Jedan od najvećih aduta Nove TV svakako su nove epizode serije "Kumovi" koja je proljetos oborila sve rekorde gledanosti i osvojila srca gledatelja.
Saga o suprotstavljenim obiteljima u selu Zaglave stekla je brojne obožavatelje i među onima koji nerado prate domeće telenovele, prvenstveno zbog scenarija koji je blizak stvarnom, životu u Hrvatskoj te daje blagu i zabavnu kritiku naše društveno-političke zbilje pa su "Kumovi" možda prva hrvatska sapunica koja u sebi ima elemente satire. Druga stvar zbog koje publika voli "Kumove" svakako su sjajno raspisane uloge, likovi bliski svakome koje tumače prvaci i budući prvaci hrvatskog glumišta.
Velike simpatije svojim uprizorenjem Ivke Macan stekla je osječka glumica Radoslava Mrkšić. Sjajna kazališna umjetnica četiri desetljeća provela je na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Nakon mirovine, započela je njezina bogata karijera na malim ekranima, u brojnim dramskim serijama i telenovelama.
Radoslava živi u Osijeku, no snima u Zagrebu pa smo je posjetili u Gornjem Vrapču, u prekrasnoj obiteljskoj kući njene sestre Lele gdje joj je adresa dok traju snimanja "Kumova". Uz sestru u bajkovitom dvorištu društvo joj pravi nećakinjin ljubimac, šarmantni samojed Hugo koji je sa zanimanjem pratio naš razgovor. Kada je u Zagrebu, Radoslava živi na relaciji Velesajam - sestrina kuća. Uloga u seriji joj je velika pa slobodno vrijeme, kaže, koristi za učenje teksta i druženje s obitelji tako da se za sad nije našla u situaciji da joj u Zagrebu prilaze obožavatelji i žicaju selfije.
- U Osijeku živim, a u Zagrebu radim pa ne stignem ništa. Ne sjećam se kada sam uopće posljednji put šetala Trgom bana Jelačića, a godišnji sam provela u Poreču tako da uopće nisam na ulicama. Vozač dolazi po mene, vozi me u studio na Velesajam, odjenem se, snimim, dovezem se doma i učim tekst za sutra pa me nitko nigdje ni ne može prepoznati - smije se Radoslava.
A to što su "Kumovi" toliko ultrapopularni, dodaje, ne začuđuje ju pretjerano. - Kada sam pročitala scenarij za prve dvije epizode, znala sam da će serija biti hit. Prije "Kumova" igrala sam u "Kud puklo da puklo" i mislila da se ta razina gledanosti i duhovitosti ne može nadmašiti, no ovo je sasvim nova razina. Previše je toga stvarnog u priči i ljudi to prepoznaju. Obitelj, društvo, politika, sve je u "Kumovima" - priča dalje Rada.
Na setu se, kaže, najviše druži sa svojim bratom Stipanom, odnosno Milanom Štrljićem, ali i ''nevistama" Darijom Lorenci i Olgom Pakalović. - Snahe vole plesati po svom, a Ivki to ne paše pa sam s njima u malo hladnijim odnosima - smije se Radoslava.
Na setu, kaže, nemaju puno vremena za opuštanje, a ritam je žestok. - Ustajem u 5.15, pola šest najkasnije, a često se dogodi da kući dođem tek navečer. Kad sam ljetos otišla na godišnji, prvih deset dana sam se budila oko 5, 6 jer je tijelo uhvatilo taj ludi ritam, a ja nisam baš ranoranilac. Volim spavati - otkriva.
Iako je Radoslava Mrkšić kazališna umjetnica s dugačkim stažom u HNK Osijek, načini na koje pristupa ulogama u teatru ili sapunici pretjerano se ne razlikuje, drži ona.
- U početku se nisam snalazila pred kamerom jer mi nije bila u fokusu interesa, no s vremenom sam se prešaltala. Međutim, uloge koje igram u formatu sapunice, vrlo su realistične pa nisam htjela ići na prvu loptu, već sam odlučila sve znanje koje imam o glumi upotrijebiti da moj lik postane prepoznatljiv i pridodan, a u serijama je to najvažnije - objašnjava.
