih galerija Metropolitana. Na njihovo ime naišla sam potom i u muzeju Guggenheim, u njujorškom prirodoslovnom muzeju, imali su svoju sobu u Louvreu, u londonskom British Museumu i Nacionalnoj galeriji na trgu Trafalgar, a sponzorirali su i gradili nova krila mnogih najprestižnijih sveučilišta, od Cambridgea i Oxforda do Harvarda i Yalea. Kako je epidemija ovisnosti počela ubijati stotine tisuća Amerikanaca, tako su veoma polako brojne svjetske institucije počele skidati ime Sackler sa svojih zidova. Prvi je to napravio Louvre.
Metropolitan je “modernu obitelj Medici”, kako su Sacklerove zvali u medijima osamdesetih i devedesetih, izbacio tek nedavno, krajem 2021. Ai Weiwei, Laurie Anderson, Maurizio Cattelan, Jim Dine, Jenny Holzer, Anish Kapoor, William Kentridge, Cindy Sherman, Brice Marden, Ed Ruscha i Richard Serra su među sedamdesetak umjetnika koji su uz fotografkinju Nan Goldin, žrtvu tog lijeka koja se s teškom mukom riješila ovisnosti, godinama vršili pritisak na Metropolitan muzej da prekine sve svoje veze s obitelji Sackler. Ponavljali su da se radi o pravom krvavom novcu i svjesnim ubojicama koji su točno znali što rade i kako obmanjuju javnost. Jednom su demonstrirali upravo kod hrama Dendur, drugi put u muzeju Guggenheim.
U Sjedinjenim Državama napisano je mnoštvo knjiga i napravljeno puno dokumentaraca o velikoj ovisničkoj epidemiji, no možda je najviše pomogla upravo ova mini-serija koja će vjerojatno u rujnu, kad se budu dodjeljivale nagrade Emmy za najbolja televizijska ostvarenja, dobiti barem jednu važnu nagradu od svojih devet nominacija.
Treća sezona silno popularne i zabavne serije “Nasljeđe” dobila je najviše nominacija za Emmy, čak 12 važnih (one tehničke i ne spominjem kao i u slučaju “Dopesicka”). I “Nasljeđe” i “Dopesick” bave se disfunkcionalnom obitelji opsjednutom novcem. Odnosi u obitelji Sackler veoma su slični odnosima u obitelji medijskog tajkuna Logana Roya iz “Nasljeđa”. No, Logan Roy samo podsjeća na Ruperta Murdocha, a ovdje su Sacklerovi imenom i prezimonom likovi u seriji. Svi se oni bore za upravljanje kompanijom, svi žele više novca, svi drže nož u ruci da ga zabiju u leđa uspješnijem rođaku, svi su kao ljudi potpuno uništeni. Naročito je dehumaniziran najuspješniji Sackler nove generacije, gotovo aspergerovski distanciran, ali fokusiran Richard, novi poslovni guru koji se nametnuo široj obitelji i svojem ocu basnoslovnim poslovnim uspjehom njegove vizije “Amerike u kojoj bol više ne postoji”. A ljudi umiru po ulicama, “odvratni narkomani koji su sami krivi što zloupotrebljavaju njegov lijek”.
Pa ipak, otac koristiti svaku priliku da pokaže vječno nezadovoljnom i nesretnom Richardu (jako ga čudno, robotički glumi Michael Stuhlbarg) koliko ga prezire, koliko mu je krivo zbog tog presilnog financijskog uspjeha operacije koju je on vodio, u koju nitko u početku nije vjerovao jer se u njega, Richarda naprosto ne može vjerovati. Richard, zločinački genij iza ovisničke epidemije s lijekovima na recept pripadnik je druge generacije Sacklerovih koji su se obogatili recentno, baš kao i fiktivni Logan Roy iz ‘Naslijeđa’.
Tri brata Sackler su bili radišni studenti medicine i potom liječnici u psihijatrijskoj ustanovi u Queensu pedesetih godina, djeca siromašnih imigranata, u to vrijeme posvećeni dobru. Radili su na rasnoj integraciji zaliha krvi u Americi i borili se za ukidanje općeprisutne prakse lobotomije i uvođenje psihofarmaka. Zajedno su kupili malu farmaceutsku kuću 1952. i počeli se bogatiti kad se najstariji brat Arthur posvetio promociji, masovnom oglašavanju lijekova u medijima. To je radio genijalno i posve promijenio farmaceutsku industriju u Americi. Dakle, postali su moderni Medici u samo nekoliko desetljeća.
Puno popularnija serija “Nasljeđe” prepuna je jezičnih bravura, dijalozi su maestralno napisani, no ona se ne bavi tako ubitačno precizno sistemskom državnom korupcijom i učinkom dijaboličke pohlepe na američko društvo.
U seriji “Dopesick” briljira Michael Keaton (nominiran je za nagradu Emmy kao glavni glumac u dramskoj seriji), taj glumac tolikih neočekivanih uspona i padova. Na početku karijere glumio je samo komične junake, potom dobio kompleksne uloge Batmana i Birdmana, a sad liječnika u malom mjestu u predjelu Apalačkog gorja, u epicentru američke borbe protiv opijata korporativnog narkokartela.
