Milan Manojlović, poznatiji kao Mance, ušao je već odavno svojim originalnim pjesmama u kolektivnu svijest više generacija, što je popriličan uspjeh uzmemo li u obzir da se radi o glazbi autsajderske estetike koja je često rezervirana za uži krug ljubitelja nekonvencionalnog zvuka. Često uspoređivan s autorima kao što su Syd Barrett, Daniel Johnston ili Roky Erickson, napravio je premosnicu od mitologiziranog novog vala prema novom vremenu, ostavivši prošlost daleko iza sebe. Otvorio je vrata novim scenama – kao simbol otvorenog duha kluba Močvara, ali i najava nadolazećeg kantautorskog vala (Nina Romić, Miki Solus, Sara Renar, Irena Žilić, Lovely Quinces…). Nedavno je objavljena monografija "Mance – Tajna starog hrasta", koja će biti predstavljena danas u 19 sati u zagrebačkom klubu Močvara. Njezin autor je Kornel Šeper, koji je i najzaslužniji za cjelokupni Manceov opus.
Kako ste uopće došli na ideju o objavi i koliko je prošlo od ideje do realizacije?
Mancea poznajem od 1990., a 1996. predložio sam mu da prvi put snimi i objavi svoju muziku za moju izdavačku kućicu Kekere Aquarium koja je tada bila vrlo aktivna i objavljivala zanimljiva izdanja bez žanrovskih okvira isključivo na kasetama. Njegova prva dva albuma, "Čovjek iz Katange" i "Plavi bar", snimio je i producirao Ivan Marušić Klif, koji me prije nekih pest godina povezao s Emilom Tedeschijem koji je na Yammat FM-u planirao napraviti posebno izdanje svoje emisije "Drive" posvećeno Manceu. Ja sam isporučio neke neobjavljene snimke za emisiju i onda je Emil, kao velik Manceov fan, rekao da bi Manceovu muziku obavezno trebalo objaviti na vinilu, da se sve to ne zaboravi. I tako se malo po malo prvobitna ideja proširila na box set sa svim pločama i pratećom knjižicom koja je u tih šest godina zadržala samo format LP ploče, dok se broj stranica višestruko povećao.
Monografija ima čak 480 stranica, što sve u njoj možemo pronaći?
Knjiga obuhvaća razne faze Manceova rada od kojih je većina nepoznata. Pored detaljnih poglavlja posvećenih njegovim trima albumima kojima se proslavio krajem 90-ih i početkom 2000-ih, knjiga putuje i kroz druge njegove glazbene avanture poput benda Sumrak s početka 70-ih ili novovalnih Gospođa Nada/Piki Paus i Korowa Bar. Velik dio knjige posvećen je njegovu manje poznatom likovnom radu, od umjetničke grupe ZZOT čiji je bio član do izbora samostalnih radova – plakata, stripova, fotografija i crteža. Iako je Mance tijekom godina više puta izlagao, nije se nikada bavio promocijom bilo kojeg aspekta svog rada pa je tako ostalo prilično ispod radara da je riječ o jednom od originalnijih hrvatskih likovnih umjetnika, što će ova knjiga, nadam se, promijeniti. Mance je ovdje prikazan kao kompletna umjetnička pojava i detaljni pregledi mnogobrojnih predstava, filmova, izložbi i koncerata u kojima je sudjelovao začuđuju s obzirom na to koliko se uspješno sve ovo vrijeme kretao po margini. U knjizi ima 70-ak autora – između ostalih pišu Zlatko Burić Kićo, Helena Klakočar, Darko Rundek, Davor Gobac, Tomo in der Mühlen, Ivan Marušić Klif, Marko Pogačar, Tatjana Gromača, Miki Solus pa čak i legendarni američki glazbenik Jonathan Richman. Tu su i fotografije Gorana Pavelića Pipe, Ratka Mavara, Marka Čaklovića, Nataše Družijanić, plakati Igora Hofbauera Hofa, i čak tri stripa Aleksandra Zografa napravljena prema Manceovim pjesmama specijalno za ovo izdanje. Jako su zanimljivi dijelovi knjige gdje Mance govori o svom životu, a tu su i razne njegove apstraktne imaginarne priče i razmišljanja u njegovu specifičnom duhovitom stilu nalik onome iz njegovih pjesama. Knjigu je sjajno dizajnirao Tomislav Vranić Vrana koji je zaslužan i za prethodnu monografiju "Močvara i priča o URK-u".
U čemu je značaj Mancea za domaću glazbu i pop-kulturu općenito?
On ohrabruje ljude da krenu svojim putem mimo pravila bilo kakve poslovne logike i na taj način otvara sasvim nove horizonte. Mimo toga, već je odavno poznato da je riječ o jednom od najbitnijih hrvatskih kantautora od početka 90-ih do danas čija su muzička remek-djela pokazala da se s malo može puno te da iskrena i krhka priča, marginalna i bez predumišljaja, može doprijeti do ljudi i dirnuti ih.
Imali ste priliku družiti se s njime godinama, kako biste ga opisali?
U poglavlju o njegovoj grupi ZZOT Helena Klakočar ga je nacrtala i ispod crteža napisala da je on "blag, nježan, intuitivan", što je prilično dobar opis.
Mance je diplomirao na Likovnoj akademiji, no taj njegov opus je prilično nepoznat. Kako izgledaju njegovi radovi?
Uglavnom radi crnim flomasterom, olovkom ili kemijskom olovkom. To su linearni crteži na kojima se mogu prepoznati različiti čudni likovi, ponekad obezličeni ili potisnuti kao u Harmsovim pričama, ali unatoč tome često razigrani. Stil mu je jako prepoznatljiv pa je lako pogoditi da je neki rad njegov. Nešto od toga se može vidjeti na omotima svih njegovih albuma, a bavio se i stripom. Aleksandar Zograf koji je pomogao u radu na knjizi nacrtao je tri stripa prema Manceovim stihovima, a i osvrnuo se na njegov rad: "Magija Manceovih crteža krije se u lakoći s kojom on svoje crteže niže, prepliće, kombinira... Svaki od njegovih crteža potencijalno bi mogao biti dijelom pripovjedačkog niza, nekakve zaumne priče ili možda stripa. I obrnuto, njegove stripove je lako moguće razložiti na skupinu zanimljivih crteža."
Jeste li se čuli s Manceom u posljednje vrijeme, čime se sad bavi i ima li šanse da se vrati na scenu barem na još jednom koncertu?
Često se čujemo. Crta i igra šah. Koncert nije u planu.
Nakon knjige u planu je i da objavite sve njegove albume na vinilu, kada možemo to očekivati?
Krajem godine će izaći svi njegovi albumi na vinilu – "Čovjek iz Katange", "Plavi bar" i "Melodije sobe i predsoblja". To sve će se moći pojedinačno nabaviti, ali će biti i objedinjeno u box set zajedno s prethodno objavljenom 7' pločom "Melodije sobe i predsoblja", monografijom te jednim malim iznenađenjem.
VIDEO Više od 60 godina Ćiro je bio vjeran i odan svojoj Zdenki koju je upoznao kad je bila maturantica
