Kod nas se prečesto i bez razloga mnogima prilijepi etiketa “indie-popa”, premda ona kod nas dobiva sasvim drukčije značenje, nego u, primjerice, Velikoj Britaniji.
Tamošnja pop-velesila godišnje “proizvede” mnoštvo novih izvođača kojima je odrednica “nezavisnog popa” samo skraćeni opis, a nakon toga prodaju goleme naklade albuma i singlova. Kod nas, gdje je i srednjostrujaški pop u defenzivi pred vulgarnom navalom megapopularnog (koje često i nema nikakve veze s pop-glazbom), “nezavisni pop” ili indie-pop daleko je radikalnija rabota u odnosu na prevladavajući (ne)ukus masovne publike.
No, “Portofon”, drugi album zagrebačkog sastava Porto Morto skoro da se bezgrešno uklapa baš u definiciju indie-popa, tj. rocka i prema međunarodnim EU (pa i Brexit) kriterijima, mješavinom prijemčivosti i pomaknutosti, ambicioznosti i protočnosti. Ništa tu nije komplicirano, ali je slojevito, i upravo drugi album Porto Morta mogao bi, i trebao, povući za sobom veći broj slušatelja, pa i publike na promotivni koncert u Tvornici kulture ovog petka 27. travnja.
Poput francuskog Daft Punka ili američkih Yeasayera, Porto Morto kombinacija je eksperimentalnog popa i povremene instantne melodioznosti, a nekima će povremeno zazvoniti i na imena poput Nipplepeoplea ili Miladojke Youneed. “Portofon” je punokrvni polusatni album koji vješto balansira između zaraznih ritmova, elektronike, svirke uživo s puhačkom sekcijom te tekstova pjesama koje bi se najlakše moglo opisati kao “struja svijesti”. Daleko od toga da i sama glazba nije svojevrsna struja svijesti kojom Porto Morto kombinira razne sastojke, a baš je efektan spoj glavna privlačnost devet pjesama albuma “Portofon”.
Uvijek spreman prepoznati nadolazeće talente, Darko Rundek na svojoj je turneji “Apocalypso Now” u prateći sastav uključio i Roka Crnića iz Porto Morta, koji je s Hrvojem Klemenčićem snimao “Portofon”, i to znalački, dok su tonski miks i mastering napravili s Hrvojem Nikšićem iz Kramasonik studija. Rundek im je sada vratio gostovanjem u pjesmi “Hodaj”, zaigranoj electro-pop nabrajalici i potencijalnom hitu koji, kao i druge pjesme, ili prvi singl “Kuća” – sa stihom “sagradio sam kuću, sad sjedim unutra i razmišljam kud ću, sagradio sam kuću, izgubio sam ključ, ne mogu ga nać’, nitko ne može uć’, ja ne mogu izać’” – inteligentnim tekstovima iz pomaknute perspektive propitkuje svima razumljive situacije.
Manje od dvije minute trajanja minijature “Alarmi” dovoljne su da oslikaju paranoju današnjeg svijeta. Kao što i druga nadrealistička balada “Bijeg” psihološku pozadinu izbjeglica i izbjeglištva ukratko objasni bolje od suhih novinskih izvještaja, a “Šećer” dočara svijet heroinske usporedne stvarnosti. Završne “Priča” i izvrsna “Sjedni” u skladu su s onime što rade američki Yeasayeri. Ima na albumu i free jazza, mantričnih vokala i bržih pjesama – pri čemu je “Hodaj” s Rundekom vjerojatni hit, a “Sajle” reminiscencija na Bowiejevu “Strangers When We Meet” i pozadinske harmonije Briana Wilsona – ali u svima njima Porto Morto s lakoćom isporučuje “Portofon” na koji treba zvoniti što više.
