Voditeljica Mirna Berend rodom je iz Petrinje i nakon 1995. kada je ušla u oslobođenu Petrinju i vidjela samo pročelje svoje kuće obećala je kako se više nikada neće vratiti u svoj kraj. Tog obećanja držala se više od 20 godina i onda se na nagovor prijateljice vratila u svoju Petrinju u kojoj sada svjedoči užasnim posljedicama koje je napravio potres.
Javnosti je otkrila kako se njezina kuća u rodnoj Petrinji polako vraća u prvobitno stanje. Dimnjak je zazidan i armiran, krov pokrpan, preostalo je još srediti pukotine na zidovima.
- Tu sam ...konačno...dimnjak je zazidan i armiran...krov je pokrpan...već odavno su odvezli i krupnu i sitnu šutu....i sve uspomene ovakve i onakve...slomljene...bačene...odvezli su i to odavno...gledam pukotine po zidovima...one će malo čekati....da se istutnje svi ovi potresi...morala sam se vratiti...zapaliti vatru u kaminu....jer moram učiti...ovo su neka nova iskustva, započela je svoju objavu Berend i dodala kako se raduje proljeću i cvijeću.
- Moja magnolija je pustila svoje divne pupove. Narcise su otvorile svoje žute glavice, visibabe i jaglaci su obojile moje dvorište, japanska dunja je odlučila sve njih nadmašiti ljepotom cvijeta. Što mi preostaje? Eto nitko od njih se ne sjeća potresa, ili se sjeća, svejedno je ili baš usprkos njemu. Opet su tu u svoj svojoj ljepoti, novi život se rađa....I nije da okrećem glavu od grada koji se ruši, nego okrećem pogled životu koji se rađa jer to je moj način preživljavanja tuge i bola, pronalazak trenutka sreće, trenutka sada i ovdje, jer znam sve je to samo put i na kraju njega sve će biti dobro i lijepo kao ovaj trenutak kada bosa gazim po travi moga vrta u mojoj Petrinji koja se trese i pati i prolazi katarzu.
A ja plešem na kiši koja rominja i znam, sve će biti na kraju dobro. Sad sam tu, opet sam doma, jer svaka moja stanica je povezana s ovom Kupom koja je bezbrižna i samo teče i sretna sam i zahvalna što smo živi. Da nas je potres želio ubiti mogao je u stotinama....očito nije.....bilo je to samo buđenj. Ona iznenadna nikada nisu baš ugodna, ili su samo podsjetnik da prestanemo sve uzimati 'zdravo za gotovo', da se sjetimo zahvalnosti, suosjećanja, jedinstva, nevezanosti uz zidove i materije i svjesnosti vlastitog postojanja. Evo me grade moj tu sam, raširit ću ruke dovoljno velike da te grlim ranjenoga i da učim i da ne žalim za nečim što je srušeno odavno, i da slavim život koliko god kompliciran bio. Sretna sam, tu sam, tu je moj dio Svemira, zaključila je Mirna.
Lijepa žena..tu sam doma tu ostajem...doma je svakako najljepše...bravo Mirna.