Za razliku od mnogih serija i filmova koji taj dio Sjedinjenih Država prikazuju kao bezvrijednu hillbillijevsku vukojebinu s divljim, neobrazovanim, bigotnim seljoberima kojih se Amerikanci srame, u ovoj seriji uništene obitelji kao i liječnik znakovitog prezimena Finnix (on ustaje iz pepela ovisnosti) iz malog rudarskog mjesta u Kentuckyju, prikazani su s puno sućuti i razumijevanja. Sve su to nekad bili časni ljudi, rudari i radnici, pravi obiteljski ljudi koji se trude pomoći jedni drugima. Opijatska kriza započela je upravo u tom kraju - to je u seriji prvi put nenametljivo, ali jasno objašnjeno - jer se tu teško fizički radi i česte su stravične ozljede zbog kojih oni moraju uzimati jake lijekove protiv bolova da bi mogli nastaviti raditi.
Jedan od najodurnijih likova u priči je agresivna prodavačica opijata kojoj je samo do što veće zarade jer je sama jedva nekako uspjela pobjeći od siromaštva. Prodaju opijata vidi kao novu veliku “Zlatnu groznicu” i objašnjava da je nije naročito briga što se događa u tom zabačenom kraju u kojem se već i djeca drogiraju oxyjem, s kojeg stružu vanjsku zaštitnu opnu za sporije otpuštanje lijeka u krv pa ga mrve i šmrkaju kao puno bržu i neusporedivo jaču drogu od kokaina. Na heroin, koji zahtijeva ubadanje, prelaze tek kad više ne mogu dobiti recepte za oxy, a ne mogu ga plaćati na crnom tržištu. No, tu pušericu nije briga što će ti ljudi u Kentuckyju stradati jer su svi ionako potomci onih koji se “ševe sa sestrama”.
Dr. Samuelu Finnixu itekako je stalo do tih ljudi, “mojih ljudi, koji su mi vjerovali”, do više od 200 djece koju je porodio, a ona se sad masovno ubijaju. On nije stvarni lik, već kompozitni, sastavljen od nekoliko stvarnih ličnosti s kojima je razgovarala Beth Macy, istraživačka novinarka i autorica knjige “Dopesick: Dealers, Doctors, and the Drug Company that Addicted America” (Dileri, doktori i farmaceutska tvrtka koja je Ameriku pretvorila u ovisničku zemlju, 2018.), po kojoj je serija napravljena.
Lokalni doktor je naročito dobar lik jer je u početku veoma sumnjičav i odbija vjerovati da se jaki opijat može koristiti dugotrajno i da ne stvara ovisnost, a dozu mu samo treba udvostručiti jednom kad počinje kraće djelovati ili više ne pomaže. Sve što čuje o tom lijeku čini se isuviše idealnim da bi bilo istinito. No, trgovac ga dugo uvjerava sa službeno odobrenim grafikonima i statistikama da mora vjerovati u “sretnu objavu” i on počinje propisivati oxycontin ozlijeđenim rudarima i radnicima. Na početku s velikim uspjehom. Na koncu ga počne i sam uzimati nakon prometne nezgode. Postaje ovisnik, nekoliko puta se pokušava sam skinuti, a onda napokon shvati da je i za to, kao i za sve ostalo, važna zajednica, podrška bliskih ljudi i stručnjaka. Počinje pomagati i drugima, vodi ih sa sobom na grupne psihoterapije i objašnjava da će se skinuti samo s metadonom jer je promijenjenu kemiju u mozgu nemoguće pobijediti samo uz Božju pomoć i snagom volje, ma koliko bila snažna želja i motivacija.
Je li sudska presuda s globom od 600 milijuna dolara zaustavila tu epidemiju ovisništva i smrti? Ne. Serija to jasno pokazuje. Iako su Sacklerovi prodali Purdue Pharmu i povukli se, a sad pokušavaju prodati i svoju drugu farmaceutsku tvrtku, puno manje eksponiranu, njihovo je ime zauvijek osramoćeno. No, prošli su bez zatvorske kazne i zadržali stotine milijuna krvavog novca.
Pa ipak, serija nudi nadu jer pokazuje da se uvijek nađe nekoliko časnih, nepotkupljivih ljudi koji su spremni i na osobne žrtve da bi pomogli zajednici. To je kao u kratkom filmu ranog sovjetskog filmaša Dzige Vertova, koji je volio naš filmski teoretičar Ante Paterlić. Medicinska ekipa hitne pomoći stiže do pacijenta, trude se koliko mogu, ne posustaju, svi su uigrani, ritam i glazba u filmu su optimistični, i čak uz loš ishod intervencije, gledatelji osjećaju da tim ljudima mogu vjerovati, bez obzira što se u životu događaju i tragedije. Nama, još više nego Amerikancima, potreban je neki naš Vertov da nam vrati povjerenje u ljude. Barem u fikciji.
VIDEO>>Snimka s probe Lille&Jazz - Poslušajte kako zvuči pjesma Killing me softly u Lillinoj izvedbi