Što nas čeka u novim epizodama "Kumova", naravno, nije htjela otkriti, no kaže da u seriju stižu pojačanja u vidu novih, zabavnih i šašavih likova koji će osvojiti srca publike. No otkrila nam je zato kako između njezina karaktera i lika Ivke koji tumači u seriji, ima nekih sličnosti.
- Često me to pitaju. Ima sličnosti. Kao ni Ivka, ni ja se nisam udavala. Nemam brata, ali imam sestru s kojom sam vezana, no za razliku od Ivke i Stipana, Lela i ja se ne svađamo, no u odnosima ima sličnosti. Iako se Stipan i ja često ne slažemo, pred drugima ga uvijek branim, rukama, nogama pa i kamenjem ako treba, kao što bih branila i svoju sestru - govori glumica, rođena 1951. u Sarvašu, malenom naselju nadomak Osijeka.
- Moja sestra Lela od mene je starija godinu dana. Majka nam je umrla kada sam imala devet godina pa smo već kao djevojčice morale naučiti brinuti za sebe. Bez obzira na to, djetinjstvo nam je bilo lijepo. Prihvatile su nas i mamina i tatina obitelj, odrastale smo uz bake i tete u relativno sretnom djetinjstvu. Generacija smo koja je odrastala i živjela u nekom sretnijem vremenu za djecu. Svi su se brinuli o nama, susjedi, cijelo selo... Nje bilo problema, u to su se vrijeme ljudi još uvijek brinuli jedni na druge, pogotovo na selu - prisjeća se.
Već kao dijete, razmišljala je u karijeri u glumi.- U petom razredu osnovne škole u Dječje novine koje su tada izlazile u Gornjem Milanovcu poslala sam upit što trebam učiniti da bih postala glumica. Imala sam sjajnu profesoricu hrvatskog u osnovnoj školi i divnog profesora književnosti u srednjoj. Oni su prepoznali moj talent i poticali me od početaka pa nema sekcije u školi u koju se nisam upisala. Osim likovne. Za crtanje sam potpuni antitalent, baš sam dibidus - smije se.
Nakon osječke gimnazije koju su obje sestre završile s uspjehom, Lela je otišla na studij pedagogije, a Radoslava je ostala u Osijeku i upisala studij glume koji je u to vrijeme bio u sklopu pedagoške akademije. još je studirala kada je 1975., osječki HNK raspisao je poziv da za glumce u ansamblu, gdje je primljena. Jedna od prvih zapaženih uloga bila joj je ona Ketrin u "Majki Hrabrost" Bertolta Brechta, predstavi koja se pamti i danas.
- I danas, da se vratim u te godine, ništa ne bih promijenila. Bila sam mlada, neiskusna glumica, no imala sam oko sebe odlične glumce od kojih sam mogla uči. Majku Kuraž u toj je predstavi igrala Gita Šerman-Kopljar, majka novinara Saše Kopljara. Ona je bila operna pjevačica i odlična glumica od koje sam puno toga naučila - pripovijeda Radoslava.
U vrijeme kada je počinjala u HNK, zgrada je bila ruinirana, izgubila je statiku pa je gledalište bilo zatvoreno.
- Improvizirano gledalište nalazilo se na pozornici pa su publika i glumci bili skupa na sceni. Zbog toga nismo mogli šmirati, ili dobiti pomoć od suflera. Bili smo 'goli 'pred publikom. Bila mi je to dobra škola i tako smo deset godina funkcionirali - prisjeća se.
Kao mlada glumica u Osijeku je pozornicu nerijetko dijelila s legendarnim Franjom Majetićem, zagrebačkim glumcem koji je utjelovio istinskog purgera u filmu "Tko pjeva, zlo ne misli", no za života mu se nije ispunio san da uđe ansambl niti jednog kazališta u rodnom mu gradu pa je mirovinu dočekao u Osijeku, rodnom gradu svoje supruge.
- Ako dobro promatrate ljude, puno toga možete naučiti. Moram priznati da sam najviše o tome što se ne smije raditi na sceni, naučila od opernih pjevača. Oni se stalno s nečim bore - kaže kroz smijeh.
