Shane MacGowan je otišao, ali je, moramo priznati, odlazio jako dugo. Baš ove godine na HTV-u prikazan je potresan dokumentarac „Ćup sa zlatom: Na piću sa Shaneom McGowanom“ („Crock Of Gold: A Few Rounds With Shane Macgowan“) redatelja Juliena Templea, snimljen 2020. o životu i karijeri čovjeka koji je živio na rubu od najranijih dana djetinjstva. Repriza ove subote 9. prosinca na HTV-u obavezno je štivo za sve koji žele upoznati život glazbenika o kojemu ovih dana piše čitav svijet.
Zadnje fotografije MacGowana u javnosti objavili su Bruce Springsteen koji ga je posjetio prošlog svibnja dok je svirao koncerte u Irskoj, a na samom kraju i Nick Cave neposredno pred MacGowanovu smrt, kad su cjevčice u nosu na bolničkom krevetu pokazivale da tijelo više nije moglo izdržati sve pritiske pod koje ga je MacGowan stavljao čitav život. Svi znaju da je Cave s MacGowanom 1992. snimio nezaboravnu obradu pjesme „What A Wonderful World“.
Svi sve znaju i o Shaneovoj karijeri s The Pogues, a pjesma „Fairytale In New York“ s Kirsty MacColl jedan je od najpoznatijih božićnih klasika koji će se ove godine vjerojatno najviše emitirati u programima radijskih stanica diljem svijeta. Dapače, nakon Shaneove smrti Leo Sayer na instagramu proglasio ju je najboljom božićnom pjesmom svih vremena, kao i Nick Cave u svojoj objavi, dok je Springsteen na kraju video izjave poručio „ne znam za nas ostale, ali će se za sto godina i dalje pjevati Shaneove pjesme“.
Za nas je zanimljivo da je Shane MacGowan dva puta - sa The Popes i ponovno okupljenima The Pogues - dolazio na koncerte u Zagreb i bez obzira što je već bio vidno narušenog fizičkog stanja, održao nastupe koji su puno značili domaćoj publici uvijek sklonoj The Poguesima i The Popesima, kako je nazvao prateći sastav nakon što je otišao iz Poguesa. Njegov životni stil jasno se vidio kad je 2011. u Gajevoj ulici ispred hotela Dubrovnik usred bijela dana sa članovima Poguesa ispred sebe imao nekoliko rashlađenih butelja, nešto hladno (s ledom, pretpostavljam) zamotano oko glave, i po najvećoj ljetnoj vrućini pio kao da sutra neće doći, a kamoli večernji koncert na punoj Šalati.
VEZANI ČLANCI:
No, Shane MacGowan prvi put nas je posjetio 1998. na veselici „Fiju briju 6“ u velikoj dvorani Doma sportova, skupa s Gustafima, Kojotima, The Beat Fleet i Urbanom. Baš to izdanje ključnog festivala devedesetih ispunilo je najavljivanu, ali do tada nikad potpuno ostvarenu programsku strategiju tijekom prvih pet nastavaka. Te godine važan inozemni gost s Popesima, koje je nezaustavljivi Irac osnovao nakon rasformiranja legendarnih Poguesa, spojio se s domaćim imenima koja nisu niti skrivala koliko su im The Pogues dragi. Davor Viduka iz Kojota u privatnoj objavi prisjetio se nakon MacGowanove smrti da su tada imali zadatak „paziti“ na Shanea, ali da je samo u B.P. Clubu potegao barem dvije boce gina. Također, svi koji su tada vidjeli MacGowanov intervju na HRT-u shvatili da se ništa nije promijenilo u životnom stilu i ophođenju čovjeka koji je s Poguesima bio zaslužan za brži planetarni proboj nove irske glazbene scene s početka osamdesetih.
Već tada MacGowanov nastup na Fiju briju bio je krunski dokaz kako, eufemizam je reći, „neelegantno“ stare najdosljednjiji rock-prvoborci. Pogotovo nakon što su ga domaći Pips Chips & Videoclips izreklamirali do krajnjih granica obradom „Rainy Night in Soho“ („Poštar lakog sna“), Shane je postao omiljen lik domaće publike, čak i ne računajući na njenu familjarnost s irskom glazbom na koju su je svako toliko podsjećali dolasci Dublinersa i drugih. No, The Pogues i Shane MacGowan oduvijek su bili posebno omiljeni gosti na repertoaru domaćih klubova i radija.
Iako je datume tih koncerata dijelilo trinaest godina, teško se, izuzmemo li ruinirano fizičko stanje MacGowana, probleme s kukjom i rašpast glas, moglo primjetiti odustajanje od izvornih principa s kojima je i krenuo na put. Dokaze o nezadrživosti i izdrživosti MacGowanova pogleda na svijet nije bilo potrebno tražiti dalje od usporedljivih veselica kod nas održanih u razmaku od 13 godina. Shane MacGowan godinama više nije bio u cvijetu mladosti i naponu snage, ali je uvijek ostao postojano ime koje je tijekom tridesetak aktivnih godina samorazarajućeg pohoda po glazbenoj sceni uspjelo ostaviti dovoljno razasutih tragova po kojima se prepoznaju istinski predvodnici.
