Mario Kladarić Slavoncima je dobro poznato ime zahvaljujući svom radu na Radio Đakovu, gdje je dugogodišnji glazbeni urednik. Karijeru je počeo prije 35 godina, a ljubav prema radiju naslijedio je od oca Mirka, jednog od najpoznatijih Đakovčana, koji je godinama radio na ovoj postaji, a poznat je i po svojim karikaturama. Mariova velika ljubav je i trčanje, a o svojim trkačkim avanturama izdao je i knjigu.
Obično ljude pitam kako su zavoljeli radio, no kad vas je to jasno, budući da je vaš otac Mirko godinama radio na radiju, ali i vodio razne manifestacije po Đakovu. Vjerujem da ste s njim odlazili na radio. Kada ste shvatili da je to ono čime se želite baviti?
Točno tako. Iz samoga pitanja jasno je da sam uz radio, zahvaljujući pokojnom ocu, čitav život. Meni je radio nešto sasvim normalno, prirodno, valjda nešto kao pekarovom sinu miris svježeg kruha i kifli. No, isto tako moram reći da se nisam u svojim ranim danima vidio u tom poslu. To je došlo tek kasnije i sasvim slučajno, kako to obično u životu i bude. Kada se osvrnem i pogledam godine unazad, danas mi je drago zbog toga, no jedino mi je žao što s ocem nisam podijelio puno više radijskih godina, sati i minuta. Danas znam da me je pripremao na ovaj put, dao mi je tu obiteljsku radijsku štafetu koju s ponosom nosim.
On se bavio i karikaturom, jeste li naslijedili i taj talent?
Otac je imao strašno puno ljubavi prema stripu i karikaturi, a ja na žalost, osim što volim dobru karikaturu i taj izričaj, nisam naslijedio talent i u tome smo prilično različiti. U spomen na tu njegovu veliku ljubav sam 2018. godine, dakle 18 godina nakon očeve smrti, a u okviru 9. Đakovačkih rezova, sakupio većinu tih karikatura, danima ih skenirao i priredio izložbu karikatura Mirka Kladarića, te na taj način njegovog "Jozu" nakon 18 godina vratio na Đakovačke vezove. Da pojasnim, ono što je "Grga" Večernjaku, to je Joza bio lokalnim glasilima - Đakovačkom listu, Đakovačkom glasniku i Đakovačkim novinama - od 1963. do 2000. Izložbom sam želio pokazati kako su Đakovački vezovi uvijek imali i onaj fini, promišljeni gradski štih koji je moj otac iskazivao svojim karikaturama. Gledajući danas, mnoge su njegove karikature i jako aktualne i govore o mnogim problemima koje i muče ne samo Đakovčane nego i šire. Ovom izložbom pokazao sam i očevu životnu filozofiju: uvijek biti u gradu, među sugrađanima i svojim radom prenositi njihove probleme i razmišljanja. Vjerujem da bi bio beskrajno sretan, ali i ponosan, baš kao i da je mogao vidjeti svoju knjigu "Divani Joze Đakovačkog: od sudbine ne možemo pobić!", zbirku njegovih kolumni koju sam također prikupio i objavio nekoliko godina ranije.
Kako ste počeli raditi na Radio Đakovu?
Na radio sam stigao jednog vrelog popodneva u srpnju 1988. godine, i to ne s namjerom da se zadržim duže od nekoliko sati. Došao sam presnimiti nekoliko pjesama dečkima iz benda da ih skinu za neku ljetnu gažu. Tonski realizator je imao muku i problem kako otići na godišnji odmor jer ga nije imao tko zamijeniti. I tako je uz kavu i uvjeravanje da bih ja, nakon kratke obuke, mogao uskočiti i riješiti kolegu problema, započela ta moja radijska avantura a da nisam ni znao. Avantura koja još uvijek traje.
Sjećate li se prvog odlaska u eter, koje ste emisije tada radili?
Godinama sam radio isključivo posao tonskog realizatora. A to znači da sam radio bezbroj raznih emisija, naslušao se i tonski realizirao svega i svačega. Od politike, kulture, sporta i raznih zabavnih emisija i sadržaja, a uz sve to trebalo je i birati glazbu, što mi je išlo od ruke. Imao sam taj neki prirodni dar. Tek godinama kasnije odvažio sam se glasom ići u eter. Kao i na samom početku radijskog druženja, ukazala se potreba, trebao je netko pročitati vijesti i mislim neke reklamne blokove, odgovorni su bili zadovoljni, slušatelji se nisu bunili i tako je krenulo. Iskreno, nije mi bilo lako, nosim teret slične boje glasa pokojnog oca i od samoga početka, pogotovo kod starijih slušatelja, stalne su bile te usporedbe. Jako puno vremena mi je trebalo da se dokažem i da budem svoj i drugačiji.