A u HNK Osijek, u četiri desetljeća, surađivala je s gotovo svim važnijim redateljima koji su obilježili hrvatski teatar, poput Petra Večeka, Žorža Para, Joška Juvančića... U najboljem sjećanju ostali su joj beogradski redatelj Petar Pit Teslić, s kojim je radila "Majku Hrabrost", te hrvatski general i kazališni redatelj Slobodan Praljak
- Skupa smo radili Brešanovog "Predsjednika kućnog savjeta". Praljak je bio interesantan čovjek i sjajan redatelj. Puno je toga znao i puno je od nas tražio, baš nas je drilao. Prije svake probe imali smo fizičke vježbe, vježbe disanja, što je kod starijih kolega stvaralo otpor jer su gunđali da ne žele na fiskulturu. Bio je studiozan, znao je što od koga hoće i nije pustio dok to nije dobio. A i družili smo se s njim, bio je društven i zabavan - priča.
Sretne dane u osječkom HNK omeo je početak Domovinskog rata koji je do kraja provela igrajući predstave u voljenom gradu.
- Kada su barikade postavljene pred moje selo, vraćala sam se s godišnjeg. Bilo je ljeto i nije bilo mobitela kao danas pa o tome nisam ništa znala. Nekoliko ljudi iz kazališta i opere nazvalo je moju sestru i ponudilo da uselim k njima jer su znali da se ne mogu vratiti kući. Najprije sam stanovala kod operne inspicijentice koja živi blizu kazališta - prisjeća se teških dana 1991.
Kada je počeo rat, dodaje, zaboravila je na strah. Na posao je dolazila normalno. U prvoj fazi nisu glumili, posao joj je bio popisivati vojne obveznike. Kako je u gradu ostao dio HNK-ovih glumaca, opernih solista, te dio zbora i članova orkestra, pokrenuli su specijalne prigodne programe.
- Išli smo gdje god su nas zvali blindiranim busevima, a blindirani su bili tako što su ih obložili s limom. Najpotresnije mi je bilo kada smo došli u Mađarsku, u jednu staru rusku kasarnu gdje je bio izbjeglički logor. U njemu si bili smješteni i neki moji Sarvašani... Prvo što me pitao jedan od mojih susjeda bilo je: "jesi li donijela Glas Slavonije." Nije mi palo na pamet da ponesem takvo što, no u tih sat i pol koliko smo nastupali, donijeli smo im toliko radosti, nikad to neću zaboraviti - prisjetila se.
Nakon rata, nastavila je do mirovine nastupati u HNK Osijek. - Zakon koji tjera glumce u mirovinu nakon 65. je loš. Postoje zanimanja za koje je to ok, ali nije dobro da smo svi potrpani u isti koš. Kada izađemo iz radnog odnosa, svi smo na prosjačkom štapu. Sjećam se, kada sam dobila izračun mirovine, to je bilo ni 40 posto od plaće. A sjećam se davnih godina kada je moja tetka išla u mirovinu iz Saponije. Njoj je izračun bio 80 posto plaće - govori.
U posljednjih petnaestak godina Radoslava Mrkšić osvaja i na velikom platnu. Snimila je nekoliko filmova, među kojima su "Duh u močvari", "4:2", "Most na kraju svijeta", a uskoro će se pojaviti u još jednom filmu, no više od toga nije htjela otkriti. Lani se pojavila i u "Području bez signala" i "Šutnji", dramskim serijama Dalibora Matanića, još jednog redatelja s kojim joj je, kaže, gušt surađivati.
- Sviđa mi se njegova opuštenost u radu s glumcima. Kada sam prvi put došla na set s naštrebanim tekstom, on mi je rekao, 'Rado, zaboravi tekst'. Osjetila sam da mi je blizak, pričali smo o odnosima likova, a iz toga su se izrodile lijepe uloge - prepričava.
- A zašto se nikada niste udali - pitam.
- Nikad mi brak nije značio nešto, mislim da ti papiri ne znače ništa jer ako se dvoje ljudi vole, mogu živjeti skupa i bez papira. Nikad nisam požalila što se nisam udala, no žao mi je možda jedino što nisam imala dijete. Zato imam nećakinju koju obožavam otkako se rodila, a sada i ona ima dvoje djece, malih šašavaca, koje beskrajno volim.
VIDEO Alen Vitasović o alkoholizmu: Nije me sram priznati da sam se liječio
Divna žena ❤️