Mješavina MacGowanova punkerskog svjetonazora i narodnjačke orijentacije istakla ga je kao ikonu koja je sa The Pogues povezala dva do tada odvojena svijeta: irsku tradiciju i urbanu žicu rck'n'rolla. Nakon napuštanja legendarnih Poguesa - možda najboljeg benda za sve slične pokušaje osamdesetih - Shane je s pratećim sastavom The Popes snimio nekoliko studijskih albuma i nastavio kocertnu odiseju na prilično sličnim premisama kao i s Poguesima.
Tome su, pored zagrebačkih gostovanja, svjedočili i koncertni album Poguesa, primjerenog naziva „Streams Of Whiskey“ snimljen 1991. u švicarskom Leysinu, dok je snimka MacGowana s The Popes „Across The Broad Atlantic“ bila novijeg datuma, iz 2001., tri godine nakon nastupa u Domu sportova. Deset godina proteklih između ta dva koncerta izdanja zasigurno je naškodilo fizičkoj fasadi MacGowana, ali nije koncertnoj izvedbi. Poput pravih „delta-alkoholika“, Shane MacGowan trenutkom stupanja na pozornicu zaboravljao je na opciju teturanja i postajao mašina koja melje sve pred sobom, bez obzira na - ili upravo zbog - količine prethodno konzumiranih alkoholnih supstanci.
Igrom slučaja toj MacGowanovoj izdržljivost te 2001. dodan je još jedan kuriozitet. Kao prvi irski izvođač u povjesti MacGowan je tradicionalni praznik Paddy's Day uspio radno proslaviti na obje službene svetkovine, u Dublinu i New Yorku, s kojih su potjecale snimke na albumu „Across The Broad Atlantic“, budući je dublinski termin slavlja bio pomaknut s ožujka na svibanj. Ta dva koncertna izdanja reafirmirala su poziciju Shanea MacGowana, onu samostalnu i sa Poguesima, kao jedne od najživopisnijih pojava koje je osamdesetih godina iznjedrila britanska post-punk scena.
Put kojim će se kretati MacGowanova karijera možda nejefektnije je objašnjavao način na koji je prvi puta dospio u novine. Naime, u britanskom glazbenom tjedniku New Musical Express MacGowan je prvi puta osvanuo kao žrtva incidenta na koncertu The Clash, kada ga je, kao pripadnika publike, vlastita djevojka razrezala pivskom flašom po licu, a krvava fotografija predstavila svijetu mladog punkera, izdavača fanzina „Bondage“ i prodavača u lokalnoj trgovini raritetnih ploča. Ta fotografija MacGowana u prvom redu na koncertu grupe The Clash, pokazala je da je pet godina starosti između njega (rođen 1957.) i Joea Strummera (rođen 1952.) bilo puno te 1977.,, ali ju je uspio nadoknaditi.
Više od desetljeća kasnije, 1988. u londonskom Town and Country Clubu, Joe Strummer (The Clash tada više nisu postojali, a The Pogues su bili na vrhuncu slave i snage), pridružio se MacGowanu i Poguesima na novogodišnjem koncertu zabilježenom na tadašnjoj videokaseti koja je bila redovito štivo na tulumima, službeno priznajući kontinuitet koji je MacGowan provukao prema punkerskom svjetonazoru prebacujući ga u irski milje. Priznanja je bilo još: Elvis Costello producirao je album Poguesa „Rum, Sodomy & The Lash“, Jamesa Joycea su umontirali na omotnicu možda najboljeg albuma „If I Should Fall From Grace With God“, dok je MacGowanov duet s Nickom Caveom u „Wonderful World“ 1992. prouzročio jednu od najefektnijih verzija poznatog klasika, skoro kao kad je Sid Vicious otpjevao Sinatrinu „My Way“.
Količina neposrednosti, emocionalne izravnosti i fizičkog trošenja kod Shanea MacGowana dugo je ostala slična danima s početka karijere, a prisutan je bio i kontinuitet moralno nepokvarljive „robe“ kojoj su samo fizičke mogućnosti tijela bile granica. Švicarski nastup Poguesa bio je zabilježen na posljednjoj turneji grupe, nakon koje je MacGowan zbog opće nepouzdanosti, otišao iz grupe. Osveta u vidu karijere s The Popes dokazala je da je životna neartikuliranost glavnog lika imala prednost nad profesionalnšću bivše postave. Stari lisac u rukavu i na repertoaru imao je dovoljno materijala za postizanje poznatog koncertnog učinka, sličnog euforiji „na Guinnesu“ čiji je MacGowan bio simbol i krezuba maskota.
Poput pripitog etnologa i enologa koji je koristio stoljetni irski leksik, MacGowan je uvijek uspjevao ne uništiti izvornu čistoću inspiracije prožete tradicijom. I nakon Shaneovog odlaska i fajrunta ostaje poučak za dokaz o nezadrživosti MacGowanova pogleda na svijet: znajući za brzinu događaja, poguban životni stil i utrošenu količinu alkoholnih supstanci, ni optimisti se nisu nadali da će sve proći tako dobro ili trajati tako dugo, mada opet prekratko i pregrubo.
VIDEO: Preminuo Vlado Pravdić, legendarni klavijaturist Bijelog dugmeta
Nitko nigdje ne navodi da je MacGowan snimio i veliki hit "Haunted" sa također velikom irskom legendarnom pjevačicom, sada također pokojnom Sinead O'Connor, a sa kojom ga je vezalo dugogodišnje prijateljstvo