Koliko se radio promijenio od vaših početaka? Je li vam danas lakše kad je sve digitalizirano?
Radio nekada, iz tih nekih mojih početaka, i radio danas dva su različita svijeta. Puno se toga promijenilo, nestali su magnetofoni i magnetofonske vrpce, nestali su gramofoni i ploče, pa onda s vremenom i CD-i. Nije bilo interneta, na teži način se dolazilo do informacija, glazbe, a sjećam se da smo po spotove znali ponekad trčati na Autobusni kolodvor kada je bila hitna promidžba. Iskreno, za sebe ne mogu reći da sam radio-nostalgičar, nekako mi je draže ovo digitalizirano vrijeme.
Što sve danas radite na Radio Đakovu, kako izgleda vaš radni dan?
Na lokalnom radiju svi manje ili više radimo sve. Ipak, zadužen sam za glazbu i sve što se vrti oko glazbe. Glazbeni sam urednik, tonac i voditelj. Zadužen sam za nekoliko emisija, a izdvojio bih emisiju tamburaške glazbe "Tamburašnicu" po kojoj sam vjerujem najpoznatiji širem krugu slušatelja u Slavoniji i Baranji kao voditelj. Već više od 15 godina traje u eteru Radio Đakova, što smatram da nije mala stvar i najveće je moje radijsko zadovoljstvo i osobna satisfakcija.
Što mislite o formatiziranim radijskim postajama?
Nisam pobornik formatiranog radija. Mada neki kažu da je to uspješan poslovni model, doživljavam takav pristup u eteru sterilnim i takav instant radijski izričaj mi ne odgovara ni kao povremenom slušatelju. No, kolegama koje su se odlučile na takav koncept želim puno sreće i poslovnog uspjeha, znam da je uloženo puno truda, kvalitete i znanja u takve radijske priče.
Kako gledate na današnju aktualnu domaću i svjetsku glazbenu scenu? Koga biste izdvojili?
Ne bih nikoga posebno izdvojio. Svijet se mijenja pa tako i aktualna domaća i glazbena scena. Ipak, unatrag nekoliko godina primjetan je veliki broj izvrsnih mladih izvođača koji moraju uložiti jako puno truda da bi se izborili za svoje mjesto pod glazbenim suncem koje definitivno zaslužuju. Tu bih pohvalio lokalne radijske postaje koje nisu marketinški razvikane kao neki "veliki" formatirani radijski giganti u čiji eter im je puno teže doći, dok im mi kao lokalni radio dajemo ipak puno više zasluženih prilika. To je snaga, ali i nešto što raduje.
Poznato je da se godinama bavite i trčanjem, a napisali ste i knjigu "Utrke iz kutka 'sporog' trkača".
Da, uz radio, trčanje je postala moja druga ljubav. Dugogodišnji sjedalački način života, razni eventi, festivali, počeli su uzimati svoj danak, nakupili su se kilogrami i shvatio sam da se moram pokrenuti, prije svega zbog sebe i zdravlja. I onda tako, dok trčiš, razmišljaš o svemu i svačemu, a ja sam trčeći neko vrijeme slagao u glavi kolumne za portal Đakovo sport. Nakon dobrog odjeka tih kolumni rodila se ideja da jednostavno to sve skupimo i izdamo knjigu. To nije samo knjiga o trčanju, niti o trkačima, tu se može pronaći jako puno toga vezanog uz đakovački sport općenito. Sve kolumne, a ima ih 51, nastale su slučajnim uzorkom. Dakle, oni ljudi koje sam sreo iz svijeta sporta zabilježeni su u ovoj knjizi. Knjigom sam prezadovoljan, jer sam zabilježio svoja sjećanja na sportske junake svoga djetinjstva, sve su to bili redom mali obični ljudi koji nisu bili profesionalci, nego tek veliki zaljubljenici u sport. Znam da neki s ponosom na svojim policama čuvaju tu knjigu, pokazuju je djeci i unucima. Ne trebam više od toga.
Jeste li tipični Slavonac, jeste li ponosni na svoj kraj?
O, da. Istinski lokalpatriot. Za sebe kažem da sam pravi Slavonac. Šokac. Volim svoj kraj, volim ljude oko sebe i uvijek s ponosom ističem da sam iz Đakova. Nemam i nikada nisam imao rezervnu opciju. Takav sam oduvijek, vjerujem da ću takav i ostati.
Koji su vam daljnji planovi u karijeri? Imate li ideja za nove emisije?
Samo neka je zdravlja i puno ljubavi. Sve ostalo dođe i prođe. Optimist sam i radujem se svemu novome što dolazi. Ideja uvijek ima. Krčkaju se na laganoj vatrici poput dobrog fiša ili čobanca.
VIDEO: Tereza Kesovija o cajkama: 'Sve pomalo plastične ii umjetne, ali nisam za zabranu'
